28.9 C
Mostar

ANDREJ NIKOLAIDIS: Hoćete penziju? Aha, važi

Što je lijepo rekao Loša: Bolje biti pijan nego star. Niko ko je danas mlađi od 50 neće dočekati penziju. To vam je sva priča.

Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM

Evo, lijepo vam piše: https://www.cdm.me/svijet/planeta/penzionisanje-u-sezdesetim-postaje-san-da-li-je-75-godina-nova-granica/

Proces koji, srećom ili nesrećom, već dugo pratim, ide ovako. U novembru 2010. pisao sam o najavi tadašnje Vlade Crne Gore da starosna granica za penziju mora biti povećana na 67 godina. Nepunu deceniju i po kasnije, već se stiglo do 75 godina.

Naravno: vaša penzija su vaše pare, koje su vam oduzimane od svake zarade tokom čitavog života. Niko vama ništa ne daje. Ali vam svejedno ne da. To je, doslovce, kao da ste čitav život uplaćivali pare na svoj račun u banci, a onda banka kaže kako neće da vam da pare jer imate 67 godina. Daće vam ih kad napunite 75.

U “Čovjeku jedne dimenzije” Herbert Marcuse koristi “klasični primjer industrijske sociologije”: istraživanje koje se sprovedeno u preduzeću Hawtorne Zapadne električne kopanije. Marcuse ga navodi kao ilustraciju teze da “metodološko prevođenje univerzalnog u operacionalni pojam postaje represivno reduciranje misli”.

Uprave fabrika u jednom su trenutku shvatile da je njihova borba protiv sindikata nedovoljno efikasna. Zaključili su da neprijatelja, radnike, moraju bolje poznavati, da bi se uspješnije borili protiv njega. Stoga su se vlasnici, preko timova eksperata, dali na proučavanje svojih uposlenika.

“Analizirajući pritužbe radnika o radnim uslovima i najamnini”, piše Marcuse, “istraživači su se oborili na činjenicu da je većina tih pritužbi formulirana neodređenim, maglovitim terminima… Drugim riječima, pritužbe su bile formulirane takvim općenitim izjavama kao što su prostorije za pranje su nezdrave, ova služba je opasnanajamnina je preniska”. Stoga su riješili da stvar prevedu na po upravu unosniji, nemagloviti jezik.

“Maglovitu” opštost redukovali su na pojedinačno. Izjava praonice su nehigijenske prevedena je kao “tom i tom prilikom išao sam u praonicu i u umivaoniku je bila prljavština”. Uslijedila je reakcija: umjesto da napravi nove, uslovnije praonice, uprava je radnicima skrenula pažnju da su za nehigijenu sami krivi – pokrenula je kampanju protiv bacanja papira, pljuvanja na pod i sličnih navika, a postavljen je i dežurni radnik za praonice. Tako je stvar, bez dodatnih ulaganja – riješena.

Potom se moglo pristupiti rješavanju ostalih radničkih pritužbi. Radnik B. je, na primjer, izjavio kako je zarada po učinku u njegovoj službi niska. Eksperti to interpretiraju ovako: “žena mu je u bolnici i zabrinut je oko zapadanja u troškove liječenja. U ovom slučaju se latentan sadržaj pritužbe sastoji u činjenici da su sadašnje zarade radnika B., usljed bolesti njegove žene, nedovoljne da podmire njegove finansijske obaveze”. Dakle: zarada nije objektivno mala, nego je mala za potrebe radnika B – njegov je subjektivni doživljaj da mu je plata mala.

Kada je saopštio da su plate male, radnik B. je želio objasniti opšte stanje. U prevođenju, njegov je iskaz sveden na njegovu pojedinačnu situaciju: uduzeta mu je svaka univerzalna dimenzija. Radniku B. je objašnjeno da, uopšteno govoreći, njegova plata nije preniska, nego da je ona neadekvatna u njegovoj pojedinačnoj situaciji. Za koju, podrazumijeva se, nisu odgovorni vlasnici fabrike.

Sa druge strane, kada kompanije smanjuju plate i države smanjuju socijalna davanja, elaboracija je vrlo univerzalna: u tome nema lične odgovornosti, na krivca nije moguće pokazati prstom. Plate i standard padaju zbog  Svjetske ekonomske krize, dok se socijalna davanja smanjuju iz razloga makroekonomske stabilnosti (?!).

U tekstu iz 2010. koji vam pominjem stvar sam ilustrovao sljedećim primjerom.

U Garyju, Indijana, gradu u centru Imperije u kojem je trećina stanovništva živjela ispod granice stanovništva, nije radila javna rasvjeta, a trava i bršljan prekrili su ispucali asfalt. Ljudi su prodavali porodične kuće za 7 900 dolara. Grad je nestajao.

Gradonačelnik Garyja Rudy Clay tvrdio je da gradu, da bi ponovo bio pokrenut i oživio, treba 400 miliona dolara. Gary nije, i neće dobiti taj novac, zato što, kako su političari objasnili Paulu Masonu, autoru New Statesmana, “Amerikanci ne žive na taj način. Mi smo zemlja kapitalizma, nismo zemlja koja ljudima uzima novac za poreze i baca ih u koncept koji nije provjeren”. Princip je princip, neće se mijenjati prema ličnim potrebama.

Eksperti bolne, ali nužne mjere koje “moraju” biti sprovedene u penzionim sistemima širom Evrope objašnjavaju kao pitanje nužnosti. U crnogorskim medijima smo čak mogli pročitati kako svako ima “individualnu odgovornost za starost”. Briga za stare nije, dakle, univerzalno humano načelo, nego “odgovornost”, pa još “individualna”. Radićemo do sedamdesetpete, a što će biti sa nama kasnije – to je stvar individualne odgovornosti.

Dajmo riječ ekspertima: “Istina ponekad nije prijatna… Penzijski sistem zasnovan na međugeneracijskoj solidarnosti nije finansijski održiv… Najefikasniji sistem bi podrazumijevao da svako individualno brine o svojoj starosti… Ovo bi značilo potpuno ukidanje državnih penzionih fondova… Neophodno je graditi sistem koji će motivisati više na rad nego na nerad… Treba otvoreno reći da država neće biti u mogućnosti da obezbijedi ugodnu starost za sve građane… Moraju se donijeti teške i nepopularne odluke…”.

Obratite pažnju na jezik citiranog teksta. Dio koji se tiče odluka države potpuno je apersonalan i uzdignut do nivoa univerzalnih načela istine i nužnosti: “istina ponekad nije prijatna”, “neophodno je”, “moraju se donijeti teške odluke”. Dio koji se tiče radnika-penzionera potpuno je individualizovan: opšte okolnosti su tu samo da svakoga pojedinačno upozore na to da je njegova pojedinačna sudbina u njegovim vlastitim rukama.

Ovo je divan primjer onoga što je govorio Barthes: kako za onoga koji ima moć, jezik postojećih moći postaje jezik istine.

Ovdje ne treba prevođenje: penziju nećemo dočekati. Rečeno je razumljivo u svakom kraju svijeta, od Garyja, Indiana, do Balkana: dragi građani, opšta je istina da smo pojedinačno najebali.

U penziju će se dakle ići sa 75, a dok moja generacija dođe na red, trebaće dogurati i do cijelih 95. Jeste da radiš dok ne krepaš, ali ti skrate radno vrijeme, jer kad imaš 85 godina, rak i Parkinsonovu, a radiš kao konobar, imaš “razumljiva ograničenja” u obavljanju posla.

Ali prije toga neizostavno treba održati “transparentnu javnu raspravu”, tokom koje će vam eksperti objasniti zašto vam penzija niti treba, niti je možete dobiti, a vi im ne smijete odgovoriti “jebi ti to, hoću svoje pare”, jer je to “politički populizam”.

Sve ono što vele korporativni eksperti koji nam objašnjavaju zašto ni sa 67, a koliko sutra ni sa 75 nećemo u penziju može se, dakako, reći i jednostavnije. Recimo ovako: hoćete penziju? Evo vam kurac.

A ja mislim ovako: ako neće biti penzije, nego ćete nas iz kancelarija, skladišta i gradilišta nositi na groblje, koji će nam kurac i narod, i država, i zastava, i nacionalna kultura, i parlament,  i vlada i demokratija? Možda ne možemo učiniti ništa da se spasimo od užasne starosti koju nam pripremaju, ali pitanje je elementarnog ljudskog dostojanstva da barem dobrovoljno ne “participiramo” u ovoj predstavi za magarce tokom koje nam stavljaju uže oko vrata i stolicu pod noge, dok mi gledamo pravo i daleko ispred sebe, ravno u budućnost, zapitani šta ona nosi našem narodu, državi, parlamentarnoj demokratiji i zapadnim partnerima?

ANDREJ NIKOLAIDIS: Neradni petak? Evo zašto je Spajić u pravu

- Advertisement -spot_img
- Advertisement -spot_img

Popularno