Čitava geopolitička scena se tektonski drma, ne zna se ko će s kim i ko je protiv koga. Crna Gora, s druge strane, ponovo ide mimo svijeta. „Zapad“ je u neredima, ali fingira stabilnost, a mi smo u stabilokratiji, a fingiramo nerede. Toliko smo daleko otišli da se i protestuje uz suglasnost vlasti.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
Kada se odmaknete od dnevno-političkih spletki, zavrzlama i zapaljive retorike, postaje jasno da sistem ne samo da nije ugrožen, nego nije ni preispitan. Uprkos blokadama puteva, dranju i guranju.
Svi znaju da Milan Knežević sa svoja četiri poslanika, koji su dijelom glasali za postrojenje u Botunu, ne može ugroziti ovu Vladu. Ali on se ubi da nam dokaže da, u evolutivnom stablu, ipak ne pripada biljnom (kao plod narandžaste boje i ovalnog oblika) nego životinjskom svijetu (poslušni pas Aleksandra Vučića). Tako u lošoj predstavi, kodnog imena Botun, režira proteste i glumi nezadovoljstvo. Praktično time biva jedina opozicija, iako je buntovnik bez razloga, u zemlji razloga bez buntovnika.
Svi ostali su poslušali izaslanike Evropske komisije da ne talasaju mnogo. Čak je i Andrija Mandić, kako kaže jedan drug, ukapirao da Brisel noću svijetli ljepše od Beograda.
Ako zafali igrača da se održi vlast, tu je URA već na zagrijavanju, ali su bitni otprilike koliko vitamini u Cedeviti. Da se „popuni rupa“, može ulećet i Evropski savez koji pokazuje da četničarenje nije problem ako je na lokalu.
„Pojedinačno najjača stranka“, DPS, je glasanjem u Budvi za izgradnju hrama Srpskoj pravoslavnoj crkvi još jednom potvrdila da žele istrčati na teren, ako Knežević ili neko od manjinskih stranaka zatraži zamjenu.
Podsjetili su me na period kada je Putin, prije svog potpunog ludila, predložio da se učlani u NATO. Bio je u fazonu: Pa evo, nijesmo više socijalistička zemlja, nego kapitalistička – imamo tržište, privatnu svojinu, biznise i kapitaliste – što je sad problem?!
Tako je DPS istupio da dokaže da „nijesu antivjerska stranka“ u nadi da će ih PESokrate primit u „demohrišćanski“ zagrljaj. Iako ih o vjeri niko nije ni pitao, nego o davanju para parapolitičkoj (i po potrebi paravojnoj) formaciji koja promoviše fašizam.
Nikad nijesam sumnjao u klijentelizam DPS-a i njihovu želju da se prodaju i kad niko neće da ih kupi, ali ovog puta mislim da je u pitanju oportunizam iz strasti, kako kaže Buden. Oportunizam iz strasti označava kanalisanje najdubljih osjećanja i političkog djelovanja u prilagođavanje na situaciju. A adaptacija, umjesto konfrontacije, onda postaje zamjena za politiku. Takav vid konstantnih kompromisa dovodi do toga da se prostor za promjenu konstantno sužava i sužava i sužava… Sve dok razlike ne postanu kozmetičke, a samim tim se zatvori i mogućnost promišljanja drugačijeg svijeta.
Janis Varufakis je jednu od svojih knjiga, u kojoj pristupa kritici političke ekonomije, nazvao „Ovaj svijet može da bude bolji“. Odveć je jasno da je uloga političara vlasti da tvrde da svijet ne može da bude bolji, dok je uloga opozicije da kaže da može, malo – u okvirima koji su već zadani. Tu smo na granici post-politike, u kojoj se ne preispituju strukturalne promjene ovog svijeta. U kojoj možeš da biraš, ali ne i da učestvuješ u kreiranju odgovora, a kamoli pitanja.
Po istom principu, šefa možeš da mijenjaš, ali ne možeš da nemaš.
Možeš tražiti da je vlast ljepše obučena, finija i pristojnija, ali ne i preispitati da li trebaš čitav život da radiš posao koji ne voliš, da bi platio stan koji nije tvoj, u gradu koji ti postaje preskup za život, da bi dočekao penziju koja će trajati kraće od godišnjeg odmora. Prije nego što se preseliš u kovčeg, zbog čije cijene će te rodbina proklinjati što si uopšte umro.
Drugim riječima, izbor postoji ali je strogo ograničen na nebitno. Ali ne brini… U stabilokratiji je možda dozvoljeno da nas gaze, ali mi biramo boju čizme, na svake četiri godine.
Tako „slobodni”, sjedaćemo na obodima starog svijeta i gledati kako se grade hramovi umjesto škola, a to će se zvati društvenim konsenzusom.
DUŠAN PAJOVIĆ: Politički lešinari i trgovci ljudskom nesrećom
