23.8 C
Mostar

MIODRAG VLAHOVIĆ: Odgovornost kolektiva

Stvarni autori crnogorskih amandmana na Rezoluciju UN o obilježavanju i komemoraciji genocida u Srebrenici nikako ne mogu biti zadovoljni.

Piše: Miodrag VLAHOVIĆ Pobjeda

Ono što je proizvod višenedjeljnih pregovora u UN i rada tzv. “penholdera” (Njemačka i Ruanda), kao i duge liste zemalja-kosponzora ni u čemu ne odgovara prvobitnom izgledu i namjeri dva “crnogorska” amandmana.

Ono što se, sa velikim stepenom sigurnosti, može reći jeste da je MBB koalicija (kako osovinu Moskva-Beograd-Banjaluka skraćeno zove jedan od diplomata na Ist riveru), nije uspjela u svojoj nakani.

Dva amandmana, naprasno lansirana iz Podgorice, bila su bila, zvanično bar, usmjerena na apostrofiranje da nema kolektivne krivice, kao i na očuvanje položaja Republike Srpske u okviru BiH.

(Epizodu o “posredovanju” SAD, koju je Vlada Milojka Spajića nezgrapno – i vrlo neoprezno – pomenula u svom saopštenju, nećemo posebno analizirati. Ambasada SAD je tu navodnu posredničku ulogu promptno i nedvosmisleno negirala. Diplomatija ima svoja pisana, ali i nepisana pravila.)

Sinoćna objava, kako su “crnogorski“ amandmani prihvaćeni – što je kod nekih neupućenih, a ambicioznih kadrova Pokreta “Evropa sad!” izazvalo kratkotrajnu egzaltaciju “uspjehom” – brzo je dobila odgovor.

Formulacije koje su ušle u preambulu (“uvodne izjave”) nemaju sadržinske i značenjske veze sa inicijalnom verzijom tih amandmana.

Razliku je lako provjeriti i utvrditi.

Prva formulacija – “Ponavljamo da se krivična odgovornost po međunarodnom pravu za zločin genocida ne može odnositi na bilo koju etničku, vjersku ili neku drugu zajednicu u cjelini“ – potencira činjenicu koja ne odgovara namjeri pisca amandmana da “krivica ne može biti kolektivna”.

Krivična odgovornost može biti samo pojedinačna. To je princip koji niko ne dovodi u pitanje. Zato su suđeni zločinci u Nirnbergu, zato su Izraelci oteli Ajhmana u Argentini, da bi mu se sudilo pred izraelskim sudom, i zato se, da se vratimo u tragičnu Srebrenicu, sudilo i sudi Karadžiću i Mladiću, koji su se dugo kukavički skrivali od odgovornosti za svoja “herojstva”.

Ali, od drugih vrsta odgovornosti – moralne, političke, ideološke, društvene i istorijske – nisu mogli pobjeći ni nacistička partija NSDAP, ni nacistički režim u cjelini, ni zloglasni SS i Gestapo, ni Vermaht i njegove divizije, ni Gebelsova propagandna mašina…

Tako će, skorih dana, negatori genocida u Srbiji i Republici Srpskoj, pa i njihovi saveznici i pomagači u Crnoj Gori, koji se kriju iza sintagme kako “narodi ne mogu biti odgovorni” (što – treba li reći – niko nikada nije tvrdio, niti dovodio u pitanje), shvatiti značenje dodate riječi “KRIVIČNA” ispred riječi “odgovornosti”.

Narodi ne mogu i nisu krivi, ali jeste, na primjer, režim koji prepoznajemo po Slobodanu Miloševiću, njegovi mediji, bezbjednosne službe, ideologija, akademija, crkva, vojne i paravojne jedinice… U tome je suština cijele priče.

Nema kolektivne krivične odgovornosti, ali ima odgovornosti kolektiva – na planu koji se tiče zločinačke ideologije, propagande, zloupotrebe vjere, pretvaranja medija u promotere mržnje i rata, vojnih i paravojnih formacija u okviru kojih su pojedinci vršili stravične zločine. I genocid u Srebrenici, na tragediju svih nas.

Treba li podsjećati na koga ovdje mislimo, na koga se ovo odnosi u kontekstu rata u Bosni i Hercegovini?

Sudbinu drugog amandmana je još lakše ispratiti. Inicijalna ideja je odbačena – nema pominjanja ustavno-pravnog okvira u kojem od Dejtona obitava BiH – već je tu istaknuta potreba, mogućnost i pravo harmoničnog zajedničkog života …

Tako su “naši” amandmani završili sa bitno izmijenjenim formulacijama. Namjera da oni budu odbijeni, pa da onda, kako kaže naš prijatelj iz diplomatske zajednice u UN, ta situacija bude iskorištena kao opravdanje za odbijanje Rezolucije od strane “MBB” koalicije (plus Podgorica!), je vješto i elegantno izbjegnuta.

Na kraju, za premijera Spajića i ministra Ivanovića ostaje jednostavno pitanje – sa, pardon, puno znakova navoda. A ono glasi: da li ćete sada, kada su “vaši” amandmani “prihvaćeni”, biti toliko odgovorni i “hrabri”, pa donijeti odluku da i Crna Gora bude kosponzor Rezolucije UN o Srebrenici?

Bojimo se da je odgovor na ovo jednostavno i logično pitanje poznat od juče – petak – kada je Spajićev PES prihvatio ultimatum rusko-srpskih formacija u Skupštini Crne Gore i stavio svoje potpise na akt kojim se predlaže donošenje Rezolucije o… Jasenovcu!

Time je “evropski” PES izvršio eutanaziju evropske agende naše zemlje – i to poslije najnovije jasne i direktne protestne note iz Hrvatske.

Taj papir (“rezolucija o Jasenovcu”) ne zaslužuje ni pravnu, ni političku analizu – jer je njegova namjera jasna: degradirati i urušiti dugo i pažljivo obnavljane i građene odnose sa Republikom Hrvatskom.

Mandić-Knežević formacije to ne mogu dozvoliti. Spajić nema ni hrabrosti, ni znanja da ih u tome spriječi. Njegova “evropska” vlada sa novočetnicima kao podrškom je pala. Ili, ako je tako nekome lakše: evropska agenda Crne Gore će biti zbrisana, ukoliko se takav dokument usvoji u Skupštini.

Na kraju, i Spajića i njegov PES, to političko šarenilo i bućkuriš, u kojem su, logično je i to, najgrlatiji nekadašnji sinekuristi nekadašnje vladajuće partije, očekuje suočavanje sa dvije vrste odgovornosti: krivične, koja može biti samo pojedinačna, kako nas, kao što smo vidjeli, uči i “njihov” amandman, ali i ona kolektivna, koja se može odnositi na njih kao grupu pojedinaca organizovanih u partiju.

Za prvo su, čak i u Crnoj Gori, nadležni tužilaštvo i sudovi. Za drugo su nadležni građani, na sljedećim izborima, kad god da oni budu organizovani.

MIODRAG VLAHOVIĆ: Odnosi Crne Gore i Srbije: Loša konstanta

- Advertisement -spot_img
- Advertisement -spot_img

Popularno