Znali smo da je floskula o demokratiji i ljudskim pravima isprazna mantra i sredstvo za pravdanje gaženja ljudskih prava, demokratije i ljudskog dostojanstva, ali najnovijim preokretom u Siriji smo potvrdili kontinuitet rebrendirane strategije Sjedinjenih Američkih Država. Postao je još transparentniji konačni cilj.
Piše: Semir BEHRAM za Proglas
Glavna vijest nije svrgavanje dinastije Asad. Naime, okončana je vrlo bitna etapa. Bilo je samo pitanje određenih okolnosti, obično namjerno podešenih, kada će aparthejedsko-alavitski režim kolabirati. Prava spoznaja aktuelnih dešavanja u Siriji jeste potvrda makijavelističkih principa velikih zagovornika ljudskih prava i demokratskog ustrojstva.
Sjedinjene Države izvode predstavu, ona još uvijek traje. Sve smo bliže posljednjem činu.
Talibani kao pouzdani saveznik
Nakon što se 20 godina pokušavala učiniti funkcionalnom, instalirana vlada u Kabulu je anihilirana. SAD su, procjenjuje se, uložile preko 2 biliona, odnosno 2 hiljade milijardi dolara u projekat koji se raspao kao kula od karata. Da ispravi taj historijski fijasko Sjedinjene Države su ponudile ruku partnerstva jedinoj realnoj snazi na terenu. I jedino “jedina realna snaga” na terenu, u realnom vremenu i za realne potrebe, može pomoći u ispunjavanju najvećih prioriteta. Potpuno je nebitna ideologija “jedine realne snage”. Sve dok je saradnik sposoban, a pri tome jedini produktivan, u realizaciji zadataka i stavki iz dogovora: svaka druga opcija bi vodila u pretpostavku i neuspjeh.
Talibani su dobili povlačenje savezničkih trupa da bi mogli proglasiti pobjedu nad velikom Amerikom. Bijela kuća je tražila da se nastave boriti protiv ISIL-a, što je jedan od glavnih prioriteta za Washington. Bilo je bitno i da zapadni oponenti, Rusija i Kina, nikada ne razviju jači uticaj u Afganistanu. Tako su od višedecenijskog neprijatelja dobili saveznika, odnosno topovsko meso, neku vrstu horosanskog YPG/PKK.
Čak su i izveli par zajedničkih akcija u borbi protiv terorizma. Tri godine nakon uspostave saveza između SAD-a i Talibana svjedočimo i dalje snažnom odnosu i poštivanju zajedničkog ugovora.
The recent campaign in Nangarhar is one example. Effective operations by US/Coalition & Afghan security forces, as well as the Taliban, led to ISIS-K losing territory & fighters. Hundreds surrendered. ISIS-K hasn’t been eliminated but this is real progress.
— US4AfghanPeace (@US4AfghanPeace) December 3, 2019
Zašto trošiti hiljade milijardi dolara kada se stanje na primamljivoj i korisnoj teritoriji može kudikamo pragmatičnije sprovesti pod mlin vlastitih apetita.
Treba li spomenuti da je granica Afganistana sa Iranom duga 920 kilometara? Pristup Iranu sa istočne strane mora biti neometan, a Talibani će, dakako, stvoriti uslove za svoga saveznika kada bude vrijeme za to.
Rebrendiranje i iskoristljivost kao temelji marketinga
Imperija iz DC-a je paralelno podržavala Slobodnu Sirijsku Armiju (FSA) ali i separatističku kurdsku YPG. Kako je moguće podupirati frakciju koja se zalaže za teritorijalni integritet Sirije i falange koje se žele odvojiti i spojiti sa terorističkim ćelijama i gerilom iz susjednih država? Razumski je potpuno izvodljivo ako imate koristi od obje struje. FSA je u jednom momentu izgubila zamah od raznih islamističkih gengova, te je njena jalovost postala neupotrebljiva za SAD. YPG je sa druge strane poslužio kao jeftini i potrošni resurs u borbama protiv ISIL-a.
Uostalom, YPG je koristan i nakon zamrzavanja ISIL-a.
Kurdi u Siriji su pretvoreni u neku vrstu USAID grantovčadi kojoj se grantovima dodjeljuje potrebno oružje i ostale vojne potrepštine, sve za održivi razvoj projekta Rožava i inkluzivnost marksističko-lenjinističkih retoričara u kapitalističku mašinu. Recimo, danas je YPG brendiran u SDF, kao što je Džebhetu Nusra brendirana u HTS. SDF je napravio otklon od komunističke prošlosti, kao što je HTS napravio otklon od matice Al Kaide, a ranije od Islamske države Iraka.
Trenutno modifikovani YPG ljevičari služe kapitalističkoj mašineriji u čuvanju dva koncentracijska logora Al Roj i Al Hol, koji su, možemo slobodno to reći, veličine osrednjih bosanskih gradova, a tamo su smještene preživjele porodice, žene i djeca, poginulih i zarobljenih džihadističkih boraca. Prema dostupnim podacima u tim logorima ima oko 30 žena i 60 djece iz Bosne i Hercegovine. “Životni uslovi u kampovima su teški, s ograničenim pristupom osnovnim uslugama što dodatno ugrožava zdravlje i sigurnost djece”, navodi RSE.
YPG iliti SDF, također, čuva naftna polja sa istočne strane Eufrata. Naftno polje Omar, recimo, proizvodi 30 000 barela nafte dnevno. Pored njega je Al Tanak naftna dolina koja je druga po značaju nakon Omar bušotine. Al Džafra ima značajne rezerve nafte i prirodnog gasa, dok je Koniko kompleks glavno izvorište za prirodni gas u Siriji, osim nafte. Sva ova postrojenja su pod kontrolom SDF-a, ali i dvije hiljade američkih vojnika koji se brinu da resursi sa “iskoristljivog” dijela Sirije se preusmjere na prave lokacije.
Nakon što FSA nije pokazala pretjeranu adaptibilnost niti efikasnost SAD su krenule u direktnu proizvodnju sebi potrebne ljudske logistike. Ipak, “man power” jeste najbitniji vojni energent. Od arhaično-komunističkog YPG materijala su se kreirale: Sirijske demokratske snage! Kako to samo inkluzivno zvuči. Sa druge strane Eufrata, preko provincije Aleppo, pa do ispod planine Zawiya u Idlibu, od arhaično-alkaidine sirovine Džebhetu Nusre je krenulo definisanje: Organizacije za oslobođenje Sirije! Kako samo benigno zvuči.
Kada usporedimo procese rebrendiranja sasvim jasno primjećujemo autorski pečat na proizvodnji SDF-a i HTS-a.
Biće interesantno, doista, vidjeti koji od ova dva proizvoda će biti više upotrebljiviji. Ali, kako stvarnosti stoje, postoji mogućnost koegzistiranja ove dvije ideološki suprotstavljene snage.
Zašto bi, pita se zdrav razum, YPG, ako je iskren, prilagođavao svoje ideološke principe? Također, isti razum se pita, zašto bi neko ko je u jednom momentu bio pod prisegom Al Kaidi, počeo sa medijskim otklonom od te organizacije da bi se u međuvremenu “demokratizirao”. Zapravo, mi govorimo o dvije velike katarze, epskih razmjera, koje su se desile na Bliskom istoku. Kada su se dvije suprotstavljene ideologije tokom međusobnog ubijanja ideološki podudarile.
Djelovanje Ankare je ograničeno
Postoje glasovi koji cijelo prosvjetljenje nove sirijske realnosti nabacuju prema kadru i optici Turske kao novog velikog geopolitičkog igrača koji mijenja Iran. Da, naravno, ali Turskoj je do-zvo-ljeno da preuzme prazan prostor nakon što je Iran potisnut.
Prvi znak turske snage bi bio napad na simbolički Kobane.
Protekle sedmice su se turski proksiji SNS grupisali sa zapadne strane Eufrata, ali napada na Kobane nije bilo. Teško je povjerovati da će SAD dozvoliti da turski proksiji ili rebrendirani ostaci Al Kaide zauzmu Kobane, bedem njihove grantovčadi, ili čak da penetriraju prema naftnim poljima.
Turska je dobila svoje sfere dominacije i nagrađena je: za iznajmljivanje svoje teritorije, prvenstveno zračne baze Indžirlik, ali i za – ma koliko to paradoksalno zvučalo – spašavanje Kurda u Kobaneu, otvaranjem koridora krajem oktobra 2014., za iračke Pešmerge. U kasnijim danima je učinjena deblokada tog pograničnog grada, Ankara je spasila YPG/PKK. Turska iz američke perspektive nije benigna, ali je mnogo manje maligna od Irana, pogotovo po interese svoga saveznika Izraela.
Turska se i ne pita previše u vezi suštinskog stanja u Siriji.
Dobila je svoju ulogu i vjerovatno će izvršavati zadatak dokle to bude potrebno, baš kao u Libiji, kada je deblokadom Tripolija komotno mogla poraziti vladu iz Tobruka. No napredovanja su misteriozno zaustavljena, da bi se otvorio front u Nagorno Karabahu, koji je ponudio primamljiviji teritorij, zanimljiviju zonu uticaja.
(Ne)moguća savezništva i pragmatizam naš svagdašnji
Paralela između Talibana i HTS-a je naprosto nevjerovatna. Može se vidjeti i golim okom. Čitavo vrijeme i Talibani i HTS su nosili ratničke turbane, šalvare, da bi Talibani završili u vesterniziranim uniformama. Slučaj sa HTS-om je kudikamo estetski dorađeniji, Abu Muhamed Al Golani se ukrasio i kravatom.
Postepenost pacifikacije narativa je očit.
Bijela kuća je odabrala islamiste koji su nacionalisti, da bi se isti borili protiv zajedničkih džihadističkih frakcija koji nisu nacionalisti. Džihadistička doktrina ima teritorijalne aspiracije i van nacionalnih granica. Nacionalisti su ograničeni nacionalnom granicom, te su predvidivi, skraćenih apetita. Time manje zlo, time potencijalni saveznik protiv ovih drugih.
Najbolja preventiva u borbi protiv novog ustajanja Islamske države jeste jaka islamističko-nacionalistička ideja. Sekularne ideje, sa druge strane, na Bliskom istoku su prošlost, one nikada više neće stvoriti grupu ljudi koja će ginuti za sekularne, lijevo-liberalne, pa čak i čisto nacionalističke, ideale. Tu iluziju su pokopale Sjedinjene Države.
Sa HTS-om, Abu Mohamed Al Golanijem, Sjedinjene Države mnogo lakše dišu na “iskoristljivim” dijelovima Sirije, mnogo je manja opasnost po Izrael, a parazitiranje Irana preko iračke provincije Anbar prema unutrašnjosti Sirije je završeno. Naravno, najveći dio posla za otpletavanje ovoga scenarija je uradio Izrael sakaćenjem Hezbolaha, ali i ostalih proiranskih proksija, dok se odavno znalo da Rusija nema kapacitete sjedenja na dvije stolice.
Kijev je potpuno preoteo fokus i kapacitete Moskve.
Pad Asada kao sužavanje prostora za Teheran
Sve faze kojima svjedočimo u zadnje vrijeme jesu uvertira za Iran. Cijeli proces je krenuo likvidacijom Kasima Sulejmanija početkom 2020. Nakon što je Iranska revolucionarna garda (IRGC), zajedno sa raznim šiitskim milicijama asistirala rušenje Mosula – kao ključnog bastiona ISIL-a, u najvećoj urbanoj bici svih vremena – njihova pobjednička euforija je stvorila znatan zanos i objektivnu prijetnju po interese Washingtona i Tel Aviva. Stoga su se ubrzale etape, mehanizam što vodi prema podnožju planine Demavand.
Genocid u Gazi je samo jedan korak, uklanjanje cijelog panteona lidera Hamasa, od Ismaila Haniyeha kao političkog vođe maestralnim atentatom u Teheranu, do egzekucije Yahye Sinwara kao komadanta oružanog krila Hamasa. Kasnije je neutralisan i Hassan Nasrallah, prepoznatljivo lice Hezbollaha.
Uklanjanje 3 velike glave u manje od 3 mjeseca je pokazalo odlučnost saveza Washingtona i Tel Aviva, ali i slabost njihovih protivnika.
Doduše, mnogo jednostavnije je bilo eliminirati lidere milicija, kakve su Hamas i Hezbollah, nego predsjednike Iraka i Libije. “Arapsko proljeće” je tako jasna kampanja za osiguravanje planova Izraela, ma kakvi programi i projekti te genocidno-kolonijalne tvorevine bili.
No priča još uvijek nije gotova.
