Ko je ikada na portalima naišao na tekst o „govoru mržnje“, „rodno zasnovanom nasilju“ i „zloupotrebi slobode izražavanja“ na internetu, znaće o čemu pričam.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Tu se obično promišljalo i o tome kako regulisati anonimne komentare koje ljudi ostavljaju ispod tekstova i postova. kako „regulisati“ snimke koji imaju moć da unište ljudski život. Jer ljudi svašta pišu i svašta objavljuju. Hoće to ljudi, otkad je svijeta i vijeka: ako ne postoji mogućnost da saznaš ko ti je to rekao, mnoge će ti gadosti reći. Internet ljude dovodi u situaciju beskrajnog karnevala: svi stalno nose maske, stoga svako, zaštićen maskom, misli da svakome može sve reći, a da se to ne odrazi na njegov socijalni status. Ponekad neko bude javno žigosan, nekome bude strgnuta maska i ona/on bude javno ponižena. Što u biti nije drugo nego ponavljanje rituala spaljivanja karnevala – javnog spaljivanja omražene osobe ili pojave, čina kojim tradicionano završava karneval. S tim što, rekosmo li, za razliku od onog tradicionalnog, internet-karneval nikada ne okončava.
Govor ljudi pod maskama danas se zove javno mnenje. Objava gadosti obično se pravda „interesom javnosti“ koja ima pravo da zna. Dan bez nečijeg javnog poniženja dosadan je, protraćen dan. I uz famozni govor mržnje obično se pominje „javni interes“. U zapadnim „civilizovanim“ društvima taj se govor ne toleriše, jer on nije u javnom interesu. Mogu se, međutim, sjetiti mnogih stvari koje nisu u javnom interesu, a koje nisu zabranjene. Koje čak niko ne pokušava regulisati.
Na primjer finansijske špekulacije. Pamtimo kao pilad, ali ipak se možemo prisjetiti kako su finansijski špekulanti samo u posljednje dvije decenije čovječanstvu nanijeli više štete nego sav govor mržnje na internetu. Pa te špekulacije niko nije zabranio. Finansijska tržišta i dalje niko ne reguliše. Ona se samoregulišu – sve drugo bio bi nedozvoljeni državni intervencionizam. A državni intervencionizam dozvoljen je samo kada tržište finansijskih špekulacija treba spasiti i javni novac dati finansijskim špekulantima da pokriju gubitke koje su svojim špekulacijama stvorili. Finansijski špekulatni, sjećamo li se, javni su novac koji su dobili iskoristili da sebi podijele bonuse. Da dodatno zarade, umjesto da budu kažnjeni za svoje kriminalne aktivnosti.
Njihov kriminal nećemo regulisati. Ali ćemo zato, navodno, pokušati regulisati ljudsku gadost koju oni zaštićeni anonimnošću izlivaju na tastature svojih pametnih sprava.
Šta još nećemo regulisati? Moć – što veća moć, to manje regulacije, eto kako ćemo. Najmoćniji čovjek na svijetu kaže kako njega ne interesuju i ne obavezuju nikakvi zakoni. Njega vodi njegov moral, kaže on. Taj ga je moral ranije odveo u blisko okruženje dobrog čovjeka po imenu Epštajn. Taj je imao svoje ostrvo, na kojem su mlade žene dobile jedinstvenu priliku da od bogatih i moćnih – dakle samo vlastitim moralom vođenih – starijih muškaraca kroz druženje u prirodi nauče brojne vrline i vještine potrebne za uspjeh u karijeri i privatnom životu.
Začkoljica je u sljedećem; ljudi na internetu samo misle da su anonimni. Njihov identitet zapravo nije tajna. Tamo gdje treba znaju sve. Ono što liči na metež nepoznatih glasova zapravo je – regulisano.
To što one koji nas nadziru ne vidimo i ne čujemo, to što smo sebe uspjeli ubijediti da se možemo ponašati kao da ih nema, dakako ne čini da ih doista nema. Jer svi smo mi pod stalnim mjerama prismotre. Koje su nekada bile rezervisane samo za prestupnike. Presumpcija nevinosti tu ne postoji – država u službi tehnoloških divova ponaša se ne samo kao da smo unaprijed krivi, nego kao da smo svi već osuđivani.
U eseju „Identitet bez osobe“ Giorgio Agamben daje kratki istorijat razvoja i primjene antropometrijskih tehnika.
U drugoj polovini 19. vijeka evropska su društva, podsjeća Agamben, bila opsjednuta figurom „recidivnog prestupnika“, onoga ko je više nego jednom prekršio zakon. Te je osobe valjalo pouzdano identifikovati.
Mali činovnik u pariškoj prefekturi po imenu Alphonse Bertillon krajem sedamdesetih godina 19. vijeka razvio je sistem identifikacije prestupnika zasnovan na antropometrijskim podacima i signaletičkoj fotografiji. Taj će sistem, pod imenom bertillonage, ubrzo prihvatiti države širom svijeta.“Svi koji su iz nekog razloga bili pritvoreni ili zatvoreni odmah su podvrgnuti mjerenju lubanje, ruku, prstiju na rukama i nogama, ušiju i lica. Zatim su fotografirani en face i iz profila, nakon čega su se obje fotografije lijepile na „Bertillonov karton“ koji je sadržavao sve podatke potrebne za identifikaciju…“, piše Agamben.
Nedugo potom je Darwinov rođak po imenu Francis Galton pronašao način da ljude pouzdano identifikuje pomoću otiska prsta.
Agamben navodi kako od tog trenutka identitet čovjeka, po prvi put u istoriji, više nije činilo ono kako ga drugio vide, niti njegova društvena uloga i maska, nego biološki podaci – goli život. Danas, čovjek je – njegov DNK.
Korak po korak, od otiska prsta stigli smo do biometrijskih pasoša i ličnih karata. Koje olakšavaju putovanje i novčane transakcije. Ali koje, po potrebi, mogu olakšati i, recimo – genocid. Kako ističe Agamben, vlast koja ima sve te podatke u poslu istrebljenja Jevreja ili bilo koje druge populacije, bila bi daleko efikasnija od nacista, koji su Holokaust sproveli na osnovu kudikamo manje detaljnih i pouzdanih podataka.
Istinski problem sa internet-anonimnošću nije, hoću reći, govor mržnje i objave sadržaja koje su u biti pokušaj ubistva, nego činjenica da tim putem ljudi pokušavaju stvoriti svoju masku, pokušavaju simulirati društveni život, napokon pokušavaju simulirati stanje u kojem su skriveni tako da ih niko ne vidi.
Svijet je, doista, sve manji: svijeta, zapravo, više nema. U svakom slučaju, nema ga kao mjesta u kojem se možete sakriti. Nema bijega, nema nestanka, nema novog početka. Nema tajne. O vama znaju sve. Vaši digitalni otisci su vječni. Ono što zovete slobodom najstrašnije je ropstvo koje je čovjeka ikada zadesilo.
Naši mobilni telefoni su uređaji za praćenje putem kojih se ne samo nadzire svaki segment našeg života, nego se i, tako da toga nismo svjesni, usmjerava naše mišljenje i ponašanje. Pritom, vlastitu neslobodu i uništenje kognitivnih sposobnosti čitavih generacija koje više nisu u stanju misliti i osjećati onako kako su to kroz istoriju činila ljudska bića, sami plaćamo i teško smo ovisni o njoj. Mi ne samo da odavno nismo slobodni, nego i ne možemo zamisliti da slobodni budemo. Vlastita sloboda naš je najveći strah. Prva stvar koju uradimo kada se nađemo u novom prostoru je da pronađemo internet – da sami sebe vratimo u lance.
Internet je banka grijeha, u kojoj su zabilježene ne samo sve naše gadosti, nego i najprljavije misli. Pa ipak, ljudi pokušavaju – i uspijevaju – zaboraviti da postoji neko ko vidi sve što čine.
A taj neko nije Bog.
Niti će Bog pomoći.
ANDREJ NIKOLAIDIS: O Metodiju, Medenici, kokainu i leptiru u Amazonu
