Najveći neprijatelj mirenja jeste neiskreno zagovaranje samog pomirenja. I tu svako nastojanje što vodi zbližavanju prestaje. Lažan pristup jeste pravilo za amputaciju suštine. Istina, naravno, nikada nije prioritet kada se radi o potenciranju neprirodno postignutih rezultata. Ona jeste poželjna, ali pod uslovom da se uklopi u narativ patetike srodne populizmu. Ako, kojim slučajem, istina ne može da se upari sa jeftinim riječima tada istina kao faktor postaje problem.
Piše: Semir Behram za Proglas
Svi koji zagovaraju istinu i istinite pristupe tako osjetljivoj tematici kakva je zbližavanje krvlju rastavljenih etničkih skupina su prepreke ka realizaciji neprirodno, da ne kažem lažno, iskonstruisanih agendȃ za pomirenje. Jer, kako stvari stoje, ovi što promiču istinu, u većini slučajeva, pozivaju u suočavanje sa činjenicama, dok, neiskreni zagovarači pomirenja samo žele iskoristiti, licemjerno, dakako, oreol pacifikacije kojim odiše populističko prizivanje pomirenja samo da bi prikrili vlastite strategije, koje, a to je sasvim jasno, zalažu se za asmimilaciju oponentne strane koja je žrtva nad kojom se provelo krvološtvo; da ne kažemo sistematsko etničko čišćenje, silovanje, odnosno genocid.
Kada se krvolok zalaže za dijalog, a pogotovo kada još uvijek krvavih rukȃ sa podsmijehom i lukavim samopouzdanjem na vilici, postavlja uslove za pomirbu, to znači da pokušava amnestirati krvološtvo vlastitih politika, a nipošto, budimo sigurni, to nije poziv na iskreno i katarzično relaksiranje i pomirenje među narodima.
Da li žrtva treba prihvatiti takve uslove za pomirenje? Naravno da ne. Zajednički sadržilac takvih poziva je neiskrenost ravna pijačarskom šibicaru koji se vraški trudi kroz razne taktike prevare. Obično, taj šibicar, ima saučesnika u masi znatiželjnika. Tako u javnom prostoru naše zemlje, ali i regije, krvoloci imaju saučesnike u naizgled iskrenim krakovima nevladinog sektora; što korumpiran, što uninan komformizmom nema entuzijazma niti strpljenja za ispravno građenje i vođenje procesa pomirenja: nego instant rješenjima, tj. savezima sa krvolocima priseže običnom i bezvrijednom makijavelističkom pristupu koji mnogo lakše donosi rezultate.
To možemo nazvati: nesposobnost u ustrajnosti, nevjerovanje u ideal; to možemo pripisati odvojenošću od običnog malog čovjeka, ali i simptomima buržujske nadmenosti čija oholost urinira po sirotinji dok preko iste svake sezone ljetuje i zimuje po renomiranim lokalitetima. Elem, to jest zaraza stvorena unutar libertarijanskih klubova, bolest koja će na kraju, u megalomanskih zahtjevima, pojesti samu sebe. No ipak, prije toga će isprostituisati istine i približiti ih lažima kroz sjajnim kadrovima zabilježenim zagrljajima.
Prvi simptom takve pogubnosti se desio u predizbornom vremenu u Crnoj Gori, kada je tamošnji NVO sektor agitovao protiv koruptivne-proevropske vlade, da bi indirektno na vlast doveo klerofašističku i antievropsku Krivokapićevu vladu. Crnogorski NVO sektor je saučesnik u destabilizaciji države, demokratije i euroatlanstskih vrijednosti: dok su tu agendu, kroz grantove, plaćali, pretežno, novcem američkih građana.
Sličan pristup su imali, po pitanju izmjena izbornog zakonodavstva, Matthew Palmer i Angelina Eichhorst, kada su rekli: da će prihvatiti bilo kakav dogovor etničkih lidera. Što je ravno katastrofi. Takav stav predstavlja harakiri demokratskih vrijednosti. Zamislimo, hipotetički, da predstavnik jedne strane podlegne pritisku i pristane na uslove koji su diskriminatorni: ogromna brojka ljudi će patiti. Demokratija, kao vrijednost, sama po sebi jeste mehanizam koji spriječava da se desi takva vrsta nepravde prema bilo kojem subjektu. Da eventualno tupilo nečijeg predstavnika, drogiranost ili čak ucjenjenost; ne može dovesti nikoga do fašističkog ustrojstva, do aparthejda ili do bilo kakvog oblika diskriminacije obične ljudske vrste. No, korumpirani zapadni emisari su jasno rekli da su spremni čak i na to. Za sada, barem nas u BiH, samo puka sreća dijeli od toga da se jednog bliskog jutra ne probudimo pod pravilima i logikama aparthejdskog praskozorja.
Da li je u pitanju sumrak ljudskosti? Zašto, oni, prihvataju nametanje instant zavodljivih celofana pomirenja na plod koji je nikao iz mrkle jame? Zašto se guraju istine pod tepih: pod sekundarne i tercijarne masovne grobnice; a one koji pozivaju na ispravne procese, koji vode ka istinskom pomirenju nazivaju huškačima? Odgovor je sigurno skriven u činjenici da velike količine novca čine istinu tromom, slobodu nepotrebnom, a tijelo vlastito keksom hedonizma; koji, je li, ne trpi: strpljenje, žrtvu niti ustrajnost na iskrenosti. Apsurdno je da su najkorumpiraniji oni koji pozivaju na borbu protiv korupcije. Veliki novci, zapadnih poreskih obveznika, su došli u našu zemlju, a tako malo korupcije je raskrinkano. Zapravo, koji novinar će stavljati glavu u torbu, rizikovati vlastiti život, kao i živote svojih najmilijih za 200 KM.
Istovremeno, novci američkih građana financiraju agendu Ruskog sveta, kroz propagandne priče o pravoslavno-islamskoj civilizaciji kojoj je zapadno-demokratska kultura neprijatelj i protivnik. Jadno je, da se američki novac iskorištava na manipulaciju ideala za koje se zalažu Sjedinjene Države. To nam govori o udaljenosti ozbiljnih ljudi od Zapadnog Balkana, te koliko je naš region prepušten šarlatanima, od Palmera, Eichhorst, pa do nižih nivoa.
Priča o pomirenju Srba i Bošnjaka – bez da se emisari pomirenja suoče sa presudama Međunarodnog suda za ratne zločine, bez da se radi na neophodnim prihvatanjima dokazanih činjenica, bez da se postigne katarza i iskreni zagrljaj – jeste manipulacija začinjena malignim ruskim pretenzijama na ovaj region. Kako?
Ko drži monopol nad “pomirenjem” taj je u velikoj propagandnoj prednosti. Svako onaj ko se ne slaže sa zagovornicima takvog pomirenja, odnosno monopola nad uslovima pomirenja dobija etiketu huškača, što je, složiti ćemo se, zaista odlično razrađena strategija. Ona je, o strategiji govorim, u ovom obliku koji se podvaljiva u Bosni i Hercegovini, već instalirana u Ruskoj Federaciji. Naime, najočitiji primjer takvog pomiriteljskog djelovanja se primjećuje na Kavkazu, tačnije na prostorima Čečenije i Dagestana, gdje su nakon agresije zvanične Moskve, masovnih ratnih zliočina, instalirane marionetske vlade čija glavna agenda jeste pomirenje naroda. Naravno, pomirenje, ali sa vodećim i dominantnim narodom koji diktira intenzitete i kvalitete samog pomirenja.
U Bosni i Hercegovini, također, sa zakašnjenjem, pristigla je agenda Ruskog sveta, namirisana tamjanom inačice, Srpskog sveta. Prvo je Aleksandar Vučić pozivao na mirenje, da bi slične poruke počele dolaziti i iz federalnih eparhija, baš kako stoji u redovima Memoranduma iz 2011. Pozivi za novojugoslovenstvom su samo kamuflaža vrlo jasne taktike o asmimiliranju žrtve bez da se krvnik suoči sa vlastitim zločinima. Poslije je i Nebojša Vukanović počeo pozivati i prizivati pomirenje, ali i on, dakako, bez suočavanja sa avetima devedesetih. Stoga, budimo realni, nije teško zaključiti da svi spomenuti akteri su uvezani i da svi oni koriste istu suštinu narativa o izbjegavanju suočavanja sa prošlošću.
U pitanju je asimilacija, poput one uspješno izvedene u Ruskoj Federaciji. Gdje se Čečenima i Dagestancima dala uloga MMA zvijeri u kafezima, te ljudske snage spremne kad zatreba mobilisati se za velikog botoksiranog vođu iz Kremlja. Ako je to bilo izvodljivo nakon demoliranja Groznog, zašto, je li, ne bi bilo izvodljivo i nakon opsade Sarajeva? Izvodljivo je, itekako.
Pripitomljavanje Bošnjaka se pokušalo preko naivnog bivšeg reisa Mustafe Cerića, koji, vjerovatno, ni danas nije svjestan zbog čega je dobio poziv da dođe u Čečeniju, no nakon dolaska u BiH on je počeo sa kritikama Evropske unije, a s blagonaklonim i entuzijastičnim govorom o Ruskoj Federaciji. Ne treba zaboraviti ni da se prema najavama Evropskog muslimanskog foruma (EMF) najavljuje bratimljenje Sarajeva, Zavidovića i Goražda sa čečenskim gradovima: Grozni, Šali i Gudermes.
No, korumpiranost zapadnih medijatora, kao i NVO sektora koji raspolaže sa novcima zapadnih poreskih obveznika, jeste kvalitetna priprema terena za infiltraciju Rusije. A, kako znamo, politika te ledene zemlje prema Zapadnom Balkanu je politika destrukcije. Što je korumpiranija zemlja, odnosno, što je nestabilnija, to će biti dalje od evroatlantskih integracija, a to majci Rusiji odgovara. Stoga, savezništvo Ruskog sveta preko agende pomirenja naroda sa pojedincima iz NVO sektora, ali i sa pojedinim zapadnim emisarima jeste kontraproduktivno za budućnost Bosne i Hercegovine, kao i cijeloga regiona.
Prostituisanje pomirenja je zločin protiv istine. To je ismijavanje svake nevine žrtve. Pomirba je tako osjetljivo stanje do kojeg se dolazi tek sa stotinama i hiljadama udruženih iskrenosti. Ovo što čine spomenuti i dotaknuti akteri u ovom tekstu jeste dehumaniziranje svakog malog ponosa i časti u mozaiku zemlje koja time gubi priliku da se iscijeli.
