Užici se dobro prodaju; obećanje sreće još bolje. Utjeha i takozvani smisao postojanja čak i bolje od toga – pitajte crkvu, oni već dvije hiljade godina žive – i to ko bubreg u loju – od toga što trguju onim što niko nije vidio ni dodirnuo, onim za čije postojanje ne postoji dokaz, nego se u njega mora vjerovati.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
To nije lako; naprotiv, veliko je to majstorstvo, tim prije što je ponuda takva da robu dobijate tek kad umrete. Ako mislite suprotno, probajte vi; probajte nekome prodati kola ili kuću kojih nema, ali se od kupca očekuje da vjeruje da ih ima – kuću u koju će useliti i kola koja će voziti tek posthumno.
No istinski savršeni proizvod je besmrtnost. I baš to je ono što nam namjeravaju prodati tehnološki divovi.
Google, recimo, ima odjeljenje po imenu Calico – skraćeno od Kalifornijska kompanija života. Njihov zadatak je da ponude proizvode za najprije dugovječnost, potom i vječnost. Rukovodioci Googlea ističu da se kompanija “konačno hvata ukoštac sa starenjem”. Vele da život dug 500 godina nije problem – to će se završiti. Pobjeda nad smrću Sveti je gral Silikonske doline, kojom – kao i ostatkom svijeta – vladaju ljudi koji vjeruju da će živjeti vječno, tako što će, da banalizujemo, no ne znatno, ono što zovemo njihovom dušom biti snimljeno na hard drive a potom prebačeno u njihovo novo tijelo, kad potroše ovo koje imaju. Dugoročno, nestaće i tijela a vi ćete, ako ste bravi, kupovati vječni online život.
Sad… Siguran sam da uočavate problem. Crkva tvrdi da je Isus već pobijedio smrt i umro za sve nas. Evo, neki dan smo slavili njegovo uskrsnuće – doduše, slavili smo ga paganski, sa nekakvim plišanim zečevima i obojenim jajima, za koja meni nije jasno kakve veze imaju sa raspećem i uskrsnućem. Osim što i Isus, mada nije zgodno reći, stvarno jeste imao jaja. No prilično sam siguran da to nije ono zbog čega žene i djeca farbaju ona kokošija.
Znači, gužva je na tržištu besmrtnosti. Crkva prodaje svoju, no sad im u monopol ulaze ovi kompjuteraši koji nude svoju besmrtnost.
Smrt je klasična žrtva dugotrajne negativne kampanje, zbog koje nismo u stanju uvidjeti da smrt nije problem kojega se treba otarasiti, nego rješenje kojega se nipošto ne smijemo odreći. Jer problem je sljedeće: alternativa smrti nije vječni život, već njegovo potpuno odsustvo. Visokotehnološko odbijanje prihvatanja smrti rezultira lažnim životom u neživim stvarima, kakve su mreže i računari. Strah od ljubavi i bola koji neizostavno ide uz nju rezultira vantjelesnim, neživim simulacijama međuljudskih odnosa. Iz Silikonske doline ne može doći besmrtnost: odatle se svijetom proširila smrt. Zombi virus mrtve pretvara u žive mrtvace. Virus Silikonske doline čini suprotno: ljude pretvara u mrtve žive.
Što se moje malenkosti tiče: kad pomislim na sve one čitaoce i autore Borbe, Vijesti i In4-sa, sve one glasače Mandića, Bečića i Spajića, sve one smjerne vjernike što ovcuju u hladnim hramovima SPC i na njihovu radost kada pročitaju da sam krepao, dođe mi da poželim da me ovaj čas otrese srce. Da i ja jednom učinim nešto što će obradovati naaaaarod. Šta da vam kažem: u svakome od nas čuči crowdpleaser.
Piše Pound u „Hommage to Quintus Septimus Florentis Christianus“:
„Theodorus će sretan biti zbog smrti moje,
kao što će neko drugi sretan biti zbog smrti Theodorusove,
pa ipak, svi o smrti loše zbore“.
