“Na kraju, možda je Marko Kovačević u pravu kad kaže: “Nikšić zna ko je dobro radio.” Jer u ovoj predstavi, rad se ne mjeri projektima. Mjeri se ikonama. I brojem puta s rukom na krstu, srednjakom na himni, a glavom u šubari. Sretan ti novi mandat, Marko. A gradu Nikšiću — sretna budućnost, ako je ikako nađe. Na sramotu Ljuba Čupića!”
Piše: Dragan BURSAĆ CdM
Završeni su izbori u Nikšiću. Rezultati? Onakvi kakve možete očekivati u društvu gdje je najviši izraz patriotizma — klečanje pred ikonama i artističko presvlačenje gradonačelnika u srpskog četničkog vojvodu.
Marko Kovačević ostaje. Naravno da ostaje.
Nikšić ga voli. Makar onaj dio koji revnosno ide do glasačkih kutija. Za polemike je da li je samo Nikšić u pitanju ili Marka voli i Trebinje i Bileća. Mislim glasački.
Ali su Nikšićani izrazili ljubav.
I to ne zato što im je asfaltirao grad, nego što im je dao osjećaj da je istorija stala negdje između Ravne Gore i manastira Ostrog. I sad u toj mračnoj vremenskoj rupi – Marko gospodari. Ko mu brani?!
Koalicija “Za budućnost Nikšića” je jača nego ikad.
ZBNK je zapravo mješavina neoslobođenog četništva i svetosavlja s patinom kobajagi moderne vlasti. I taj spoj, kako se pokazalo, pali na terenu. Imaš Marka — originalnog, bradatog, pravog. Imaš Andriju Mandića u pozadini da mu kliče i terca: “Srećan ti novi mandat, brate Marko”, i Kneževića da to potvrdi kao pravoslavni hor iz paralelne stvarnosti.
Ali hajde da vidimo gdje su drugi.
Demokrate?
Pale su sa deset na tri mandata. Nisu izgubili – nego gotovo nestali.
I to ne zato što su nešto uradili — nego zato što nisu uradili ništa.
Partija sprdnje sa sprdnje rezultatom.
Aleksa Bečić se vjerovatno još pita kako to da narod više ne glasa za prazne fraze, prazne ruke i prazne ideje. Demokratska Crna Gora — danas zvuči više kao žalopojka nego kao partija.
URA?
URA nije ni cenzus prešla. Mašala!
Da preformulišemo: URA više ne postoji.
Možda još poneki neobaviješteni stričević u Podgorici gaji nadu, ali narod u Nikšiću je rekao: “Dritane, hvala ti, i ne vraćaj se.”
A Dritan Abazović?
Njemu se, osim poraza, vidi još nešto: odlazeća leđa.
Bivši prvi kudravac moralne panike sad mora da se suoči s tim da politički centar kako ga je on zamišljao više ne postoji. Nestao je između “da podržimo DF” i “da budemo evropejci”. Na kraju je postao ništa. Hajde nešto lijepo da se desi!
DPS?
Pa DPS je — paa DPS.
Ni naprijed, ni nazad. Kao kad staneš u liftu između spratova. Nisu izgubili, ali to što nisu ni dobili — nije baš vijest. Oni su prije sad tu kao stari namještaj — znaš da su tu, ali više ne znaš čemu služe.
A PES?
PES je sad kao ono dijete koje svi zovu da igra fudbal jer oni imaju loptu.
Znači, oni odlučuju. Tas su na vagi. Mogu da idu s Markom, a mogu i protiv.
Ali realno — PES ne zna gdje je. Ako im “više instance” pošalju poruku: “Ne može Marko više”, oni će reći ne. Konkretno, ako im Spajić kaže: “Ma pusti to, idemo u vlast”, oni će se nasmijati i pristati.
PES je oportunizam u hodu. Bez ideologije, bez kičme, ali s dovoljno mandata da završe posao. Dakle, mogu uspjeti i uzeti najjače pozicije ili se ugušiti u narečenom oportunizmu. Zaista je do njih.
Dakle, šta imamo?
• Jednog Marka Kovačevića koji se osjeća kao pobjednik.
• Jednog Andriju Mandića koji se ponaša kao da su njegovi puleni osvojili Berlin.
• Jednog Dritana koji je izgubio sve osim instagrama.
• I jedan grad Nikšić koji je odlučio da više voli mitove nego pitku vodu, da su mu crkve važnije od škola, i da gradonačelnik ne mora da zna grad — samo dok zna svetosavski kodeks.
Nikšić jeste ukrupnao političku scenu.
Ali na koju foru i po koju cijenu?
Tako što je srednji sloj — onaj umjeren, građanski, racionalan — nestao.
Ostali su samo oni s jačom ikonografijom i čvršćim vezama s Beogradom. Na gotovo svim stranama.
I zato — ako mislite da je ovo samo lokalna priča, sjetite se:
Nikšić je laboratorija i probni balon za ostatak Crne Gore.
Ako ovdje opstaje Kovačević, sjutra ti isti kroje Podgoricu, Berane, Pljevlja. Ne sumnjajte!
Na kraju, možda je Marko u pravu kad kaže: “Nikšić zna ko je dobro radio.” Jer u ovoj predstavi, rad se ne mjeri projektima. Mjeri se ikonama. I brojem puta s rukom na krstu, srednjakom na himni, a nogom u istoriji. Srećan ti novi mandat, Marko. A Nikšiću — sretna ti budućnost, ako je ikako nađeš.
Na sramotu Ljuba Čupića!
DRAGAN BURSAĆ: A da se više ne lažemo – Dodik slobodno prelazi granicu kad mu se ćefne
