Nakon što je Grad Mostar odbio njegov zahtjev za postavljanje štanda u Starom gradu, mostarski kujundžija i umjetnik Denis Drljević, poznat po brendu AbrakaBakra Copper Art, uložio je žalbu protiv rješenja koje, kako kaže, simbolizira dublji problem – samovolju, neznanje i sistemsku nepravdu prema autentičnim zanatlijama. U razgovoru za Proglas kujundžija govori o apsurdima gradskih odluka, nepostojanju kriterija, odnosu vlasti prema tradiciji i onome što znači ostati pošten u društvu koje nagrađuje kopiju.
Šta je presudilo da uložite žalbu protiv odluke Grada Mostara?
Odluka da uložim žalbu bila je sasvim prirodna. Moj štand u Starom gradu jedini je na kojem se prodaje isključivo ručni kujundžijski rad – autentičan, izrađen u Mostaru, u tradiciji koja traje stoljećima. Uprkos tome, upravo je mom štandu odbijena dozvola, i to iz potpuno neosnovanih i apsurdnih razloga.
Kako ste se osjećali kada ste nakon 141 dan čekanja dobili odbijenicu?
Iskreno, bio sam razočaran. Nakon više od četiri mjeseca čekanja, očekivao sam pravedan ishod. Sve je u početku djelovalo uredno — imao sam pozitivno mišljenje Agencije Stari grad, kao i prethodnih godina, i dostavio svu traženu dokumentaciju.
Umjesto toga, uslijedila je odluka koja se poziva na nepostojeće propise, tvrdeći da štand „nije ispred poslovnog prostora“. Moj štand je svega 28 metara od ateljea, u najširem dijelu Starog grada, gdje ne ometa prolaznike. To pokazuje da odluka nije donesena na osnovu zakona, nego pod političkim uticajem.
Jedan od navedenih razloga bio je „ugrožavanje vizuelnog identiteta Starog grada“. Kako gledate na to objašnjenje?
To pokazuje potpuno nerazumijevanje pojma „vizuelni identitet“. Prema svim relevantnim međunarodnim standardima — UNESCO, ICOMOS, ICCROM — upravo su tradicionalni zanati, njihovi proizvodi i vizuelna prisutnost ono što čini živi identitet zaštićenih zona.
U Starom Mostaru danas vidimo sve suprotno: 4G antene na džamiji pod UNESCO zaštitom, PVC prozore na osmanskim kućama, parking na kaldrmi i izloge s lažnim torbicama i parfemima. A smeta im štand od jednog kvadrata s autentičnim bakrom. To više nije neznanje – to je sistemsko uništavanje identiteta.
U žalbi ste naveli brojne proceduralne i zakonske propuste. Koliko vas je to motivisalo da reagujete?
Smatram da je građanska dužnost svakog čovjeka da se bori protiv nepravde — do posljednje instance. Ako šutimo, ništa se neće promijeniti. Nažalost, institucije se ponašaju kao da zakoni vrijede samo za građane, dok one same mogu svjesno kršiti rokove, ignorisati upite i raditi mimo propisa.
Uprkos tome, ja sam sve propuste precizno dokumentovao u žalbi. Zakon i dalje postoji – i dužnost građanina je da ga pozove na snagu.
Da li ste nakon podnošenja žalbe imali bilo kakav kontakt s gradskom službom?
Ne, nikakav. Od trenutka kad sam otvorio obrt, sva „komunikacija“ s Gradom svodi se na ignorisanje. Dopisi ostaju bez odgovora, rokovi se ne poštuju, a pravdu treba tražiti putem sudova koji su često pod istim političkim pritiskom. Ali i to je borba koju treba voditi, jer šutnja znači odustajanje.
Kada danas čitate svoju žalbu – da li imate osjećaj da se borite samo za sebe ili za sve one koji pošteno rade?
Borba za pravdu nikada nije individualna. Borim se i za sve one koji su odustali jer su izgubili vjeru da sistem može biti pravedan. Zanatlije, umjetnici, mali obrtnici – svi smo na ivici opstanka. Ako se ovakav odnos vlasti nastavi, bojim se da će iz Mostara nestati sve što podsjeća na autentičnu bosansko-hercegovačku tradiciju.
To nije slučajno. To je nastavak brisanja kulturnog identiteta koji je počeo devedesetih, sada samo kroz administraciju.
Imate li osjećaj da vas gradska administracija vidi kao problem, a ne kao vrijednost?
Apsolutno. Umjesto da prepozna vrijednost autentičnog zanata, Gradska uprava me tretira kao smetnju. Umjesto podrške, dobijam odbijenice. Umjesto da se Mostar ponosi živim kujundžijama, on ih administrativno briše.
Šta smatrate najvećom nepravdom u cijelom procesu?
Najveća nepravda je neprofesionalnost i neznanje. Ljudi koji odlučuju o Starom gradu ne znaju ni pravilno napisati njegovo ime, ni adresu Tabhane. Ako ti koji ne razlikuju kulturnu baštinu od tržnice odlučuju o njenoj budućnosti, onda Mostar ima ozbiljan problem.
Kako objašnjavate paradoks da grad s UNESCO statusom odbija autentični zanat?
To je pitanje savjesti. Da li je riječ o korupciji, o neznanju ili o predrasudama prema tradicionalnom, bosanskom, muslimanskom kulturnom izrazu – ne znam.
Ali znam da grad bez živih zanata i autentične tradicije postaje samo kulisa. Lijepa izvana, prazna iznutra.
Šta za vas danas znači biti zanatlija u zemlji u kojoj se sve teže živi od vlastitog rada?
Biti zanatlija znači biti pošten. Raditi svojim rukama, nuditi originalno i zarađivati halal. To je i izraz slobode — jer zanatlija ne ovisi o političkim ili kriminalnim strukturama. Upravo zbog toga je zanat i profesija i moralni stav. To je način da se sačuva dostojanstvo i mir u vremenu u kojem se čestitost sve više smatra naivnošću.
Da li vas je iko iz vlasti ikada pitao koliko truda i ljubavi ulažete u svoj posao?
Nikada. Za njih ne postojim, osim kad treba naplatiti taksu. To je možda i najteže — ne to što odbijaju zahtjeve, nego što ne vide čovjeka iza zanata.
Koliko je teško ostati miran kad vidite da prolaze oni koji rade mimo pravila?
Lako je ostati čestit ako čovjek ima savjest i vjeru. Ali teško je ostati miran kada svakodnevno gledate nepravdu. Ja sam odlučio da se borim legalno, bez „veza“ i „usluga“. Iako sistem nagrađuje poslušnost, mir nalazim u činjenici da je moj put ispravan. Pravda je spora, ali uvijek dođe.
Šta biste poručili onima koji odlučuju o sudbini zanatlija u Mostaru?
Da nauče razlikovati obrtnika od zanatlije. Zanat nije samo posao – to je čuvanje identiteta, duše i kontinuiteta grada. Ako žele da Mostar ostane grad zanata, moraju nam omogućiti prostor, pristupačne uslove i poštovanje.
I prije svega, neka nauče osnove kulture, jezika i odgovornosti. A možda bi im pomoglo i da pročitaju Kur'an ili Evanđelje – ne zbog religije, nego zbog morala.
MIRELA KARABEG: Kako je bakar postao prijetnja vizuelnom identitetu
