Ne znam kad je za mene počeo mir – ali nije riječ o tome.
Ok, sve je manje stvari kojih se mogu sjetiti. Ok, sve je više onoga što moram izmisliti ne bih li imao bilo kakve uspomene. Ok, tu fikciju nazivam rekonstrukcijom, jer zvuči ozbiljnije i pouzdanije. Kada im kažeš da si izmislio ono što si izmislio, ljudi su sumnjičavi. Ali ako im kažeš da je izmišljeno, zapravo, rekonstruisano – u to su spremni pouzdati se. Ali nije čak ni to.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS Pobjeda
Svršetak je bio proces, kao što je to bio i početak. Ne, dakle, događaj i datum. Ništa za šta bi mogao reći tada i tamo. Ratovi ne počinju i ne završavaju pucnjima i potpisima na sporazumima o primirju.
Ratovi počinju mnogo prije početka. Počinju dugim, opsežnim pripremama. Počinju odlukom, brutalnom i neopozivom. Počinju, zapravo, i prije odluke o vlastitu početku. Počinju odmah po završetku prethodnog rata, koji nije riješio ništa, kao što nikada i ne riješi. Ne samo da rat nikada nije riješio ništa, nego ništa, nikada, nije riješio ni mir. Istorija je nerazrješiva, ona nije predviđena da bude razriješena. Sama ideja razrješenja nije inherentna istoriji, nije inherentna vremenu. Smisao i razrješenje, to je ono kad filozofija siluje istoriju, kada napastvuje vrijeme.
Ratovi završavaju dugo nakon vlastita konca. Ubijanje traje i u miru. A onda, na zelenom konju, dođu boleštine, koje odnesu one što su mislili da su preživjeli rat. Koji kosi li živote, kosi. Jer ga niko nije obavijestio da je okončan. Ljudi navodno prežive rat, no sva njihova vrata ostanu širom otvorena. Vrata, pravo za pravo, više nema. Uništena su u ratu. Pa kroz te otvore u kuću ulazi bolest za bolešću. Sve dok jedna od njih ne bude posljednja, dok jedna od njih ruševno zdanje ne sravni sa zemljom.
Rat je u Sarajevu, gdje sam živio, počeo kasnije nego rat u Bosni. Napad JNA na selo Ravno. To je, recimo, bio početak. Zbilo se to mjesecima prije nego su granate pale na Sarajevo. Banjaluka je već bila etnički očišćena, a Sarajevo je još sanjalo mir. Prijatelj mi je pričao da je kao izbjeglica iz Banjaluke stigao u Sarajevo i ljudima koji su bili uvjereni da će, kako se kaže, pravladati razum i mir, objašnjavao da rat već uveliko traje. Nisu mu vjerovali. Ponekad je, pokazalo se, potrebno da doista prevlada razum da bi ljudi shvatili da je miru došao kraj.
U trenutku kada ga je napala i sa zemljom sravnila JNA, Ravno je još uvijek bilo dio Jugoslavije. Bosna i Hercegovina još uvijek nije bila nezavisna država. Jugoslovenska je vojska, dakle, u Ravnom pobila vlastite građane. Tako je učinila samo zato što su ti ljudi bili Hrvati.
Pa ipak, uprkos tome što je JNA napala Hrvatsku, uprkos svim zločinima koje je tamo počinila, uprkos Ravnom, moja je majka vjerovala da bi JNA morala spriječiti rat u Bosni. Kći oficira Jugoslovenske narodne armije, čije je srce otkazalo prije nego je napunio pedesetu, ona je u svojoj beskrajnoj vjeri u ljudsku dobrotu držala kako je rat među iskrenim, dobronamjernim susjedima nemoguć. U njenoj računici sve je bilo pogrešno. Ljudi nisu dobri. Govna su. Susjedi nisu bili, niti su dobronamjerni, još manje su iskreni. Govna su. Zato je rat uvijek moguć. Zato mir traje samo onoliko koliko je nužno da se steknu uslovi za rat. Vjera u ljudsku dobrotu, iskrenost i dobronamjernost, bezumno raširena u predratnoj Bosni, samo skraćuje put ka ratu, ubrzava katastrofu.
Prijatelj, Srbin iz Crne Gore, pričao mi je o svojoj tetki, čija je porodica generacijama održavala kumstvo sa albanskom porodicom. Obje su se porodice okupile na nekom slavlju. U jednom trenutku, glava albanske porodice procijenio je da je vrijeme za zdravicu. Obratio se kumovima pravoslavcima. „Dabogda još trista godina kumovali, i dabogda nama bilo što vama želimo, a vama ono što želite nama.” „Au”, rekla je prijateljeva tetka, „ne dao dobri Bog da dočekamo što vama želimo”. Kada ju je nakon večere muž upitao zašto je to učinila, rekla je – „Jer ga nisam mogla slušati kako laže. Kumovi smo, nije u redu da se pretvaramo”, dodala je.
Bosansko iskustvo toj je ženi dalo za pravo. Društvene konvencije su institucionalizovana hipokrizija. One podrazumijevaju ciničku distancu. Opasno je povjerovati u njih. Pogubno je povjerovati u njih.
Takozvani mir sklon sam posmatrati kao jednu od konvencija ratovanja. Kao ekstenzivno primirje. Konvencije olakšavaju život među ljudima. To je razlog zašto društvene konvencije uglavnom poštujem. Međutim… Zahtjev da povjerujem da su konvencije neka vrsta nositelja društvene istine odbijam kao nesnošljivo nasilje.
Formalni mir u Bosni dočekao sam kao izbjeglica u Ulcinju, u djedovoj kući iznad plaže, među lavorima u koje je sa plafona kapala, zapravo točila, voda. Dočekao sam ga u siromaštvu koje je bilo istinito i temeljito.
Odluku da napustimo Sarajevo i odemo u Ulcinj donijeli su roditelji. Nisam se bunio. Ne zato što sam bio nepunoljetan pa držao da mi je, takvome, u važnim stvarima slušati oca. Nego zato što je osjećaj konfuzije u kojoj sam provodio tinejdžerske godine, početkom rata pretvoren u zakovitlani haos sred kojega sam se nalazio. U jednom trenutku sam se nalazio u Sarajevu, u sljedećem u Ulcinju. Ništa više nije bilo isto, niti će isto biti. U Ulcinj sam stigao u maju 1992. Svoje prisustvo u zemlji crnogorskim vlastima prijavio sam krajem 1994. Do tada sam bio Homo Sacer, čovjek van pravnog sistema. Onaj čija je egzistencija tako nebitna da nije ni pravno notirana. Naravno, nisam mogao legalno raditi. Nisam putovao, jedva da sam napuštao kuću. Bila je to izlišna opreznost. Čitav grad znao je da sam tu. U tako malim gradovima ne možeš sakriti ništa i nikoga.
Kada je objavljen mir, nisam imao iluziju da moj život može nastaviti tamo gdje je njegov tok prekinut i preusmjeren. Rat je sila promjene. Do danas, a već je skoro tri decenije od okončanja rata, nisam valjano ni promislio ideju o povratku. Zato što mislim da je povratak nemoguć.
Nije riječ o tome da se nemaš gdje vratiti. Grad je tamo gdje je i bio. Nema se ko vratiti. Nema tebe, kakav si bio.
Kada je objavljen mir, živio sam od izrade umrlica. Neko bi preminuo i njegova, njena rodbina bi u gluvo doba noći pokucala na moja trošna vrata, jer je obavijest o smrti prije zore trebalo okačiti na stabla, bandere i saobraćajne znake. Nikada niti jednog gosta nisam dočekao tako srdačno kako sam dočekivao te ljude čije je prisustvo jamčilo da ću ujutro imati za burek. Međutim, dijelom zato što u Crnoj Gori u to doba nije bilo rata, a epidemije kuge bile daleka prošlost, ljudi su umirali rjeđe no što je za moj boljitak bilo nužno. Krpio sam, kako se kaže, kraj s krajem. Pogrebne usluge nisu nužno ekonomska eksploatacija mizantropije – to će tek docnije postati moje takozvano pisanje – ali pomažu da se razumije da sve što živi od tuđe smrti živi. Hranimo se od smrti, grijemo se na smrt i na smrt se krećemo. Ono što se naziva ravnotežom u prirodi konstantni je masakr. Rat je opšte načelo, a sam život neprekidni niz zločina prema drugim bićima.
Jasno vam je kamo smjeram. Mir, kao što je znao Leonard Cohen, nikada i nigdje nije počeo.
