Mnogo pisaca i filozofa pisalo je o boli na različite načine. Svi oni su prvenstveno osjećali bol, i onda pisali o njoj. Vrlo je trivijalno reći da je sreća nijema. Umjetničko ispunjenje je pak nešto drugo, dublje i stalnije, i povezano gotovo isključivo sa boli i sa ludosti stvaranja. I stoga se može nazvati stvaralačkom srećom. Ali tu sreću doticala je često i duševna bol.
Piše: Jasna ŠAMIĆ alias Yasna AVESTA za Proglas
Ona, ili melankolija tjerali su umjetnike, ali i filozofe, vrlo često, da se late pera. Slikara slike. Možda manje nego pjesnike. Moguće je, međutim, da ima pjesnika toliko sretnih, odnosno egzaltiranih, da su se bavili stihovima da bi tu sreću iskazali?
Medicina i bol
Nauka kaže da bol, posebno akutna bol ima ulogu alarma koji će omogućiti tijelu da reaguje na neku opasnost koja se javila. Bol nije bolest, nego znak da bolest negdje u tijelu postoji. Medicina tvrdi da je to još uvijek naučna nepoznanica. “Riječ bol, koliko god jednostavna bila, sadrži hiljade zala”, rekao je Marin Cureau de La Chambre, jedan od mnogih ljekara Louisa XIV. Kralj Sunca je inače, kažu, trpio fizičke boli tokom cijele svoje duge vladavine: od gonoreje, od rane mladosti, do nepodnošljivih kriza gihta koji su njegove posljednje godine života pretvorili u muku, uključujući u sve to i trbušni tifus zbog koga je iznenada izgubio kosu prije 20. godine života. Imao je više mokraćnih kamenaca, potom su mu izvadili i sve gornje zube, pored tog što je imao i ožiljak na nepcu s “vatrenim tačkama”… Ovaj vladar nije jedini koji je patio od stvarnih, fizičkih bolesti. Da ne pominjemo Hitlera koji se liječio takođe od bezbroj bolesti. I francuskog predsjednika Mitterranda je vlast spasavala od raka s metastazama.
Koja je najveća bol koju čovjek može osjetiti? Sigurno gubitak drage, dragih osoba. Kao što je i osjećaj nemoći da ne možeš pomoći onima koji pate.
I da je bol sredstvo ka vječnoj radosti: stvaranju! Treba li dodati tome da svako rađanje počinje sa boli, a dijete sa plačom.
Mene, međutim ne zanima previše ova bol iako i ona može da pokrene pero i kičicu. Pa ni ona prava duševna, koja je klinička i koja se liječi, koja se može liječiti, ili nekad i ne može. Koju ponekad zovu ludilom. A takva može biti i melankolija koju u medicinskom smislu karakteriše bezvoljnost, povlačenje u sebe, ali koja u nekim slučajevima može podstaći umjetničku ili intelektualnu kreativnost. Ali ne kod sviju. Ono što znamo jeste da su mnogi umjetnici patili od melankolije.
I to je ona melankolija, odnosno bol koja mene zanima, jer su bol i melankolija vrlo srodne, makar ih treba posmatrati u nijansama.
Literarna bol – Bol u literaturi
„O srce, traži bol u ovom svijetu danas“, pjevao je bosanski pjesnik Hasan Kaimi Baba iz 17. vijeka, u svom mističkom Divanu. I njegova bol, kao i bol drugih mistika dala mi je priliku da se šire pozabavim ovim fenomenom, ovim poetskim simbolom, ovim mističkim konceptom, u svojoj knjizi Mistika i „mistika“ (Buybook 2013). Tu sam pokušala objasniti koliko je ta bol važna u životu jednog mistika, ali i svakog „mistika“, u koje spadaju i pjesnici i romanopisci, i drugi umjetnosti, bili oni tzv. profani autori ili istinski mistici. Ta bol je neodvojiva od ostalih osjećanja, ostalih koncepata, u mističkoj poeziji, ali i u profanoj. Pošto ću ovdje posebno pominjati evropske autore, reći ću da je ta literarna bol kod njih često bila bliska ludosti, o kojoj su takođe govorila različita njihova literarna i filozofska djela.
Možda bi, u stvari, bolje bilo nabrajati ona djela koja nisu govorila iz boli i o boli. Možda ih ima manje od onih koji se bave boli. A ipak, evo barem nekoliko autora koji su direktno pisali o boli i o ludosti u isto vrijeme, kojih se sjećam u ovom času, jer su me obilježili svojim djelima od najranije mladosti. Istovremeno sam neke od njih pominjala i u knjizi Mistika i „mistika“, pa ću se ovdje manje baviti njima, a neke neću ni pomenuti. Koga zanima, neka čita tu knjigu.
Fjodor Dostojevski (1821-1881) je možda jedan od najznačajnijih pisaca boli, i to u romanima Zločin i kazna i Braća Karamazovi. Ti romani se čak mogu shvatiti kao disekcija boli, a neki bi je shvatili i kao potragu za boli, fizičkom, moralnom, psihološkom boli njegovih likova koji nikad nisu jednoznačni, pravolinijski.
Krajnje religiozan, Dostojevski je uz to bio i istinski mistik, a ne samo «mistik». André Suares je napisao da je Dostojevski rođen za bol, ali i da se izdigne u boli, iznad egoizma i sve one moralne bijede, u koju bol zatvara inače mediokretetne prirode.
Dostojevski ne bi nikad zamijenio onih nekoliko časova boli/patnje/uzbuđenja pred epileptičan napad, za cijeli jedan život. To potvrđuje i u Idiotu, gdje za svog junaka oboljelog od epilepsije, poput naratora, kaže: Ako je njemu u tom trenutku, to jest u onom posljednjem svjesnom momentu pred napadom, polazilo za rukom da kaže sebi: ‘Da, za ovakav momenat čovjek može dati sav svoj život!’ onda je, naravno, taj momenat sam po sebi i vrijedio koliko cijeli život. Ne naliči li ovo na sufijski postulat koji sam već pomenula gore : O srce, traži bol u ovom svijetu danas…? Već sam pisala i o tome da u slavenskom svijetu, naseljenom brojnim proturječnostima, bol nije koncept kao što je to slučaj u sufizmu. Nije to ni kod Dostojevskog. Ali kao i kod mnogih drugih svjetova, i ovdje dakle bol može odvesti do užitka, sladostrasti.
Francuski filozof Pascal (umro 1662.) je jedan od rijetkih francuskih mistika. Njegove Misli (Pensées) prožete su čak povremeno i odom boli. Ali više od boli, ova knjiga predstavlja kritiku ljudske taštine, nesavršenstva, i podatnosti čulima od kojih čovjek boluje. Kao i sufije, Pascal smatra da čovjek treba da se oslobodi tih mana, a time i ovozemaljskih užitaka. Slično su mislili i Stoici. Citirajući, ili aludirajući neprestano na Stoike, Montaigne (16. v.) će sa svoje strane propovijedati umjerenost i odustajanje od ekscesa u životu. U svojim Esejima (koje je moj otac Midhat Šamić preveo na srpskohrvatski kao Ogledi,V. Masleša, Sarajevo 1964), ovaj francuski filozof, često pominje bol: Moja patnja je jasna, vidim, vjenčao sam se sa boli koju u sebi nosim. Montaigne vjeruje isto tako da bol nije nešto od čega neizostavno treba bježati, kao što ne treba stalno trčati za željom i čulnošću.
Franz Kafka (1883-1924) je takođe jedan od pisaca boli, kako u svom Procesu ili Metamorfozi, tako i o knjizi – pismu ocu gdje njegova bol biva možda još očitija nego drugdje, i javlja se kao izvor ostalih boli pretočenih u fikciju. Tačnije, transponirane u kafkijansku poeziju apsurda (koju svakako nije sam tako nazvao). Kafka piše usput i o ludosti koju može izazvati bol i osjećaj bespomoćnosti čovjeka suočenog sa birokratskim silama, sa mašinama, sa društvom. Ta bol i osjećaj apsurda kod njega su naravno i kritika društva, koja, nažalost, nije izgubila ni malo od aktuelnosti.
Kafkijanstvo je odavno postalo termin kojim se opisuje osjećaj apsurda, bespomoćnosti, otuđenja, čovjekove nemogućnosti da nađe rješenje u svojoj, bilo egzistencijalnoj, bilo psihičkoj muci u (birokratskom) društvu koje je, dakle, tako postalo simbol apsurda, muke, boli, besmisla s kojim se suočavamo, mi čitaoci, kao i Kafkini likovi, pa i mnogi općenito kafkijanski likovi u svjetskoj literaturi.
U romanu Proces, glavni lik Jozef K. je uhapšen zbog zločina ne znajući koji je to zločin. A cijelo pravosuđe jeste takvo: nerazumljivo, neprobojno, apsurdno. Barem u njegovim knjigama, gdje je dakle i neljudsko. Dehumanizacija je bit društva, a usamljenost nastanjuje pojedinca u njemu. To sve nije daleko ni od ludila, od straha, i zebnje. U Zamku, glavni lik K. pokušava da dođe do neuhvatljivog zamka, koji simbolizira potragu za smislom za koji nema odgovora.
Suvišno je pominjati da je Kafka imao velikog uticaja kod pisaca egzistencijalista, kao što su Sartre i Camus, iako je Camus odbijao da ga smatraju egzistencijalnim piscem. Ali je „njegov“ apsurd, vrlo blizak kafkijanskom i veoma prisutan kao tema, a preko njega je tu prisutna i bol. Bol bez patnje, ako se tako može nazvati njegov Stranac, i cijeli „Stranac“?
Haruki Murakami (rođen 1949), savremeni japanski autor, između ostalog i djela Kafka na žalu, i sam se u svojim romanima bavio temama apsurda i egzistencijalne zebnje, koju Francuzi zovu neprevodivim terminom angoisse. Što naravno nije daleko ni od boli, u najširem značenju te lekseme. Nekad se ovaj pisac služi i nadrealizmom, tačnije okultizmom, posebno u romanu 1Q84, koji je po meni i njegov najslabiji roman, pogotovo treći tom tog romana, gdje je okultno i najprisutnije. Mislim da su se tu sastali svi elementi koje bi Kundera označio kao Kič. To okultno kod Murakamija nije Tajna, ona kojoj teže i o kojoj pjevaju mistički pjesnici, nedokučiva, i krajnje misteriozna. Nije misterija koja nastanjuje svako profano remek-djelo. To je više površni i dogmatski odnos prema nevidljivim silama, ako smijem tako da zaključim. Ali ta knjiga upravo ima – koliko znam – više uspjeha kod čitalaca u svijetu od ostalih njegovih knjiga, ali i od sufijskih gazela i rubaija. Mnogo više boli pomiješane s gustom senzualnošću čitamo u drugim njegovim djelima, a jedno od najjačih s te strane, koje je i literarno remek-djelo, jeste ono koje su Francuzi preveli sa Balade de l'impossible. Taj roman je preveden na engleski kao Norwegian Wood, a na Balkanu, kao Norveška šuma. Naslov potiče od istoimene pjesme Beatlesa, koja ima značajnu ulogu u priči i evocira nostalgiju i sjetu. Simbol te pjesme je izolacija, nostalgija i melankolija, što su ključni motivi i u romanu.
Čitajući Patriotizam, priču onog starijeg japanskog autora, Mishime (1925-1970.), čitalac će takođe osjetiti užasnu fizičku i psihičku bol, „prisustvujući“ uživo takorekuć harakiriju glavnog junaka. A tako je završio i sam autor. U djelu istog pisca, romanu Zlatni paviljon (Kinkaku-ji), izvrsnom djelu svjetske književne baštine, lik Kinkaku-a nalazi se u sukobu između svoje opsesije ljepotom i svojih destruktivnih impulsa. (Radnja romana temelji se na stvarnom događaju iz 1950. godine, kada je mladi budistički monah zapalio hram Kinkaku-ji u Kyotu). Kritičari će reći kako „Mishima koristi precizan i poetski jezik da prikaže kako bol može biti povezana sa potragom za savršenstvom i duhovnom čistoćom“. Ali pisac tu pokazuje kako bol može biti povezana i sa izvjesnim užitkom. Sladostrast boli izražena je posebno u djelu Ispovijest jedne maske.
Engleska spisateljica Virginia Woolf (1882-1941) je, kažu biografi, poludjela i zato sebi prekratila život. Jer je njena bol, proizašla iz osjećanja, odnosno ideje da život nema smisla, tada dosegla vrhunac. O takvoj boli čitamo posebno u Gospođi Dalloway.
Svaki kritičar će reći da Marcel Proust (1871-1922) u svom remek djelu U potrazi za izgubljenim vremenom piše o boli i sukobljava se s njom kroz prizmu sjećanja i prolaznosti vremena.
A svi ovi autori pristupaju boli na jedinstven način, nudeći različite perspektive i razumijevanje ovog univerzalnog ljudskog iskustva.
Jedan od evropskih autora kod kog bol vodi do sladostrasti je i Thomas Mann (1875-1955), što se posebno očituje u njegovom djelu Smrt u Veneciji, gdje mladi Tadzio predstavlja simbol ljepote, put ka njoj, i vlastito dokidanje; posmatranje ljepote/Ljepote, dovodi junaka djela, profesora Aschenbacha do vječnosti.
Kao i kod sufije, osjećaj lijepog i ljubavi je i kod Manna bolan, krajnji vid te boli.
Ako kod Thomasa Manna, dakle, posmatranje ljepote vodi ka boli, a ona, bol/strast, nadovezuje se na nemogućnost spajanja, vodeći ka vječnoj smrti, bol-užitak/slast kod slavenskih autora, mogu dovesti ponekad i do ubistva. Jednim od nemističkih autora kod Slavena smatra se Tolstoj. Pominjući ga u gore navedenoj knjizi o mistici, ja sam o ovome autoru – koji je umro 1910. u samoći u jednoj napuštenoj stanici u Rusiji – rekla da njegova bol dolazi od moralnih, religijskih vrijednosti kada su one narušene, i tad dovodi i do smrti. Tako biva u Anni Karenjini, i Kreutzerovoj sonati…U Tolstojevom djelu Otac Sergej, koje može biti shvaćeno i kao kritika boli i predaja samo Bogu (nakon odustajanja od ovozemaljskih pošasti: taštine, slave, i bogatstva), bol postaje gotovo koncept. Jer čovjeku je, čini se ipak Tolstoju, nemoguće dosegnuti Svemogućeg, postati apsolutna Dobrota, Ljepota, Apsolut. Bol, kao i odricanje od ovozemaljskih dobara, pretvara se zato u karikaturu, poistovjećuje se sa čovjekovom sudbinom, postaje i ostaje on sam, samo čovjek i uvijek čovjek.
Kod Tolstoja, međutim, dosezanje savršenstva putem boli, a time i postizanje same boli, istovremeno je i njegova negacija, kao što je i dopiranje do Boga, istovremeno negacija predavanja Njemu, a možda i negacija samog Boga.
Prva knjiga velike francuske spijateljice M. Duras (1914-1996) posvećena je Boli i to je i njen naslov, La Douleur. Bol je kod nje stalno suočavanje sa smrću, na svakom koraku. Senzualnu bol smo susreli u njenoj najboljoj knjizi, Ljubavnik, L'Amant.
…A najviše mrze one što znaju da lete
I ako njemački filozof Fridrich Nietzsche (1844-1900.) misli da nije dovoljno patiti da bi bio pesimista, za Stoike je život patnja – pesimizam.
Ja ću se ovdje najviše zadržati kod Friedricha Nietzschea, jednog od meni najdražih autora, kod koga su se možda skoro na isti način, kao i kod stvarnih mistika, sufija, bol i ludost našli u zagrljaju, skupa sa nizom paradoksa, u kojima se, vjerovatno više nego kod gore pomenutih evropskih autora,
suočavamo i sa kritikom svega postojećeg u društvu, tj. društvima. A to i dalje i danas traje i može izazvati i bol i osjećaj besmisla kod čovjeka koji je svjedok svih društvenih prljavština.
Da li je u uzviku „Bog je mrtav“ i u vjeri u Nadčovjeka (Ubermensch) ovaj filozof stvarno vidio čovjekov spas? Jer na Nadčovjeka upućuje njegov Zaratustra svoje „čobane“. Koliko je njegov Zaratustra stvarno dalek od perzijskog Zaratustre, Zardušta, Zoroastre (sve su to imena istog perzijskog proroka), i od njegove Aveste ? To su pitanja kojima se neću ovdje previše baviti, ali ću ih se ipak dotaći. Tome bi se trebalo posvetiti mnogo vremena, iščitavajući i jednog i drugog „proroka“, ali i njihove analitičare, i pokušati odgonetnuti sve zamke koje nam postavljaju. Brojni su kritičari – barem to su oni koje sam ja ranije čitala – koji će reći da Zaratustra njemačkog filozofa nema veze sa profetom iz drevne Perzije. Iako nisam specijalista za Nietzschea, ipak mislim da se takvi mogu i prevariti držeći se čvrsto ove dogme. Ne znam da li je neko pravio dublju analizu Aveste i Tako je govorio Zaratustra, kontrastirajući jedno i drugo djelo, ali ću ja ovdje navesti neke misli iz Zaratustrine knjige Aveste, i neke misli slavnog evropskog filozofa, pa neka čitalac sam uporedi dodire i razlike. Ja u Zaratustri slavnog njemačkog filozofa vidim ipak eho, makar bio i onaj daleki, autentičnog perzijskog Zardušta. Eho, prvenstveno poetski. Ali i cijela knjiga odiše nekim posebnim Orijentom, sjećajući na „pravog“ Zoroastru.
Da ipak prvo podsjetim čitaoce, koji možda ne znaju, ko je bio Zaratustra, ili Zardušt (na persijskom), tj. Zoroastra. On je prorok i osnivač zoroastrizma, jedne od najstarijih religija koja se smatra i monoteizmom. Živio je između 1500. i 1000. godine prije nove ere, rođen na području današnjeg Irana ili Centralne Azije. Propovijedao je vjeru u jednog vrhovnog boga, po imenu Ahura Mazda, tvorca univerzuma. Njegova učenja su usmjerena na borbu između dobra i zla, i na važnost istine, pravde, i moralnog ponašanja. Zaratustra je reformisao postojeće religijske prakse, kritikujući rituale i obrede koji su uključivali žrtvovanje životinja i štovanje mnogih bogova. Njegova učenja su se fokusirala na unutrašnju pobožnost, etiku i individualnu odgovornost. Zaratustrina učenja imala su veliki uticaj na persijsku civilizaciju i kasnije religije, uključujući tu judaizam, hrišćanstvo i islam, ali i na sufizam. Njegov doprinos filozofiji, etici i religiji se prepoznaje i danas. Direktno je uticao na maniheizam, bugarskih i balkanskih Bogumila, filozofiju i religiju francuskih Katara, i slične dualističke pokrete.
Avesta je zbirka svetih tekstova zoroastrizma, koja sadrži molitve, himne, ritualne upute i religijska učenja. Sastoji se od nekoliko dijelova, od kojih su najvažniji: Yasna, pjesme o fravašima, dio koji sadrži liturgijske tekstove uključujući i Gatha, najstariji i najvažniji dio pripisan Zaratustri. Napisane u starom avestanskom jeziku, ove himne se bave dubokim filozofskim i etičkim pitanjima, i predstavljaju srž Zaratustrinog učenja. Tu su potom i liturgijski tekstovi koji su povezani sa Yasnama, i tekstovi o čistoći, kao i zakoni i mitološke priče, i himne božanstvima i duhovima, itd. Cijeli tekst Aveste je pisan poetski, prepun metafora i simbola. Kao što je to najzad i knjiga Tako je govorio Zaratustra.
Citiraću samo neke dijelove iz Aveste prije nego što se okrenem sasvim Nietzscheovom Zaratustri, odnosno onim dijelovima koji su bliski mom poimanju svijeta, i u ovom slučaju, boli i ludosti.
Da, Zaratustra (Zoroastra) je govorio o različitim aspektima ljudskog iskustva, uključujući tu i bol i ludost. Evo citata iz Gatha, o Boli iz dijelova iz Yasna:
„I tako su se pojavile Dvije Misli, bliznakinje koje su svojim djelovanjem poznate kao dobro i zlo, u mislima, riječima i djelima. Oni koji slijede laž izabraše najgore misli, dok oni koji su odani Istini izabraše najbolju misao. A između ta dva stanja, mudri ne mogu birati; oni osjećaju bol zbog toga.“
Zoroastra se dalje u Yasnama pita i sljedeće :
Prema kojoj zemlji da bježim? Kuda da pobjegnem?
Moja porodica i moj klan Me protjeruju.
Zajednica kojoj pripadam Nije me zadovoljila
Ni [vladari] zemlje.
Zar ovako nešto nije mogao reći i Nietzscheov prorok?
Ahura Mazda je dobar bog. A njegov neprijatelj je zlo zvano bog Angra Manyu (ili Ahriman na perzijskom). Svaki čovjek je slobodan da bira između dobra i zla.
„Kako da te zadovoljim, o Mazda Ahura?“ pita se persijski Zaratustra. I kaže: „O Mudrosti, o Ahura Mazda! Prosvijetli nas svojim svjetlom, kako bismo razumjeli uzrok patnje i pronašli put oslobođenja od boli. Neka naše misli, riječi i djela budu u skladu s tvojom voljom.“ … I opet iz Yasna, kao i gornji citat, tojest iz prve knjige Aveste, reći će: „O Ahura Mazda, podari nam snagu da podnesemo bol i patnju, i da se uzdignemo iznad njih kroz istinu i pravdu. Neka laž i nepravda budu pobijeđene, a naše duše se očiste kroz tvoju svjetlost.“ … „Uzdižem svoju dušu prema tebi, o Ahura Mazda, tražeći tvoju pomoć i utjehu u trenucima boli. Tvojom mudrošću, vodi nas kroz tamu ka svjetlu, kroz patnju ka spasenju.“
Ovi odlomci jasno pokazuju kako zoroastrizam promatra bol i patnju kao izazove koji se mogu prevladati kroz vjeru, istinu i moralno ponašanje, s Ahura Mazdom kao vodičem i izvorom snage.
U svakom slučaju, bol je veoma živa, još više i na drugi način, kod njemačkog filozofa u djelu Tako je govorio Zaratustra. Ona je tu više nego osjećanje, i javlja se kao i kod sufija, moglo bi se čak reći, kao filozofski koncept. Nietzsche vidi bol, kažu analitičari „kao nužnu za lični rast i jačanje duha; njegova djela često reflektuju na tragičnu prirodu života, ali i na mogućnost prevazilaženja boli kroz stvaranje sopstvenih vrijednosti i značenja“.
“Sopstvenost kaže čovjeku: Sad osjeti bol. I njegovo ga Ja osjeti, i bolujući premišlja kako će ga preboljeti – radi toga je potrebno da čovjek zna da misli.”… Recite dušman, a ne zlikovac; recite bolesnik, a ne varalica, recite luđak, a ne grešnik. A ti, krvavi sudijo, kad bi glasno htio reći šta si već sve uradio u mislima, cijeli svijet bi povikao: Dole s tim gadom koji širi otrov!
Razmatrajući, dakle, odnos između ljudske ličnosti, njegovih osobenosti i njegovih stavova, ovaj filozof naravno ističe da je najvažnije znati razmišljati, da je to ključna « stvar » da bi se razumjela razna emocionalna stanja, a napose bol i radost. Ovdje je bačena, da li kao kod Kafke ?, sumnja na suca čijih misli se treba klonuti. Ko je taj sudac ? Koji sije otrov, i ne podnosi one koji su drukčiji, koji se ne « uklapaju », koji ne slijede stado, koji to ne žele? Što ne znači da takvi ne pate upravo zbog svoje marginalnosti. Uvijek su patili oni koji su mislili svojim glavama, bili su nepoželjni u svim društvima, posebno oni koji su brzi u svojim zaključcima, koji imaju unutrašnje oko, kako bi rekli mistici, jer vide ono što obično, profano oko nije u stanju da spozna. Ili ga spozna kasno. U Avesti, tj u Yasnama ima puno stihova koji će potvrditi isto ovo i slično ovome.
Meni se svaki put kad čitam Zaratustru profetu, i Zaratustru njemačkog filozofa, čini da ta dva proroka nešto dublje veže, a ne samo ime, ne samo to što je jedan rekao da je Bog mrtav, a drugi se obraćao dobrom Bogu da pomogne ljudima protiv nepravde, licemjerja, laži. Obje poetike negdje se dodiruju i onda kad se razilaze. Ma kako da Nietzsche nije dogmata, niti je njegov Zaratustra pravi profeta, ne upućuje na pravila rituala, i kod ovog filozofa takođe postoji osuda postojećih normi, i borba za svjetlost, do koje se možda dolazi putem boli. Ali obojica i autentični Zoroastra i junak njemačkog autora iznose nedače koje muče ljude, koje naseljavaju društva od davnina.
U dijelovima koje sam navela iz jednog prevoda djela na srpski i koje sam pomalo promijenila (pronađen na Internetu slobodan da se koristi), gledajući u francuski prevod knjige « Tako je govorio Zaratustra », Nietzsche kritikuje društvene norme i konvencionalne moralne vrijednosti, uz upotrebu « epiteta » bolesnik i luđak. Jesu li to stvarno po njemu marginalci koji se ne uklapaju u društvo?
Dalje, čini se da njemački filozof razmatra i ludilo kao mogući uzrok zločina, tražeći razlike između ludila prije i poslije izvršenja djela. A ono što se meni posebno dopada jeste da su po njemu mnogi pojedinci, posebno oni koji teže moći i bogatstvu, zapravo zarobljenici vlastitih strasti i predrasuda. Slično je pisao i Zaratustra profeta u svojim Yasnama.
Crta povučena ukrug opčini kokoš te se ne može više pomaći; tako je potez koji je on povukao opčinio njegov jadni um, – to ja zovem ludilom nakon djela. Počujte, sudije! Ima još jedno drugo ludilo: to je ludilo prije djela. Ah, vi mi se niste dosta duboko uvukli u dušu! Krvavi sudija kaže: Zašto je ubijao ovaj zločinac. Htio je da otima. Ali ja vam velim: duša njegova htjela je krvi, ne pljačke: on je žedan bio sreće noža! …
Koliko je samo tačna ta mudrost: postoje razni megalomani, a najžešći su oni koji su žedni sreće zvane nož, tj. ubistvo.
Tog nije svjestan sudac koji misli mnogo prostije o čovjekovom zločinu, i njegovim namjerama. Za njega – društvo ? – ne postoji srce žedno noža. Nego samo trivijalni uzrok zločina : pohlepa.
Šta je taj čovjek? Hrpa boleština što kroz duh zahvataju svijet… Klupko divljih zmija koje teško mogu da se smire jedna uz drugu, – i one se razmile svaka na svoju stranu, i traže plijen posvuda u svijetu.
Autor dalje nastavlja: Volio bih da im dođe ludilo koje bi ih satrlo, kao ovog blijedog zločinca! Zaista vam kažem, volio bih da se to njihovo ludilo zove istina ili vrijednost ili pravdoljublje: ali oni imaju svoju vrlinu da bi što duže živjeli, i to u svom bijednom zadovoljstvu. Ja sam ograda uz brzu rijeku: neka se hvata ko me može uhvatiti! Ali ja nisam vaša štaka, – Tako je govorio Zaratustra.
Da, Nietzsche preispituje koncept smisla, ističe potrebu za samoproučavanjem – ovdje ludilo nema veze sa stvaralačkim ludilom, i slično je ludilu iz Aveste – , naglašava značaj istrajnosti i nezavisnosti uma u suočavanju sa istinom, bez obzira na sve neprijatnosti koje to prate. Istinu zagovara i Avesta, odnosno perzijski prorok. Zar i taj pravi Zoroastra ne nudi čovjeku da izabere, odnosno savjetujući mu da bude slobodan ? Nek sam ocijeni između dobra i zla. Savjetuje mu da posjeduje ono što Francuzi zovu libre arbitre, slobodu volje.
Neću reći ništa novo ako naglasim da svi ovi elementi ukazuju na Nietzscheovu težnju ka individualizmu, samospoznaji i slobodi od tradicionalnih ograničenja i konvencionalnih normi.
Obrazovanošću zovu oni tu krađu – sve se kod njih pretvara u bolest i muku. … Uvijek su bolesni, bljuju svoju žuč.. Gutaju jedan drugog a nisu u stanju ni da se svare. …Stiču bogatstva a utoliko su siromašniji. …Gledajte kako se penju, ti hitri majmuni! Veru se jedan preko drugog, i vuku se tako u blato i u ponor. Svi hoće k prijestolju: to je njihovo ludilo, – kao da sreća sjedi na prijestolju! Često sjedi blato na prijestolju – a i prijestolje je često podignuto na blatu. …Glas stada još odjekuje u tebi. Čak i kad budeš govorio:
ja nemam više istu savjest koju i vi, biće u tome tužbe i bola. A vidiš, još i ta bol rodila je ona ista savjest: i posljednji odbljesak te savjesti plamti još na tvom mraku.
…A najviše mrze onoga koji zna da leti. … Nego, čuvaj se dobrih i pravednih! Oni vole da razapnu na krst one koji sami svoju vrlinu pronalaze, – ti mrze usamljenika. A čuvaj se i prepodobne prostote! Njoj ništa nije sveto što nije prosto i glupo: ona se rado igra i s vatrom – na zgarištu! Čuvaj se i od napada ljubavi! Odviše brzo pruža usamljenik ruku da se rukuje s onim koga susretne. Mnogim ljudima ne smiješ pružiti ruku, nego samo šapu a ta šapa treba da ima kandže…
Ako se ovdje ne radi direktno o čovjekovoj boli, onda je sigurno riječ o boli, pošasti cijelog savremenog društva, i planete koju je zahvatila istinska trulež, megalomanija, i reklo bi žeđ za nožem. A mnogi od tih ubica nazivaju svoja ubijanja legitimnom odbranom. Licemjerstvo vlada na sve strane, i posvuda se govori o slobodama i ljudskim pravima. I naravno da je i to vrsta boli koja nas pogađa, koja može lako prerasti iz želje za stvaranjem u krajnju apatiju, i muk. U prilog bi išla i ova Nietzscheova mudrost : Duh je život koji sam zadaje rane životu: u rođenom bolu stiče sebi sve više znanja, – da li ste vi to već znali? …Zemlja, reče on, ima kožu; i na toj koži ima boleština. Jedna od tih bolesti zove se čovjek. …Vi gledate gore kad hoćete da se uzvisite. Ja gledam dole, jer sam uzvišen. …Ko se neprestano čuva, boluje na kraju od tog svog pretjeranog čuvanja….Bolje je biti lud na svoju ruku nego mudar po tuđem mišljenju!
Vječne su i neprevaziđene istine koje je izrekao njemački filozof, ali vrlo bliske i zoroastrizmu i Avesti. Pa i manihejstvu, i Bogumilima. Odnosno Crkvi Bosanskoj koja je slično propovijedala, a u što se možemo uvjeriti čitajući neprijatelje te Crkve, posebno iz spisa zvanih Krmačije, gdje se ta “jeres” proklinje, osuđuje. Sve je to blisko i današnjem čovjeku, ali samo nekonformisti. Nikad pravom « mudracu » koji se pazi svake ludosti, svake gluposti, svake «boli » i onda kad je i sam stvaralac. Iako mnogi čitaoci vole Nietzschea vjerovatno ga ne čitaju na isti način. Za konformizam je velika francuska spisateljica M.Yourcenar (1903-1987) rekla da je to « mizerija od bolesti ». Po njoj konformisti nisu nikad ni živjeli. Istovremeno tvrdi da nije znala da bol sadrži čudne labirinte po kojima ne prestaje da koračaa.
Ode!Gle!
sâm pobježe, jedini, zadnji drug moj, moj dušman veliki, moj Nepoznati i moj Bog-dželat! ……neznani Bože moj! Bole moj! Posljednja – srećo moja!… Ah eto taj bog je umro! O vi viši ljudi, taj bog bio je najveća opasnost vaša. Tek otkako je on u grobu, vi ste opet uskrsnuli.
Iako ovdje naizgled nema puno boli i muke, sve je mučnina kad je megaloman koji se lako pretvara u zločinca, u pitanju. Ljudi koji su nadčovjek, rijetki su. (Ali ne onaj kakvim ga je zamišljao nacista i Hitler, nego prije svega kao što je bio Insanu-l-Kamil, po sufizmu, onaj koji se trudi da bude bolji, da postigne savršenstvo u ljudskosti.)
Ovo je moje čitanje i boli i ludosti, tema koje su isprepletene na više načina kod Nietzschea. Nije uvijek pohvala ludosti u pitanju, jer ima i više vrsta ludosti, kao i boli. Postoji dakle i radost za nožem koju nam on vrlo elokventno predočava, svojstvena posebno lažovima, licemjerima koji se zaklinju u Boga i ubijaju nevine pri tome. Koje danas zovemo civilima. U današnjim ratovima, koje vode bezdušnici.
Mnoge dijelove, tojest mnoga « proročanstva » junaka njemačkog filozofa treba posmatrati, svakako, putem njegove ironije, njegovog bolnog bijesa na društvo i hipokriziju – prisutnim i u Avesti – ali i putem metafora, skepse i paradoksa koji se takođe nižu, makar ih tako ne vide mnogi umovi koji su prolili toliko tinte da bi objasnili Nietzscheovu misao : O vi viši ljudi, kako se vama čini? Da li sam ja prorok? da li sanjalica? pijanac? tumač snova? zvono ponoćno? jesam li kap rose? pramen dima i daha vječnosti? Ne čujete li? Ne osjećate li? Baš u ovaj čas postao je svijet moj savršen, i ponoć je podne, – i bol je radost, i prokletstvo je blagoslov, i noć je sunce, – odlazite, ili ćete naučiti: da je i mudrac budala.
Nije li ovo ogledalo i svakog savremenog čovjeka koji s prezirom gleda na laži današnje planete i njene pogažene vrijednosti. I ovdje se izmiješalo toliko profetstava, toliko istina, koje žive stoljećima u čovjeku i na Zemlji. Ali to će osjetiti samo onaj koji ima unutrašnje oko, ponoviću. Ili će se potruditi da ga dobije gledajući ka dolje.
Je li za takvo unutrašnje, duboko, lucidno oko potrebna bol, ona mistička o kojoj pjeva i mistik?
Nietzsche često ističe ideju da patnja može dovesti do rasta i prosvjetljenja. Čovjek kao bolest na koži Zemlje je naravno i svaki diktator, i ubica- vojskovođa koji ne pita za bol drugih i nošen je samo voljom za moć. Njega ne brinu sredstva destruktivnosti. Kičeraj bi bio pjevati stalno o čovjeku tvorcu, a zanemariti njegovo drugo lice, koje je danas kao crnilo preplavilo Zemlju.
Da li je istinski “Bog mrtav”? može se upitati Nietzscheov čitalac. Činjenica je, međutim, da mu se danas zaklinju više nego ikad. Da li je došao kraj staroj moralnosti, da li je čovjek spreman za nove vrijednosti i uzdizanje o kome piše i u Avesti ? Nietzsche, a i stvarni persijski prorok se sigurno prevrću u grobu “gledajući” ovo sve što se zbiva. Ja mislim da nikad Bog nije u stvari bio više mrtav nego danas, jer su ga fanatici potpuno uništili.
Iako će, dakle, o vezi između Aveste i Tako je govorio Zaratustra mnogi zaključiti da je riječ o onoj simboličkoj i filozofskoj vezi, da je Nietzsche izabrao ime Zaratustra zbog simboličkog značaja koji je ovaj prorok imao kao reformator starih vrijednosti, treba reći i to da je Nietzsche bio fasciniran dualizmom zoroastrizma i njegovom eshatološkom vizijom, pa je želio da njegov Zaratustra bude figura koja najavljuje “smrt Boga” i dolazak nove epohe ljudske egzistencije.
Da rezimiram: Zajednički elementi kod obojice « proroka » prema tome bio bi naglasak na važnosti istine, osudi laži i licemjerja, potrebi za moralnim integritetom. Dok zoroastrijski Zaratustra to čini kroz religiozni i moralni dualizam, Nietzscheov Zaratustra koristi filozofske i kritičke pristupe da bi preispitao i transformisao postojeće vrijednosti. Kroz ovu prizmu, možemo, dakle, vidjeti da Nietzsche nije samo simbolički izabrao ime Zaratustra, već je prepoznao sličnost u osnovnim principima borbe protiv laži, lažnih vrijednosti.
Bol u djelima ex-ju autora
Neki domaći ali i strani kritičari će nesumnjivo reći da i jugoslovenska literatura, kakva se pisala do rata devedesetih, obiluje temama boli pa će citirati odmah Mešu Selimovića (1910-1982) i Ivu Andrića (1892-1975), a potom i druge koji su istraživali istu temu. Za njih bi to bio i Danilo Kiš (1935-1989), naročito po djelima Bašta, pepeo i Peščanik, «gdje se bol očituje u tragičnim sudbinama njegovih junaka ». Pa će navesti i Miroslava Krležu (1893-1981) u čijim djelima se « zrcali ljudska patnja i društveni sukobi».
Ja, međutim, nikako ne vidim temu boli obrađenu na isti način kod svjetskih, zapadnih autora, koje sam pominjala, npr. kod Mishime u Ispovijesti jedne maske, ili kod Thomasa Manna u Smrt u Veneciji. Kao što ne vidim da kod Meše Selimovića i Andrića postoji mistička bol koju srećemo kod stvarnih mistika, i onda kad su u pozadini (background) svojih djela imali mistiku (Selimović : Derviš i smrt, ili Andrić, « Smrt u Sinanovoj tekiji »). Iako, naravno, i tu čitamo o patnjama.
Pomenuti jugoslovenski pisci su istovremeno daleko i od ruskih autora i njihove luđačke boli kakvu susrećemo kod Dostojevskog, na primjer. Naši autori, u stvari, najviše govore o nekoj vrsti sociološke boli, tojest boli- okrutnosti cijeloga društva, a ne o kreativnoj boli, kao gore pomenuti autori. Iako Nietzsche, na primjer, kritikuje norme društva, kao i sama Avesta, kod njih je bol put ka novinama, nekad i koncept, kako sam to već i pokušala pokazati.
Kod Andrića je istinska bol najprisutnija, ipak, u njegovoj knjizi Ex Ponto, koja je pisana u formi lirske proze i dnevničkih zapisa. Andrić se bavi takozvanom egzistencijalnom boli, usamljenosti i duhovnoj borbi.
To vidimo već na samom početku u njegovoj posveti: “Svima, širom svijeta, koji su stradali i stradaju radi duše i njenih velikih i vječnih zahtjeva, posvećujem ove stranice, koje sam nekoć pisao samo za sebe, a danas ih šaljem svoj braći svojoj u bolu i nadi.”
Ako kroz psihološke portrete likova, ovaj pisac uistinu istražuje emocionalne i psihološke aspekte boli, i bavi se pitanjima smisla života, smrti i ljudske sudbine – kako veli najčešće kritika na vrlo banalan način – i kritikuje društvene nepravde koji uzrokuju patnju, u zbirci Ex Ponto je pitanje boli najdirektnije dato: “Čovjek je uvijek sam i njegova je bol uvijek samo njegova. Sve su oči slijepe za tu bol, i sve su uši gluhe za njene riječi.” …”Uvijek si u meni, kao neka tamna, bolna misao, kao nemirna sjenka iznad svijetlog i vedrog dana.”
Ali i u nekim pričama, po mome, najviše u pripovijetkama, « Iskušenje u ćeliji 38 », « Sunce », « Na sunčanoj strani », « U ćeliji broj 115 », nalazimo duboku bol, datu sasvim dručije nego u drugim njegovim djelima – ukoliko su to stvarno djela o boli -, ma kako da su sudbine svih njegovih junaka mučne i tragične, pa tako i sudbine junaka u Prokletoj avliji.
Ovdje ću citirati samo kraj iz priče Sunce koja mi je poslužla kao ilustracija rečenog: “A kad je, sutradan, nebo opet bilo pokriveno oblacima, i kad je počela iznova da sipi sitna jesenja kiša, sve je bilo kao pre, ali u meni više nije bilo one tihe i nesvesne radosti koja je pratila sunčevu svetlost i njegovu toplotu.”
Ovaj pasus izražava i duboku melankoliju i nostalgiju za trenucima sreće i svjetlosti, koju spoznaje zatvorenik u svojoj ćeliji, čeznući za slobodom, i hvatajući se pri tom za slamku zvanu uspomene, pa čak i halucinacije.
Ali koje djelo napisano na području tzv. Zapadnog Balkana više nego Jama Ivana Gorana Kovačića može da iskaže bol, da je čak izazove i bude njeno ogledalo ? Zar i sam početak pjesme ne svjedoči o tome :
Krv je moje svjetlo i moja tama. Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama; Od kaplja dana bijesni oganj pali Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu. Moje su oči zgasle na mome dlanu.
Posljednje svjetlo prije strašne noći Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći, I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli I tako nagi oči su nam boli.
O bolno svjetlo, nikad tako jako I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako Vatrene suze s kojih duplje gori:
A kroz taj pako bljeskovi su pekli, Vriskovi drugih mučenika sjekli
Nepotrebno reći da ovaj uvod u “Jamu” Ivana Gorana Kovačića snažno oslikava strahote rata i duboku ljudsku patnju, uz pomoć mračne simbolike koja će nam pomoći u doživljaju univerzalnog osjećanja tuge i gubitka.
Mistička bol
I makar ne izgledalo da je potraga za boli očita, ona ni u poeziji, ni u prozi takozvanih profanih autora nije nikad stvarna kritika. Ma kako se razlikovao od mističkog, kod mnogih evropskih autora, pristup boli naliči na mističko poimanje te iste boli. Bol je plemstvo jedino, rekao je Baudelaire. Takav je i Schopenhauer koji smatra da je samo postojanje/život neprestana bol, čas jadna, čas gadna, podvlačeći da ako njegov cilj (cilj života) nije direktno bol, ipak možemo reći da ljudski život nema nikakvog razloga za postojanje u ovom svijetu. Za Schopenhauera, muzika je jedan od načina da se uzdigne do boli, jer je ona, slično kao i u mistici, sredstvo koje vodi do viših sfera, gotovo do mističkog zanosa koje je jednako boli: Adagio u be-molu uzdizaće se do izraza najveće boli, postaće razarajući vapaj. Za istog filozofa, bol je nešto pozitivno, jedino što čovjek stvarno primijećuje: čovjek ne osjeća nedostatak boli, ali bol, uvijek osjeća.
Da bi se sasvim korektno obradila tema “boli”, kao filozofsko-literarno- mistički koncept i “koncept”, potrebno bi bilo ispisati stranice i stranice, poredeći i kontrastirajući antički svijet sa svijetom monoteizma, orijentalni svijet sa “orijentalnim”, onim graničnim – kakav je svijet Slavena, pa i Balkana -, monoteističke religije trebalo bi suočiti sa paganskim, religije sa religijskim ideologijama, pa i mistiku/sufizam sa budizmom…
Ipak ću još jednom reći da bol slično doživljavaju svuda. Za umjetnika, djelo je unutrašnja molitva, a askeza i bol predstavljaju katarzu koja se može nekada uporediti sa derviškom ekstazom, sa tihim ekstatičkim umiranjem prije smrti; ova posljednja opet se može shvatiti i kao simbol boli, proizišla iz nje. To je ona ista bol koju omogućava zajednička molitva u zikru derviša – onih što su odustali od ovog svijeta i predali se vječnom užitku – vječnoj boli (boli Vječnosti).
Jevrejska mistika propovijeda vrlo slično islamskoj mistici: bol i odricanje od ovoga svijeta. Za Kabalu je, slično islamskoj mistici, Bog En Sof – Beskrajno Jedno.
Prije više godina opširno sam posebno pisala o mističkoj boli u knjizi koju sam i gore više pita pominjala, pod naslovom Mistika i “mistika”. Ovdje ću podsjetiti čitaoca na tu bol, koja je više “noble » od one koju sam gore pominjala, najviše “zapadne”, odnosno boli evropskih autora.
Bol (dert – na persijskom, riječ koja je u ovom obliku upotrijebljena u sva tri jezika u sufijskoj poeziji – arapskom, osmanskom i perzijskom), kod sufija jeste u stvari neizostavan uslov za Ljubav. Ko nije u stanju da osjeti bol i patnju, odnosno stvarno pijanstvo, ne može doprijeti do Dragog, spojiti se s Njim. On ne zna voljeti. “O srce, traži bol u ovom svijetu danas…”, pjevao je, što sam i gore pominjala, bosanski pjesnik, sufija, Hasan Kaimi Baba. Bol je kod njega, kao i kod svakog mistika, put ka spoznaji svih stvari i bića ovog svijeta. Bol je put ka spoznaji Apsoluta kome mistik teži, težeći pri tom i ka apsolutnoj uniji s njim. Koja nije fizička smrt. Nego ekstaza u kojoj on dokida svoju ličnost.
Bol je duhovno i duševno stanje, stanje oslobađanja, istovremeno i simbol i koncept. Cilj je Vječnost, trajnost, vječna Ljubav. A do Vječnosti se stiže voleći, odnosno spoznajom njene svjetlosti i boli. Bol koju je mistik dužan osjetiti da bi spoznao onostrano, u najbližoj vezi je sa centrom osjećanja, koji je u čovjekovim grudima: srcu. U tom srcu, koje sadrži niz srdaca i tajni, zaljubljenik tajne, Boga, povremeno nalazi Njega, Vječnost, Svjetlost, Okean, Perlu, i postaje i sâm sve to zajedno, nestajući na veoma bolan način; nalazeći Njega, on je našao i bol, koja je i ovdje i cilj i sredstvo …
Bol, tuga, i radost,- što je sve u vezi sa ludošću -, neophodni su za istinska osjećanja. Kod mistika je ta težnja i ka virtuelnoj i apsolutnoj smrti, lišenoj samoubistva, svjestan čin, proizišao iz “gledanja” i boli, i označava stvarni susret s Licem. Sa Lijepim. Sa Istinom.
Bio bi pleonazam i krajnja banalnost reći da je svako ljubavno osjećanje blisko mističkoj patnji/boli, da se tu miješaju pijanstvo, bol, radost, suza, tajna, početak i kraj, mrakovi i svjetla, doživljaj prolaznosti i vječnosti/smrti, ogledalo i okean. (Po Freudu, nikad nismo manje pošteđeni patnje nego kad volimo.)
Misticizam je (i) to: filozofija osjetila i težnja ka nepoznatom, preko poznatog – efemernog, profanog. Trenutak tu postaje vječnost, a čovjek Bog. I kada se nije vjernik! A bol prestaje biti sredstvo i pretvara se u simbol sublimacije, nekada i samog Boga – “Boga”. Ogledalo Ogledala.
Ako je u medicini bol detektor, znak za anomaliju, da li bi se na osnovu ove logike moglo reći da je ljubav, kao i svako umjetničko djelo, znak (unutrašnje) bolesti? A potraga za Bogom detektor anomalije u čovjeku koja doseže svoj paroksizam? Jedina suprotnost boli/patnji, suprotnost dakle osjećanju sreće, zadovoljstva, uznosa, pijanstva… jeste ravnodušnost. Što znači: potpuna neosjetljivost. Neosjetljivost je neživot.
Laus Dolet
Zašto sam izabrala ovaj naslov? Da ne bi bilo zabune evo malo i objašnjenja, a svako objašnjenje znači i pravdanje. Svejedno:
Laus dolet, latinska fraza koja se prevodi kao “pohvala boli” može se, ukoliko se ne varam, prevesti i sa “pohvala izaziva bol.” Treba li napomenuti da je to složena retorička izreka koja se može shvatiti kao paradoks, ironija, s akcentom na pomanjkanju autentičnosti, ali može značiti i refleksiju. U filozofskom ili književnom kontekstu, odnosi se prvenstveno na složenost ljudskih emocija gdje pozitivni trenuci mogu izazvati refleksiju i bol zbog prolaznosti ili nemogućnosti ponovnog doživljavanja tih trenutaka. Ne zaboravimo da se radost takođe često izražava suzama.
Ad insaniam tristitiae ! Do luđačke tuge.
(Proglas)
