Kroz faze odrastanja sam upoznao desetine milorada dodika. I to, naravno, bile su teške epizode sazrijevanja. Jedno vrijeme sam se i družio sa “drugom” koji u sebi ima oko 90% milorada dodika, pa čak i više. To me razdiralo kao adolescenta. Davilo mi vrline, sakatilo kreativnost i sputavalo u razvijanju. Trebalo je, tek sada vidim, da prestanem biti rob navike i, školstvom, kvartom, ulicom i prvim poznanstvima, nametnutog “prijateljstva”. Kasnije, kada su se hormonalna previranja smirila, uslijedilo je oslobađanje i traženje prisustva ljudi koji zrače dobrotom i pozitivnom energijom, a odbacivanje osoba koje u sebi imaju i maleni postotak milorada dodika.
Istina, priznajem, širokogrudnost i tolerancija dozvole, i dalje, korelaciju sa osobama koje imaju nižu stopu milorada dodika u sebi, ali su isti počesto svjesni toga i prilično dobro kontrolišu vlastiti klin u kičmi. To ponekad, kada je promjena vremena, nekima bude neizvodljivo i oni svima nama prisutnim vampirskim hipnozama oduzimaju vedrinu, osmijeh i tjeraju nas da sa ljutkom preko lica postanemo rezervisani za pojam povjerenja, skeptični za bliskost i solidarnost.
Moje prvo upoznavanje jednog milorada dodika je bilo prvi dan vrtića. Majka me dovela u do tada nepoznat svijet. Vidio sam prostoriju punu djece, što do tog momenta nisam mogao ni zamisliti. Našao sam igračku na parketu, bager, te se počeo igrati sam sa plastičnim vozilom, jer stid mi nije dozvolio, kako rekoh, prvi dan u vrtiću da “uletim” u već uspostavljene dječačke odnose. I tako, nije prošlo mnogo minuta, kad je došao, da se predstavi, milorad dodik prekriven dječijim licem u majici sa Mickey Mousom.
– Zašto se igraš sa tim bagerom?
– Pa, niko se nije igrao sa njim. Našao sam ga na podu.
– To je moj bager!
– Ali ne igraš se s njim. Kako ću ja znati da je to nečiji bager kad su ovde igračke svačije?
– Sve ove igračke su moje. I bez obzira što se ne igram sa njima, niko drugi se ne smije igrati tim igračkama.
Mališa je drčno rekao da su sve igračke njegove i da se sa njima neko drugi može igrati samo ako se on smiluje. Potom me zasuo udarcima od kojih sam se rasplakao. Vaspitačici sam rekao, ali ona nije imala vremena za trošiti na dječačke konflikte, dok ju je kući čekao milorad dodik sa licem supruga. Ovaj maleni, milorad, mi je dodikovao određeni broj hefta, dok nisam shvatio da međunarodna zajednica, pardon, natapirane kose vaspitačica i ne mari previše za srce nepravdom slomljeno i nasiljem izudarano lice nevinog dječaka koji bi samo želio da se prihvati u zajednici, pardon, obdaništu demokratskih vrijednosti.
Nevjerovatno je kako se prelama rano djetinjstvo sa čovjekovom zrelošću, više nego adolescencija koja drhtava sa svim svojim buntom i revolucijom, bezumljem i anarhizmom, zapravo, donese jedine istinske natruhe slobode svakoj osobi. A kakva je sloboda ako nije opasna, vrela i sklona riziku. Tamnice su uvijek hladne, kao lice logoraša što shvata da postoje dvije vrste rizika: hazarderski čiji produkti su nepravda i okovi, te slobodarski čiji rezultat su oslobođenje ili slavna smrt.
U ranom djetinjstvu se bojimo reakcije autoriteta, a kasnije uslovljeni mnoštvom nesigurnosti mi rijetko i žmirimo prema “zabranjenoj” slobodi. Stoga je stravično gledati u lice dječačkog negativca kojem iz nekog razloga niko ne može stati ukraj, i odrasle osobe istih djetinjasto bahatih manira jasno odvojenih od običnih i opštepoznatih civilizacijskih vrijednosti. Jasno je da je riječ o sindromu sa kojim se rađa, ali ga neodgoj hrabri i oblikuje, pa postaje ona vrsta zla sa samopouzdanjem iz porodice opasnosti.
Tvrdim, odgovorno, da je milorad dodik sindrom, mentalno stanje uma, bolest, koja postoji odvajkada, a manifestira se uvijek kada može, uvijek kada je jača i uvijek nasuprot slabijeg i odgojenijeg. Takve osobe su egzekutori, katili, dvorski smutljivci, kafanski bitkaroši i vragovi natovareni ljudskim mesom i kostima. To su oni ljudi koji znaju gdje su masovne grobnice, ali ne bi nikada obznanili lokacije, oni smijati će se gledajući suze rodbine nestalih preko TV ekrana. To ih hrani, njihov tmine svijet tada cvate. Nije im nikakav problem poslati u smrt ljudski život. Tu ne postoji empatija sem neutaživo gladni ego što kmeči kad mu se neko suprotstavi. Takvi uživaju kada su vlast, kada imaju poluge moći, kada znaju da od njihovih išareta zavisi nečija sreća, egzistencija i život.
Čovjek odraste, ali opet ne može nikakvom mudrošću da se riješi takvih pratilaca. Čovjek preživi rat, ali opet se pojavi degenerik kojem, očito, nije nikakav problem pritisnuti taster i lansirati projektil katastrofe. Čovjek zarad mira prihvati neprihvatljivo, ali ni prihvatanje neprihvatljivog nije razlog da psihopata digne reglere i na gramofonskoj ploči secesije pusti simfoniju mrtvih duša dok led se topi na Arktiku, i zamislite, i osjetite, žmarce na nogama kako trzaju dok planeta pulsira sa milionima pogrešnih odluka donesenih dekretima stotina hiljada milorada dodika. A za sve je kriva ona vaspitačica: okuražila je malog nasilnika da izraste u zlikovca. Neki bi rekli da je krivo društvo. Samo bih se djelomično složio. Nije krivo more što led se topi.
Ilustracija: Proglas
