Nakon jučerašnjeg dana više ništa neće biti isto. Ovo bi bila rečenica dovoljna sama sebi bez da se išta više proanalizira, razjasni i navede. Bila bi, no nije i jeste. Ništa više neće biti isto, a sve će biti suštinski slično samo sa glomaznijim oblicima i većim nebesima mrklih naoblačenja. Nakon ustoličenja Joanikija u Cetinjskom manastiru Zapadni Balkan je ušao u malignu dimenziju nove normalne neizvjesnosti. Narodi i narodnosti bivše Jugoslavije ulaze na drugačiju ali ne i nepoznatiju razinu iskušenja. Sudbina je zapisana da je domina čvoknuta u devedesetim ne okrznutoj Crnoj Gori, što priču o Slavenima s juga čini masnijom. I u Sloveniji je gorilo, čak, što sada, poslije tri dekade izgleda kao fake wiki desant obožavatelja askete Darija Kordića.
Piše: Semir Behram za Proglas.ba
Par puta su se na ovim prostorima otvarali portali onostranog uvodeći mehanizmima stvarnosti drugačiji ritam. Prvi put je to bilo sa ispaljenim zrnom olova iz cijevi Gavrila Principa, čiji pogodak u meso nadvojvode je na smrt osudio 20 miliona ljudi, dok je ranio i osakatio još toliko. Koordinate Sarajevskog atentata su otvorile procjep za erupcije raznih modaliteta osmišljenih za nasilna umiranja.
Drugi put se intenzitet i kontrast stvarnosti oteo kontroli na Gazimestanu 1989. prilikom sotonskih mantri i sihirbaškog govora Slobodana Miloševića, da bi se na kratko ugasio privremenom sitošću uzrokovanom genocidom u Srebrenici, ta snuff opera drugi put je zijevnula 4 godine kasnije na Kosovu i onda se povukla u bosansko podzemlje sa čijeg stropa je po jeziku njenom prokapavala krv iz 750 masovnih grobnica. Kada na mapi pogledate lokacije sa jamama vi tačno znate ispod kojih šuma, dolina, rijeka i gradova tinja ta energija raskola, destrukcije i zločina.
Istina, vjerovatno su se portali zla formirali i ranije, u to sam sasvim siguran, ali bi svaki zapisničar i svjedok, telal i arhivar, prije prenosa poruke, nama, generacijama iz budućnosti, bio progutan vertigom paralelne dimenzije sirovog idolopoklonstva čije aspiracije su ovladati ovim valama pod krinkom lažne duhovnosti i u venama preobratiti leukocite da otpora nemaju prema virusu straha. Neznanje i neukost su sudrug, sada već viševjekovnog, manifesta što gladan ište klanje i žrtvu da bi zadovoljio neutažive apetite paganskog boga što stoluje sa znakovljem monoteizma.
Demon uvijek poziva na ujedinjenje, ali pod njegovim plamtećim vilama, ili na pomirenje, opet pod ciničnim osmijehom licemjerja kroz koji izlaze tople riječi manipulacije, sa trona, prijestolja ustoličenog zakletvama legija odaslanih naredbama palih anđela kojim se klanja nastrano sveštenstvo dok padom sastrugani krilnici piju Hennessy i dime blant.
Treće otvaranje portala se desilo jučer na Cetinju. No, godinu dana je bio dugačak put ka otvorenju premosnice svjetova. Sve je krenulo festivalskom gripom zvanom litije, da bi litijska bolest litijumski zavladala Crnom Gorom, uz otpor, neočekivan, toliko nenadan da je svrstan u kategoriju fenomena. Fenomen otpora višestoljetnom projektu imperijalnih pretenzija iz kuhinje crkve Srbije i njenih vračeva. Na Cetinju se septembra petog desio naš jedanaesti rujan.
Ako je prostor bivše Jugoslavije tijelo ovoga naroda što se razumije bez većih jezičkih barijera, tada je Crna Gora glava toga tijela sa visokim i uzdignutim čelom. Groznica je, evo, već godinu dana tresla i nakapavala znojem čeonu kost, da bi temperatura došla do usijanja petog septembra. Desetak dana ranije se sasvim jasno znalo da nema izlaza iz genijalno dramski postavljenog komada historije što se odmotava pred našim očima.
Stvari su postavljene tako da niti jedna strana nije željela odustati, nije smjela, povlačenje bi značilo poraz ideje, katastrofu ideala, smak iskrenosti i sutrašnjice koja se zagovara. Ako se ustoliči Joanikije za mitropolita crnogorsko-primorskog u Cetinju tada pobjeđuje imperijalni projekat Velike Srbije, u zadnje vrijeme zipovan konstruktom naivno benignijeg Srpskog sveta, što je samo zagovaranje iste perspektive sa strane odakle još nije pokušan napad. Ako Crnogorci spriječe intronizaciju: onda spomenuta ideja, barem na neko vrijeme, će biti udaljena sa vidika skorije budućnosti. Dvije krajnosti koje (ne)razumljivo govore da će jedna strana uspjeti u nakanama dok će druga doživjeti debakl. Sasvim realno očekivanje okidača za neke nove nerede, nasilja, turbofolk i, bojim se reći, rat u svim svojim oblicima.
No, treba objasniti onima koji ne razumiju zašto je toliko bitno Cetinje i zagovornicima srpskog imperijalizma i suverenistima.
Elem, kao što je poznato, kao što se vrlo lako može provjeriti, Crna Gora je 1918. okupirana od Karađorđevića koji su ukinuli Crnogorsku pravoslavnu crkvu, zauzevši njene manastire u koje su kasnije uselili crkvu Srbije. Crnogorci su pokrenuli pobunu, Božićni ustanak, koja je krvavo ugušena, no ideja je nastavila da živi bez obzira na salve asimilacijskih metoda kojim je podvrgnuto tamošnje društvo. Poslije kraljevine došla je socijalistička Jugoslavija u kojoj vjerski momenat nije bio previše bitan, tako je raspadom bivše nam države priča o crkvi Crnogoraca ponova dobila svoj puls koji je počeo pulsirati sve snažnije kroz “društvene” procese devedesetih i dvijehiljaditih; do septembra petog, 2021.
Crnogorci ne žele izbaciti crkvu Srbije iz svoje države, što se, na kraju krajeva, kosi sa njihovim antifašističkim principima, niti su željeli zabraniti ustoličenje Joanikija. Naprotiv, intronizacija je uvijek bila neosporna, ali u nekom od manastira koje je napravila crkva Srbije nakon 1918. Naravno, cilj crkve Srbije jeste bio da se ponizi ideja Crnogorstva, da se ospori identitet i da se pod plaštom priče o pomirenju pasivnom agresijom pogazi volja Cetinjana, jer, zamislite, kome će, zaista, sveštenstvo Cetinjskog manastira na Cetinju održavati liturgije i otvarati vrata za molitvu? Jasno je da je manastir na Cetinju okupiran i da nema vjernike, da je u pitanju samo prezir crkve Srbije koja uporno odbija pogledati pravdu u lice.
Zainatili su se i jedni i drugi. Crkva Srbije poslije litijaškog ushita nije očekivala ovakvu otpornost u otporu suverenista, njihove misli su već bile uperene ka Republici Srpskoj, ali i prema, kako to oni nazivaju, finalu na Kosovu, nakon kojeg bi sintagma Srpskog sveta skinula sramežljivi veo i razotkrila istinsko lice Velike Srbije. Oci i energetski akumulatori ove imperijalno-genocidne ideje jesu svetosavski klerici čija na oko hrišćanska dogma je okupirana nacističko-mitomanskim sjećanjima na paganske pretke. Pravoslavlje istinsko je okupirano. Pravoslavlje je još uvijek živo u Crnoj Gori, ono najjače kuca na Cetinju, mi vidili smo ga petog septembra kako se odupire nehrišćanskim metodama.
Da je crkva Srbije odustala od Cetinja to bi nesumnjivo unazadilo umjetne procese kojim se stremi ka finalu na Kosovu preko Bosne i Hercegovine, zapravo, odustajanje od Cetinja bi porazilo starletski oblik Srpskog sveta, što je, dakako, nedopustivo za SPC i njihovog dostojnika Aleksandra Vučića.
No desilo se što se desilo, što smo svi vidili na malim ekranima. Ustoličenje se dogodilo, ali sa nikad većim “ali”. Porfirije i Joanikije su helikopterom preletjeli sve barikade suverenista i održali plastificiranu ceremoniju. To je bila pobjeda crkve Srbije, blijeda pobjeda, pobjeda bez osmijeha i radosti – pirova pobjeda. Jer, kako reče predsjednik Crne Gore Milo Đukanović: više neće biti poštivanja dostojanstva za crkvu Srbije. Jasno je da će nakon jučerašnjeg dana podjela u crnogorskom društvu biti još veća i izraženija, jednostavno nikakva analiza ne vidi način kako se strasti mogu potpuno smiriti. Car je doveden do duvara, pod Lovćenom je otvoren portal zla uzrokovan sve intenzivnijim porfirivanjem tenzija. Zrelost svih nas iz devedeset i neke može i mora učiniti da se vrag pošalje natrag ka otvoru svoje narčetanijske majke.
Foto: AFP
