23.8 C
Mostar

ANDREJ NIKOLAIDIS: Eno Hrvatska ode desno, Srbija je velikosrpski, autokratski brlog čiji je gazda pod punom zaštitom SAD

Uhvatio Mujo zlatnog četnika, pa mu ovaj kaže: pusti me i ispuniću ti tri masovne grobnice. Tako bi glasila sažeta i precizna verzija priče o ovdašnjem takozvanom suočavanju sa prošlošću i takozvanom pomirenju.

Piše: Andrej NIKOLAIDIS Slobodna Bosna

Valjda smo – a eto, nismo – naučili da ljudi, po pravilu, pričaju jedno a čine drugo? Zašto onda vjerujemo onome što nam se govori? Kako to da smo u stanju da na lijepu riječ reagujemo kao kuče koje šinter pomazi po glavi? Kako to da nismo razumjeli da su velike riječi o predivnim „evropskim vrijednostima“ moderna verzija drangulija kojima su osvajači Amerike častili starosjedioce, prije nego su im oteli zemlju i gotovo ih istrijebili?

Sjećate li se one doktrine – promovisali su je strani emisari – po kojoj je ključ svega u ekonomiji? Ono: važna je samo ekonomija, ako je to kako treba i sve ostalo će doći na svoje mjesto. Slušajte vi mene blesavog. Kad dođu i pričaju vam o ekonomiji, znajte da vam sjebavaju društvo. Kad dođu i pričaju vam o društvu, znajte da vam sjebavaju ekonomiju. Sveopšta sjebanost svega ima ime: kapitalizam.

Prvo, stupidna teza o svemoći ekonomije nije tačna. Ako bi neko morao znati da tačna nije, to smo onda mi. Kao što u mom romanu „Antonije napušta Boga“ mizantropu Tomoviću objašnjava ne manje mizantropski nastrojeni narator:

Slušaj, Tomoviću. Naslušali smo se teze kako se fašizam budi u vremenu ekonomske krize; kako ekonomski slom prethodi usponu fašizma. Kada nas uče da se ljudi hvataju za fašizam tek onda kada osiromaše, to obično ilustruju takozvanim “njemačkim primjerom” – dolaskom Hitlera na vlast. Je li tako? Jeste. A šta ćemo sa našim, jugoslovenskim primjerom? Naši nacionalizmi rascvjetali su se u crne, smrdljive fašizme ne u vremenu krize, nego naprotiv: baš u trenutku kada se u Jugoslaviji živjelo najbolje u njenoj istoriji. U Njemačkoj je bilo: siromaštvo pa fašizam. Kod nas: fašizam pa siromaštvo. Za vrijeme Ante Markovića, je li tako, jeste, hvala, prosječna plata je bila oko 1000 DM – što je vrijedjelo značajno više od današnjih 1000 eura. Kurs dinara bio je stabilan: sedam za jednu njemačku marku. Privatizacija koju je sprovodio Marković bila je značajno drugačija od privatizacije koju su sproveli oni koji su, za razliku od njega, na izborima dobili podršku naroda. Marković je za razliku od njih sprovodio privatizaciju, a ne pljačku u produženom trajanju. Zaposleni u preduzećima su, po Markovićevom zakonu o privatizaciji, bili privilegovani: zakon je podrazumijevao izdavanje internih dionica i popuste za menadžment i radnike, dok je sa druge strane otežavao prodaju udjela u preduzećima inostranim investitorima. Šta je na to rekao narod? Sočno je, ljigavo i smeđe pljunuo na blagostanje pa zaključio: pusti sad to, daj da se mi prvo pokoljemo”.

Ne manje stupidna i netačna je druga frekfentna teza – koju je kao vrhunac mudrosti ponavljao Dritan dok je sprovodio veleizdaju – koja veli kako je istinski razlog nacionalizma – korupcija. Pa se, stoga, protiv nacionalizma valja boriti raznim antikorupcijskim  inicijativama. Kao: lopovi podstiču nacionalizam, da bi time prikrili krađu. O tome je volio da mlati i Gabriel Eskobar.

Da se razumijemo: vladati znači krasti i to svako zna, kako je govorio Camus. Oko toga nema spora, osim u zajednicama političkih idiota i lopova. Ali tezu da će antikorupcijska borba suzbiti balkanske nacionalizme treba tretirati kao hladno oružje – to, naime, može dovesti do smrtnog ishoda. Čovjek od toga može umrijeti od smijeha.

Šta je nama naša antikorupcijska borba dala? Jesmo li istrijebili nacionalizam? Jašta smo. Eno Hrvatska ode desno. A lijevo vala nije ni bila. U Bosni, Dodik pumpa nacionalizam, dok ne pukne. Srbija je velikosrpski, autokratski brlog čiji je gazda pod punom zaštitom SAD. U Makedoniji je desnica na izborima pomela njihovu verziju Trojke: finu gradsku raju koja je sebe i druge ubjeđivala da zvijer nacionalizma možeš zauzdati tako što ćeš joj gladiti muda. U Crnoj Gori četnički vojvoda predsjedava Parlamentom i sa trijumfalnim osmijehom prolazi pored u holu okačenih portreta narodnih heroja koji su se borili protiv svega što Mandić predstavlja.

Sve je super. Sad samo da se posvetimo budućnosti, regionalnoj saradnji, održivom razvoju i inkluzivnim politikama – i sve će biti ko bombona.

Jebi ga, ljudi. Kad je neko stalno donji, a mi to jesmo – postoje dobri razlozi za to. Te razloge je zalud tražiti u drugima.

ANDREJ NIKOLAIDIS: Zašto se oni uopšte bune protiv Rezolucije koja ne poništava političko-pravne posljedice genocida? Čemu taj seoski teatar?

- Advertisement -spot_img
- Advertisement -spot_img

Popularno