Haustor je danas u svijet pustio dub verziju pjesme „Treći svijet“. Izvorno objavljena na istoimenom genijalnom albumu iz 1984, pjesma je bila instant-klasik. Četiri decenije kasnije, i danas zvuči kao himna bolje prošlosti, koja nikada nije imala šansu da postane budućnost.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Dub verzija traje preko gotovo devet minuta. Nemam pojma gdje je Haustor ovo snimio, ali sve da ga je producirao lično Lee Scratch Perry u Black Ark studiju, makar dan prije nego što će ga 1979. sam spaliti, pjesmi ne bi bilo mane.
Treći svijet dub je autoreferencijalan. To je posveta Haustora vlastitom radu: jasno čuješ odjeke „Šejna“, čuješ zvukove koji direktno asociraju na „Tajni grad“. Kakofonična interpolacija na sredini pjesme jasna je posveta ranom Haustorovom remek-djelu, „Duhovi“.
Mnogo prije nego će postati komoditet narkomana koji se odvale, sjede na Adi Bojani ili Velikoj plaži i slušajući ga zamišljaju da su na tropskom ostrvu gdje oslobođeni od rada i mozga na miru mogu misliti o suštini života, rege je bio muzika pobune. Marleyeva „Burnin’ and Lootin’“ je himna bunta, ako takve ima. Zato Kasoviceva „Mržnja“ počinje tom pjesmom.
Ali to je ono što čini kapitalizam: izvrši aproprijaciju onoga što mu se protivi i izvrgne ga u suprotnost, svede ga na još jedan feel good proizvod, još jedan komoditet.
Britanski pank jednako duguje regeu kao i njujorškim bendovima ranih sedamdesetih godina XX vijeka, okupljenim oko CBGB-a. Bez muzike crnih imigranata n(r)aseljenih u predgrađima engleskih gradova, ne bi postojali The Clash. Kako je muzika potomaka robova, koja je propovijedala povratak u Afriku i borbu protiv Imperije postala zvučna podloga za ispijanje koktela na plaži, uz prezentaciju rada u teretani i rada plastičnih hirurga – zna samo kapitalizam.
Kako bilo: biti mlad u Jugoslaviji godine 1984. značilo je slušati „Treći svijet“ i svađati se sa prijateljima oko toga šta je Štulić htio reći sa „Kad fazani lete“. U jednom trenutku, u ovoj zemlji svirala se muzika kakvu su tog časa stvarali najbolji londonski bendovi. Čak je i Bregović morao snimiti novotalasni album – samo da bi se, kada je stvar okončana, vratio seljakluku kao svom jedinom zavičaju.
Do sredine osamdesetih, modernitet je u Jugoslaviji poražen, a sa njime i svaka šansa za demokratsku transformaciju zemlje. Time je otvoren prostor za nacionalizam i klanje, za povratak u Srednji vijek.
Biti mlad ovdje, godine 2025, znači slušati Voyagea, Breskvicu i Desingericu. To je mjera naše propasti.
Ne djece, nego nas koji smo im ostavili svijet u kojem su idioti koje slušaju uopšte mogući.
Djeca koja će sutra biti na ulicama Beograda, kao i ona koja su bila na ulicama Podgorice, vođena su, međutim, duhom koji je govorio kroz Haustor. Njihovu pjesmu danas pjevaju sijedi ljudi. Čak i ako nisu čuli za to; čak i ako im se, da je čuju, „Treći svijet dub“ ne bi dopao, oni i nesvjesno slijede Rundekovu zapovijest: ustani i kreni, stražari su otrovani, konji su spremni. Ako mene pitate, to je upravo ono što u hrišćanstvu zovu Svetim duhom.
ANDREJ NIKOLAIDIS: Braćo Srbi, Tramp će vam završit posa ka nama Bajden
