Upravo objavljena knjiga LE CIRQUE RUSSE DE LACRETELLE (RUSKI CIRKUS IZ ULICE LACRETELLE[1]) poznate književnice Jasne Šamić (čije sam uspomene – štampane u vidu feljtona u Oslobođenju – kao knjigu pod naslovom Sarajevo moje mladosti, u svojstvu glavnog urednika objavila 2023. u ShuraPublikacije) prizvala mi je u sjećanje dvije slike; obje su mi bile začudne u vrijeme kad sam ih vidjela. Bile su to neočekivane slike, nisu ni po čemu pripadale u okolnu arhitekturu niti u očekivanja putnika-prolaznika. Ustvari, radi se o tome da ništa nisam znala o fenomenu ruskih emigranata. Kao što malo toga o njihovoj sudbini znamo i danas.
Piše: Shura DUMANIĆ za Proglas
Jedna od tih slika bila je u Nici na Azurnoj obali, gdje sam presjedala na voz za Marseille i u kratkoj šetnji kroz grad pokazaše mi Rusku crkvu, raskošnu, lijepu, veliku, u bijeloj i plavoj samarkand boji, s pozlatama (ne sjećam se, a rekli su mi, kada i ko je dao da se izgradi). A druga slika je bila minijatura te velike crkve viđene u Nici, onâ smještena iza Markove crkve na beogradskom Tašmajdanu, malena, skrivena iza velikih gabarita stare crkve, poput licitarskog kolačića.
Istinu treba priznati, do ovog romana Jasne Šamić, to su ostale samo zgodne slike, kuriozitet, skoro turistički površan pogled na nekadašnje doba. A onda se, sa čitanjem ovog romana, taj kadar počeo širiti, osvajati prostor, puniti se saznanjem i pričom o sudbinama ljudi, ‘bijelih’ Rusa. Ako je zadatak pisca da nam otvori nove vidike, nove spoznaje, da nas uvede u nepoznate predjele ljudskih odnosa, sudbina i duša, onda je Jasna ovim romanom u potpunosti ispunila taj veliki zadatak pisca. Na stranu činjenica da je Jasna Šamić majstorica romana u punom smislu te riječi – od stila pripovijedanja i izgradnje likova, do razvijanja radnje, i vještog vladanja tekstom, ogromnom količinom informacija, krećući se suvereno kroz prostor obuhvaćen romanom, kroz vremena u kojima se roman odvija, jednako kao i kroz živote svojih junaka. Na primjer, nararatorka, kao i drugi likovi u romanu, na vrlo zanimljiv i duhovit način diskutiraju o suvremenim pojavama u svijetu, ne samo o ratu u Ukrajini, nego i o neofeminizmu, wokizmu, literaturi, muzici, i mnogim drugim pojavama i ideologijama današnjice, koji uostalom neodoljivo podsjećaju i na naše balkanske prilike. U tome naravno prednjače politički razgovori i opservacije, gdje se brani vlastita država, nacija, interpretira prošlost… Nema sumnje, Jasna Šamić ne može napisati nego odličan roman!
Izbačenost u svijet
Na čudesan način, kroz likove i sudbine „bijelih Rusa“, to jest ruske aristokracije koja je pred Oktobarskom revolucijom spašavala živu glavu i imovinu, roman nanovo otvara vidik ka pojavi dobro znanoj u novije vrijeme u Evropi i svijetu – migracijama, izbjeglicama, stradalnicima…
Ovaj fenomen je već postao predmetom socioloških istraživanja, filozofskih rasprava i političkih odluka (i manipulacija između ostalog), pa koliko god one bile detaljne, i sveobuhvatne, ne mogu prodrijeti u dušu samog fenomena, kao što to može književnost, a što dokazuje i ovaj roman, čiji likovi u nama otvaraju empatičku stranu ljudske prirode, zbog njihovih čežnji i izgubljenosti, izbačenosti u drugi svijet. Ako bismo parafrazirali Tolstojevu misao kako su sve nesretne porodice nesretne na svoj način, onda bismo isto to mogli reći za (e)migrante – svi ljudski jadi slili su se u bezbroj varijacija na njihove životne pute i nikome od njih nije ni malo lako preći tu ‘stradu’ života.
Ima, međutim, sve više i knjiga u kojima su ili pisci ili glavne ličnosti, izbjeglice, migranti, prognani i potjerani iz svojih zavičaja. Te knjige govore o epopeji malog čovjeka, izbačenog na silu u svijet, u borbu za opstanak. Taj nas fenomen odvodi do davno naslijeđenog atavizma – straha od izgnanstva iz zajednice, što je od davnina bila najteža kazna za pojedinca. Ostati bez zaštite svoje grupe, kolektiva, zajednice, države, biti izbačen u svijet, sam i bespomoćan, bazična je epopeja ljudske individue.
No, priča koju nam pripovijeda autorica u ovom romanu drugačija je. Baš kako bismo rekli parafrazirajući Tolstoja, njihova je nesreća drugačija, a ona u romanu mjestimično prelazi u pravu crnu burlesku (s likovima koji obožavaju Musolinija ili junakinjom koja radi za Nijemce), ili pak u druge egzistencijalne paradokse.
Roman počinje sa susretnom naratorke Kate, rodom iz Londona, i Michela Parižanina, ruskog porijekla, u normandijskoj luci Dieppe. Njih dvoje će se ubrzo sprijateljiti pa će Michel pričati naratorki o svojim precima, bijelim Rusima, nastanjenim u Parizu nakon Oktobarske revolucije 1917. On će je upoznati i sa „Sovjetima“ koji bježe danas od Putina i nastanjuju se u Normandiji.
Vještim perom autorica nas vodi u te prelaze i u dijalozima putem kojih takođe daje portrete ruske emigracije pristigle u Pariz.
Za razliku od ruskih aristokrata, izbjeglica u Istanbulu, koje autorica opisuje na primjer u romanu Deveti val (ko-izdanje Cetinje, Sarajevo, Beograd 2019., kao i u romanu Contrées des âmes errante, MEO, 2019), i za razliku od niza romana koji portretiraju njihovo dostojanstveno aristokratsko držanje i u izgubljenosti, zatečenosti u tuđini, likovi ruskih migranata u ovom romanu su zahvaćeni potmulim procesom degradacije. Treba ipak dodati, da naratorka ne iznosi svoj sud o njima, nego samo postavlja pitanja, ostavljajući inteligentnom čitaocu da razumije te likove, budući da su svi oni istovremeno i vrlo složeni, i kao takvi se teško svrstavaju samo na jednu stranu.
Ali za razliku od brojnih migranata s Juga i Istoka koji pristižu u Evropu, u potrazi za spasom, za boljitkom ili zaradom, za egzistencijalnom sigurnosti, bijeli Rusi nemaju takvu motivaciju. Oni rade, ali i slikaju, pišu i plešu – oni ili barem neki među njima su jako bogati i osigurana je zajednica s te strane, barem privremeno. Ono što oni uistinu nemaju jeste budućnost. Nada. Ono što održava adrenalin i ustrajnost drugih migrantskih grupa koje već svakodnevno nadiru ka Evropi.
Srce romana je stoga nostalgija! Jedna duboka nostalgija za prošlim životom, ali i nostalgija koja održava na okupu, objedinjava parišku migrantsku zajednicu bijelih Rusa. Oličena je između ostalog, u – cirkusu.
Naime, u nemogućnosti da se organiziraju prave (a la dvorske) predstave i zabave, jedan od likova u romanu, Fjodor, bivši advokat, konvertiran u pariškog taksistu, dosjetio se da svake subote organizira večeri prerušavanja i druženja u karnevalskom stilu – cirkusu, u kojem su svi članovi zajednice pozvani da učestvuju.
Šta se zbilo sa ovim bivšim ruskim advokatom, i drugim Rusima iz 15. arondismana, nek čitalac sam otkrije.
Stvarnost oko njih je pregruba, zajednica se vremenom utapa, nestaje, kao što je gotovo nestala svugdje u Evropi…
I dalje je nostalgija background romana o čemu prepuštamo vama da zaključite, čitajući ovaj sjajan roman-uspomenu na bijele Ruse.
Šuhreta (Shura) Dumanić je novinarka, spisateljica, sociolog, član PENa BiH, izdavač kuće ShuraPublikacije, urednica je edicija Mirovne sveske, Poentes i Posebna izdanja… Uskoro izlazi iz štampe njena nova knjiga Ruža iz Damaska, na hrvatskom i na francuskom jeziku.
[1] Sličnog sadržaja roman je objavljen prošle godine kod Art Rabic izdavča iz Sarajeva, pod nasovom Duhovi 15. Arondismana