Afganistan je zemlja gdje ratovi nikada ne prestaju. Ratovi tamo nikada ne počinju. Rat je uvijek tamo, tamo je ratovanje stanje svijesti. Al Farabi je govorio da postoje dvije istine. Uvijek sam negirao tu tezu na identičan način kako sam se protivio stajalištu Huntingtona o sukobu civilizacija silno podržavajući Fukuyamu i logiku kraja historije. Pogriješio sam sa Fukuyamom, a u krivu sam i sa Al Farabijem.
Piše: Semir Behram za Proglas.ba
Dvije istine postoje.
Historija nije završila, ona tek počinje. Talibani su dobili rat ali su ga i izgubili. Pitanje je, samo, da li postoji i treća istina, ili se, pak, dualizam postojećih sa nagovještajem treće, tj. trojstvom spektra tačnosti postojećih završetaka utjelovljuje u samo jednoj krovnoj istini. No, onda, definitivno, nemamo ispravne podatke o karakteristikama žanra istine.
Tradicionalna vrijednost jeste sloboda, gubitak iste jeste okupacija
Ovaj tekst sam počeo sa osporavanjem sveprisutnih teza po medijskom prostoru, kao i društvenim mrežama. Nikada, ali nikada nije bila veća količina gluposti ispisana o minulim i još uvijek aktuelnim dešavanjima vezanim za preuzimanje Afganistana od strane talibana. Ljudi koji pišu o talibanima nemaju elementarna znanja o toj skupini: niti im poznaju akidu, niti im poznaju mezhebske postulate, a niti imaju ikakve spoznaje o tradicionalnim vrijednostima ljudi tog kraja. Zapravo, velika većina ljudi i ne zna zbog čega je krenula invazija Sjedinjenih Država na Afganistan.
Da podsjetim, SAD nikada nisu imale namjeru da se upuste u tu avanturu, za koju se već tada znalo da postoje velike šanse da ne uspije. Stvar je u tome da je tadašnji lider Al Kaide, Osama bin Laden, bio gost talibanskog režima, a Amerikanci su tražili da im isporuče svoga gosta, na šta su ovi rekli da ne mogu proći ispod svoga principa o zaštiti svoga gosta, što bi značilo, ako se to izvede da je cijeli moral i etika tamošnjeg naroda tim činom isprostituisana, Afghanistan bi bio poražen. Američki pregovarači su im rekli kako to znači rat u kojem nemaju velike izglede. Talibanski pregovarači su rekli, bez obzira što ne podržavaju ideologiju Al Kaide, da bi čin izdaje gosta bio poraz za sva vremena, dok ovako, prema vlastitim procjenama, imaju solidne šanse, čisto iz razloga jer su nepokolebljivi u drevnom principu. Uslijedila je invazija.
Činjenično neutemeljena desničarska nadanja
Jako zanimljivo djeluju desničarski mediji zadnjih par dana. Rusofilsko-especeovsko-četnički propagandisti, poput Malagurskog, ali i veliki broj lokalnih neznalica, navijački doživljavaju “početak pada američke dominacije” uspoređujući povlačenje SAD-a iz Afganistana sa, prema njima, sve izvjesnijom sličnošću sa Kosovom u nekom narednom periodu, što je svojevrsna budalaština. Narod Afganistana ne podržava talibane, narod Afganistana je u svojoj srži i mentalnoj razvijenosti identičan Bošnjacima s početka 17. stoljeća; demokratija nikada nije imala šanse, osim, naravno, ako se ubrizga 41 milijarda američkih dolara godišnje, po nekim procjenama i oko 100 milijardi; što su Amerikanci prakticirali. Narod Kosova je za Sjedinjene Američke Države, i tu sva nadanja i poređenja prestaju. Sva američka ulaganja u vojsku Kosova bi bila opravdana u mogućem sukobu, lokalni Kosovari bi se borili do posljednjeg, što nije bio slučaj sa pripadnicima marionetske, tiho svrgnute, vlade iz Kabula.
Predskazanja koja to nisu
U zadnje dvije radijske emisije sam do u tančine objašnjavao da će se odigrati ovo što se desilo. Istina, očekivao sam otpor; slabašni otpor u Jalalabadu i Kandaharu, malo veći u Heratu; dok sam vjerovao da će najveća bitka biti za Mazar-i Šerif, većinski tadžički grad, u kojem su početkom invazije SAD-a veliki masakri počinjeni nad porodicama povezanim sa talibanskim pokretom. Kada je šaptom pao Mazar-i Šerif nisam mogao vjerovati, tražio sam više stranih izvora, potom sam čitao tvitove Suhail Shahina, ali i drugih portparola talibanskog pokreta. Nevjerovatno, u Mazar-i Šerifu nije bilo organizovane odbrane, što je aludiralo da se među običnim narodom provukla informacija o talibanskoj amnestiji, ali i velikom dogovoru sa SAD-om, o kojem ću kasnije govoriti.
Ključni grad za mogućnost napada na Kabul bio je Ghazni, gdje su se snage odane vladi u Kabulu iz strateških razloga morale utvrditi; jer je ta lokacija kontrolisala magistralni put Kandahar-Kabul, te je i radi juga države bilo neophodno od Ghaznija napraviti bedem.
Ghazni nikada nije imao šansu.
Sigurnost kao elementarna potreba vs. prava žena kao uslov
Jedna jako bitna činjenica zbog koje je Afganistan pao u ruke talibana je realstanje ili realpotreba na terenu; u selu, predgrađu, svakoj zabiti zametnute zemlje. Naime, zapadnjaci uporno, tvrdoglavo, ignorišu egzistencijalno najbitnije stvari za običnog Paštuna, Tadžika, Hazara ili bilo kojeg drugog stanovnika ove, vjerovatno, i najljepše zemlje na svijetu. Konstantno, zapadni mislioci iz svoga ugla i sa pozicije superiornog posmatrača, vođeni iskustvima iz vlastite historije i zbilje, donose analitički užasavajuće zaključke o ustrojstvima, memorijama društava i kalupima razmišljanja proisteklim iz jako starih tradicija i principa odrastanjima umetnutim u percepcije svake jedinke tamošnjeg podneblja. Zapad kao da ne želi shvatiti i prihvatiti da je nemoguće na zavareni splet faktora nakalemiti svoje aspiracije. Ako se igdje ikada dokazalo da je materijalizam doživio poraz od duhovno vođenog koncepta i ustrajnosti, to je onda očigledno na primjeru današnjeg Afganistana.
U zadnjih 20 godina je u okupacijom instaliranu vladu umetnuto preko 800 milijardi američkih dolara – prema nekim procjenama radi se o cifri od 2 triliona, da bi armija, zapravo jedna od najjačih armija na svijetu, a govorimo o vojsci u koju je godišnje ulagano oko 30 milijardi američkih dolara, pala kao kula od karata pred talibanskim pustinjacima koji su planinskim klancima preko natovarenih magaraca prenosili municiju.
O čemu ustvari govorim? Zapadna javnost se svezala prava žena na teritorijama pod kontrolom talibana, što je jako bitno pitanje, ali na listi prioriteta prosječnog Afganistanca uopšte nije značajno. I onda dolazi, po klasici, gnjev liberala i feminista koji fulaju loptu i tim fulanjem potpomažu pobjedu talibana. Da, takav način razmišljanja je pogrešan i to se mora reći. Takav način razmišljanja je talibane doveo do pobjede u ratu koji je trajao dvadeset godina. I, još nešto, nakon ovlikog moralnog boosta teško je očekivati da će u idućih stotinu godina ideja talibanštine biti poražena. Elem, ključni faktor za pridobijanje naroda, običnog malog siromaštvom napaćenog Afgana, jeste sigurnost.
Dajte mu bezbjednost i on je vaš podanik.
Da nema lokalnih kabadahija koji otimaju osnovne ljudske potrepštine, da nema lopova, da nema drumskih razbojnika, da nema lihvara i kamatara, da postoji sistem koji će najsiromašnijim i najsposobnijim osigurati preživljavanje i da nema nasilnika koji mogu bez posljedice ubijati. I, to je to.
U jednom momentu, desetak sati pred ulazak talibana u Kabul, vladini plaćenici, znajući da neće dati otpor, sami su se upustili u stanje anarhije i razbojništva, pljačke i nasilja. Sva pucnjava po Kabulu je bila između talibana i razbojnika. Kabul je bio najnesigurniji grad na svijetu ravno dvadeset godina. Dolaskom talibana titula je izgubljena.
Desetine, ako ne i stotine video klipova koje sam pogledao, u zadnjih desetak godina koliko pratim Bliski istok i konfliktne zone, gdje narod govori o tome kako je sigurno otkako su talibani zauzeli to područje, odnosno kako je cijena života snižena otkako su došle vladine snage. Sjedinjene Države su 18 godina radile sve pogrešno, ali ih je pojava Islamske države u Afganistanu, ISKP, otrijeznila, da su zadnje dvije godine prihvatili talibane kao faktor stabilnosti i iz ove dvodekadne avanture izašli kao pobjednici. Pobjeda koja košta preko 800 milijardi dolara ili pak par trilijona, nebitno, ipak je pobjeda; sa velikim okusom poraza u ustima kojeg reflektira populistička javnost.
Prihvatanje talibana kao nepobitnog faktora i sporazum s njima
Nakon petnaestak godina međusobnog trebljenja na konopcima su se našle Sjedinjene Američke Države, iscrpljene neprekidnim unošenjem milijardi dolara u rupu bez dna, i talibani, skupina koju je smrt osnivača, Mulla Omara, toliko potresla da su godinama krili da je umro. Jedino je punokrvno djelovala vladajuća kasta u Kabulu i veliki spektar ljudi oko nje koji su od američkog novca, plus od korupcije i prodaje heroina živili mnogo bolje nego li je nekoć živio Pablo Eskobar. Takvo stanje je iskoristila, naravno, Islamska država. I tu kreće veliki obrat.
Snage odane marionetsko-korumpiranoj vladi u Kabulu nisu imale damara da dotuku unutrašnjim sukobima nikad slabije talibane, jednostavno hedonizam to nije dopuštao, ali je jedna druga vrsta fanatizma, onog ISKP-a, ogranka Islamske države u “Horosanu”, krenula u uništavanje talibana i preuzimanje narodnih masa.
Sjedinjene Države su se otrijeznile. Na stolu su se stvorile dvije opcije: da se ne učini ništa ili da se učini samo jedna stvar.
Da se ne učini ništa bi značilo da će ISKP nakon nekog vremena preuzeti poziciju talibana i tek tada bi slijedilo ludilo, jer, za one koji ne znaju, Islamska država je džihadistička skupina, dok su talibani nacionalističko-islamistička. Što znači, talibani nemaju pretenzije van postojećih granica Afganistana, dok Islamska država i njen ogranak ISKP itekako imaju. Pogotovo kada se ima u vidu poznati hadis kojim džihadistički klerici opijaju sljedbenike, a riječ je crnim zastavama koje će se pojaviti u regiji Horosan i koje će osloboditi Jerusalem od Jevreja. I, pojavile su se crne zastave, što je fenomenalan marketinški momenat Islamske države, da preko opštepoznatog hadisa vrbuje nove pristalice koje bi došle, u novi hub, regiju kultnog statusa – Horosan, ništa manje kultnijeg od regije Šam.
A da se učini nešto, značilo bi da se skoro pa uginuti talibani revitaliziraju i ožive, jer samo se oni mogu upustiti u borbu protiv ISKP-a; tada još aktuelne vladine trupe su bile obični glineni golubovi u uniformama i opremi po NATO standardima na kojima su vježbali strategije i nad kojima su se iživljavali fanatici ISKP-a.
Pragmatizam i kapitalizam su dvije ruke istoga tijela, taj organizam jesu Sjedinjene Američke Države. Jasno je bilo šta slijedi. 2018’ se krenulo u oživljavanje talibanskog pokreta kojeg nakon Mulla Omara niti jedan autoritet nije mogao istinski naslijediti, te objediniti nekolicinu već razdvojenih frakcija. Dvije su osobe koje to mogu, jedna je pod zemljom – Mulla Omar, a druga je u zatvoru – Mulla Baradar.
Amerikanci će pustiti niz vodu aktuelnu vladu u Kabulu, te neće blokirati talibane u ponovnom preuzimanju Afganistana, dok će talibani prihvatiti američke uslove: neće biti revanšizma i masovnih egzekucija, žene će dobiti veću ulogu u društvu, Sjedinjene Države neće sapletati korake budućeg Islamskog Emirata Afganistan na putu otvorenosti prema svijetu, zapravo jedan od američkih uslova i jeste bio veća otvorenost i transparentnost, što je, je li, jedan skriveni as u rukavu SAD-a radi mogućeg i potrebnog korigovanja i dirigovanja talibanskim režimom. Bitno je nametnuti agendu transparentnosti, nakon koje se “liberalizacije” ovi neće tek tako moći povratiti na stari oblik zadrtosti.
Jedan fer i pošten dogovor koji je garantovao opstanak talibana, što je, naravno, još uvijek u zatvorskoj zgradi Mulla Baradar i prihvatio. Kasnije se samo obmanjivala javnost i pokušavalo se isprovocirati, eventualno, još uvijek moguću opciju buđenja aktuelne vlasti iz okeana mita, korupcije i uzgoja malene čarobne biljke zvane mak. Kad bi se to desilo, i ako, još bolje i još lakše bi bilo povući kvaku na vodokotliću na teritoriji gdje egzistiraju talibani. No to je bio samo sanak pusti.
Zajednička djevovanja SAD-a i talibana protiv ISKP-a
Distrikt Achin, u provinciji Nangarhar, postao je utočište boraca ISKP-a, lokalni talibani su im masovno pristupali. Stvaralo se snažno uporište Islamske države koje je trebalo preusmjeriti internacionalnu liniju sa propalog projekta u Siriji i Iraku na mitski Horosan, a većina Afganistana, iliti njegov zapadni dio, pripadaju drevnoj regiji, koja se još prostire na dio istočnog Irana, veliki dio Tadžikistana, kao i Uzbekistana sa šarmantnim i zaboravljenim Samarkandom i Buharom. Islamska država je sistemom spojenih posuda zamalo realizovala zaista mudru ideju, da sa očiju svjetske javnosti, uperenih na medijski konstantno osvijetljeni Bliski istok, se odmakne na ne toliko zanimljivu “periferiju”.
No, desilo se ono što su najmanje očekivali. Tehničko-tehnološka podrška je stizala iz operativne sobe sa zastavom Sjedinjenih Država, dok su taktičko-terenske manevre vršili talibani. ISKP je skoro ugašen. Sa 3000 i plus boraca su spali na 3 stotine razbacanih ćelija. Teško da se ISKP može u skorije vrijeme vratiti na staro stanje, pogotovo nakon što će talibani imati fokus samo na njih, što i jeste jedan od zahtjeva zvaničnog Washingtona. ISKP se oporavlja, ali to ide jako sporo, a to je oporavak kojem aktuelno stanje na terenu nikako ne ide na ruku. Istina, blago su se pojačali gerilski napadi zadnjih mjeseci, što je bio slučaj sa 7 projektila ispaljenih na Kabul proteklog Bajrama kada je Ashraf Ghani držao govor.
The recent campaign in Nangarhar is one example. Effective operations by US/Coalition & Afghan security forces, as well as the Taliban, led to ISIS-K losing territory & fighters. Hundreds surrendered. ISIS-K hasn’t been eliminated but this is real progress.
— U.S. Special Representative Zalmay Khalilzad (@US4AfghanPeace) December 3, 2019
Još neko vrijeme, kako stvari stoje, prioritet talibana neće biti likvidacija preostalih komponenti ISKP-a, sve dok cijelu teritoriju Afganistana ne stave pod svoju kontrolu. Ostalo je, istini za volju, par nebitnih pustinjskih tačaka po udaljenim nedođijama, ali i zadnje veće uporište antitalibanskih snaga, a riječ o dolini Panjshir, sjeverno od Kabula, koja je u momentima nastanka ovoga teksta pod snagama, odanim od talibana likvidiranog, Ahmad Shah Massouda, prekaljenog borca i ikone otpora Sovjetskoj okupaciji.
Epilog najvećeg epa 21. vijeka
Stoga, neozbiljno je govoriti o krahu američke vanjske politike ili o početku sloma njene moći, naprotiv, riječ je o nesumnjivom dokazu mentalne snage zvaničnog Washingtona, koji je iz očiglednog poraza pobijeđene podredio svojim disanjima, dok oči podređenih se cakle nijansama pobjede. Kako rekoh, pobijedili su i Ameri i talibani, a izgubili su i talibani i Ameri. Ovaj poraz i ova pobjeda koštaju oko 2 stotine hiljada mrtvih, odnosno 2 triliona američkih dolara prema podacima Brown Univerziteta iz Sjedinjenih Američkih Država.
No vrhunac dramskog zapleta ovog epskog sukoba koji je započeo prije dvadeset godina šokantnim scenama zabijanja aviona u dvije zgrade bliznakinje, što je bio jedan od najposebnijih uvoda u neki rat ikada viđen, ikada zapisan, ikada snimljen. Budimo ponosni, barem mi malo stariji, što se za vrijeme naših života odigrala čista historija, bez obzira bila ona učiteljica ili čistačica činjenica. Poglavlja samoga rata su bila i dosadna i zanimljiva, baš kao Rat i Mir na steroidima. Ali, završna scena je nešto najgenijalnije što se moglo odigrati u svoj snazi svoje bizarnosti stvarnosti koje fikcija nikada neće imati, ranga Nerona koji pali Rim. Ashraf Ghani, prije par dana još aktuelni predsjednik marionetsko-koruptivnog Afganistana, u momentima kada svi veći gradovi padaju u ruke talibana, a pickupovi sa bijelim zastavama ulaze u predgrađa Kabula, sa svom svojom svitom i koferima punim novca dolazi na kabulski aerodrom, penje se uz stepenište tik uz ulaz u samu letjelicu, staje, okreće se prisutnim novinarima domaćih i svjetskih medijskih kuća, kamere snimaju a blicevi fotoaparata bliješte: on maše, pobjednički, sa potpuno iskrenim osmjehom na licu.
Par sati kasnije, kada su talibani već uveliko počeli sa penetriranjem u prijestolnicu, a panika počela zrakom da stiska vratove ljudi u nevjerici, počelo je ukrcavanje na zadnje letove. Premalo letjelica, a previše ljudi. Oči svjetske javnosti su po prvi puta vidjele bespomoćne pokušaje ljudi da se zakače na avion koji se uzdiže i da na limariji prelete u spasenje. Svi smo vidjeli kako otpadaju kao latice iz kandža željezne pčele.
Završna scena dvadesetogodišnje storije su talibani u Kabulu, kako u luna parku jašu pokretne konjiće i jelene, te se vozaju autićima na sudaranje. Valjda tako izgleda pobjeda.
Foto: YouTube
