Kada žele reći nešto u odbranu rada, njegove apologete istaknu kako je baš on stvorio čovjeka. Meni se čini da je to, pravo govoreći, najstrašnija optužba koja se na račun rada može uputiti.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Ali apologete tvrde da je čovjek nastao tako što je majmun pomislio kako može uzgojiti krtolu, pa onda, ne bi li u tome uspio, napravio lopatu. Kada nam je zatrebao točak, dodatno smo se oljudili.
Vremenom su naši alati postajali sve kompleksniji, a sa njima smo se, vele, usložnjavali i mi. Kad smo stigli do parne mašine a potom do kompjutera, naša je ljudskost dosegla tačku u kojoj smo omogući vlastito ukidanje, time što smo sami sebe učinili bespotrebnim u procesu rada.
Decenijama su autori naučne fantastike razvijali distopijske priče o mašinama, robotima, koji će preuzeti naše manuelne poslove. Ispostavilo se da zanatlije, zasad, nemaju o čemu da brinu, već je izlišnom postala klasa takozvanih intelektualnih radnika. Umjesto njih misliće AI, dok će varioci, buregdžije i smećari nastaviti da obavljaju svoje poslove. Kancelarije uprave, pravnih i ekonomskih službi biće prazne, dok će za uprljane ruke i dalje biti rabote.
Svakako ste primijetili kako nam tehnološke izume koji će nas u još većoj mjeri učiniti robovima, pritom izlišnim robovima, uvijek prodaju kao nešto što će nam olakšati život, učiniti ga jednostavnijim, a pritom pomoći ugroženim grupama. Neko ko nešto nije mogao sada će, zahvaljujući baš tom izumu, sada to biti u stanju. Poput najglupljeg od svih somova, mi taj mamac uvijek progutamo. Ono što ima dehumanizujući učinak mi po pravilu objeručke prihvatamo iz humanističkih razloga. Ono što nas dodatno porobljava s radošću prigrlimo zato što vjerujemo da nam otvara nove prostore slobode. Čini se kako čovjek ipak nije životinja koja misli, koliko životinja koja bi mogla misliti, no to ipak ne čini. Ne mislim dakle postojim, nego mogao bih misliti, dakle postojim. Čovjek je tek mogućnost koja je vrlo posvećena zatvaranju svih mogućnosti vlastite ljudskosti.
Enter Ivan Illich.
Taj je čovjek bio austrijski katolički sveštenik, teolog i mislilac. Do njega sam prije deceniju stigao preko Žižeka na čije viđenje tehnologije je, kako se meni čini, Illich snažno uticao.
Illicheve radove bez po muke možete naći na našem jeziku, samo guglajte njegovo ime i „anarhistička biblioteka“. Da, Illich je bio teolog-anarhista. Kao što je to, doduše na protestantskoj strani, bio i Jacques Ellul, čiji je rad iznimno zanimljiv, uprskos njegovoj super-iritantnoj antiislamskoj zadrtosti i antimigrantskim eskapadama.
O Illichu sam malo i skromno pisao, ni ne zagrebavši po površini tog iznimno uticajnog rada.
No u konteksu ovoga o čemu je danas riječ nemoguće ga je preskočiti.
Jer upravo njemu dugujemo uvid u to kako način na koji se bogati i moćni bogate i održavaju moć u jednom vremenu oblikuje način na koji se u tom vremenu definišu čovjek, društvo i priroda. Još od njegovih promišljanja o socijalnoj kontrukciji energije znamo da je slika svijeta po kojoj je ženska utroba izvor života, univerzum izvor energije a populacija izvor radne snage, uspostavljena u drugoj četvrtini XIX vijeka. Illich je razumio da je iza čitave te konstrukcije stvarnosti stajao tada tek nešto više od pola vijeka stari izum parne mašine. Čovjek je postao radnik-proizvođač, a onda je, prema novoj slici čovjeka, preoblikovana i slika prirode, kao proizvođača energije.
Dajmo riječ Illichu: “Kada inženjer pokrene energiju, ona proizvodi dve stvari: rad i nasumičnu toplotu, haos, koji će Klauzijus (Rudolf Clausius) kasnije nazvati entropija. Nešto analogno se dešava i kada kapitalista pokrene radnu snagu, koja takođe proizvodi dve stvari: višak vrednosti za njega i dohodak za radnika, koji odlazi na njegovu neurednu reprodukciju. Tako se populacija svodi na matricu radne snage, a priroda na matricu energije. Ginekolozi su redefinisali žene kao ljudska bića koja su po samoj svojoj prirodi predodređena za reprodukciju novog života“.
Zadržimo se za tren na entropiji. Kada svijet kakav poznajemo, The Devil We Know, počne da puca po šavovima i stane se ukazivati nešto novo, što instinktivno doživljavamo kao neizvjesnost, dakle prijetnju, ljudi – i ja tu nisam bio izuzetak – drže kako je spas u “redu, radu i disciplini” te u jačanju vertikalnih, autoritarnih struktura moći koja može da očuva status quo.
Međutim… Entropija je termin iz termodinamike. U društvenoj teoriji, entropija označava stanje nereda, nasumičnosti i nesigurnosti. Entropija je ime za potonuće u haos. Teorija veli da u sistemu prepuštenom samom sebi entropija nužno raste – sistem dakle neprekidno klizi u stanje veće neuređenosti.
To znači da su nered, nasumičnost i nesigurnost inherentni svakom sistemu. Da bi bili očuvani navodni red i sigurnost, potrebna je sila, dakle nasilje. To što mi, na ovaj ili onaj način, da bismo izbjegli sauočenje sa neizbježnim haosom, pristajemo na sistemsko nasilje, pa povrh toga, u vremenima krize nametnutog poretka ubjeđujemo sebe i druge da je rješenje još više sile, još više nasilja, govori tek to da nama ne upravlja razum nego strah. Ne: borba protiv onoga od čega strahuješ nipošto nije uvijek – ako je, uopšte, i rijetko – zdravorazumska.
Zapadna „uređena“ država „pravne sigurnosti“ eufemizam je za nasilje. Takva je država zahtijevala i zahtijeva vjekove akumulacije dobara stečenih kolonijalnim ugnjetavanjem, genocidom nad Prvim nacijama, bezbroj megakrvavih ratova i permanentno klasno, rodno i mnogo drugo ugnjetavanje.
Kratki život komunističke alternative takvoj državi i sam je, dakako, zahtijevao nasilje – strah od toga da će poredak uspostavljen revolucijom pasti u haos autoritarne je režime naveo da se, umjesto izgradnji istinske, ne lažne buržoaske demokratije, posveti otvaranju gulaga i proizvodnji „izdajnika“ i mrtvih.
Napokon… Da bi navodno očuvala učenje Hrista, kojega pomenuti Ellul vidio kao prvog i istinskog anarhistu, Crkva se pretvorila u okoštalu, u krvi i grijehu ogrezlu megastrukturu – pretvorila se u Rim, arhineprijatelja izvornih hrišćana.
Istorija – to je toliko nepravde u ime pravde, toliko smrti u ime novog života, toliko neslobode u ime slobode.
Sav bijes i sve nasilje (kojem pribjegavaju i kojem će tek pribjeći) društvenih konzervativaca i fašista neće spriječiti promjenu slike svijeta uspostavljene, ponovimo, prije dva vijeka (imaće, dakle, učinak kakav, rekosmo, evo dvjesto godina ima sav gnjev i nasilje ljevice). Jer ta slika nije (ili tek posredno jeste) rezultat vladajuće ideologije – sama ideologija je proizvod načina na koji se, ponovimo, bogati bogate i moćni održavaju moć.
Ako Kapitalu u ekspanziji odgovara slobodno tržište (uklanjanje svega što je smetnja njegovoj ekspanziji) onda ćemo imati ideologiju globalizma, ljudskih prava, uvoza radne snage i liberalnih vrijednosti. Ako je Kapital u krizi zato što Imperija gubi u igri po pravilima koja je sama nametnula, onda ćemo imati carine, suverenizam, antimigracionu histeriju i “konzervativne vrijednosti” – Trumpa i evropsku desnicu, ukratko. I jedno i drugo su dva lica, pismo i glava istog novčića.
Neovisno od toga: kao što je iza one slike svijeta stajala parna mašina, iza ove stoji nova radna mašina – kompjuter. Ne, dakle, ideologija, nego tehnika.
Još onda, Illich razumije da kompjuter, “na prvi pogled, izgleda kao radikalno novi simbol, kao što je to bila parna mašina kada je zamijenila satni mehanizam, ali to je samo privid. Da bi od radne mašine napravila krunski simbol prirode i društva, nauka je morala da se utemelji na novoj pretpostavci zakona termodinamike. Ni u teoriji, niti u ideologiji, kompjuter i njegova informatička teorija nisu oslabili našu moralnu i društvenu zavisnost od tih zakona… Većina takozvanih alternativnih misaonih i retoričkih struja poštapa se starim simbolima uvek oskudnih vrednosti: rada, energije, proizvodnje. Kompjuter se prikazuje kao veliki ekonom i ekonomista, koji će rad uviti u slatku oblandu tako što će energiju i poslove učiniti efikasnijim, decentralizovanijim, fleksibilnijim i složenijim”.
I dalje se, dakle, radi o enegiji i radu. Jednakost žene zavisi od njenog prava na rad. Taj rad mora imati pravičnu naknadu. Vlade se bave otvaranjem radnih mjesta. Govori se o energetskoj efikasnosti, novim, održivim, zelenim izvorima energije. Ovo je vrijeme u kojem ekokrate zamjenjuju tehnokrate, čiji se autoritet, pisao je Illich, ”ako ništa drugo, ograničavao na upravljanje ljudima i društvenom mašinom. Ekokrata teži da prevaziđe te institucije; njegovi upravljački alati uklapaju celu prirodu u svoj domen. Ekokrata simbolički ruši živicu koja je razdvajala društvo od divljine”.
Još prije četiri decenije Illich je primijetio kako “idemo pravo ka energijom opsednutom niskoenergetskom društvu, u svetu koji obožava rad, ali koji nema šta da uradi za ljude. Iz toga ne možemo izaći sve dok sve dok naši principi ostaju zakoni termodinamike”.
Kao istinsku alternativu tome, Illich predlaže “postepeno izdvajanje sfere života u koju možete stupiti tako što ćete se prosto isključiti iz termodinamičkih pretpostavki ekonomije. Neka nauka i veštačka inteligencija upravljaju proizvodnjom i distribucijom onih nekoliko osnovnih roba koje su nam svima potrebne – i kojih može biti dovoljno za sve. A neka većina ljudi, u što većoj meri, živi onako kako izabere, isključena iz rada, vati i bitova”.
Illich ovdje nudi utopijski scenario. Ako smo iz istorije bilo šta mogli naučiti, to je činjenica da je distopija ime za realizovanu utopiju. Čovjek je utopijski koncept – kao i on, utopija je tek svar mogućnosti.
Uostalom, probajte da svojoj djeci trajno uzmete telefone – pokušajte da ih oslobodite bitova. Imaćete revoluciju – zapravo kontrarevoluciju. Mladost koja hrabro korača ulicama i zahtijeva svoj tiktok i fejsbuk – tako bi izgledala naša ‘68.
Jasno je da Illich implicira kako je problem sa Marxom u tome što ovaj nije bio dovoljno radikalan. Rad i kontrola nad radom nisu rješenje, nego dio problema. Mislim da je na to mislio Agamben kada je onomad, u Perastu, Srećku Horvatu i meni rekao kako je rad – antirevolucionaran.
Stoga, a u skladu sa nacionalnom tradicijom i kulturom koje je, mada se o tome nerado govori, u jednakoj mjeri oformila “vjekovna borba da se očuva neugasli plamen slobode” kao i stari dobri nerad, crnogorskoj eliti predlažem da se, umjesto prevaziđenim, petparačkim, folirantskim projektima kakvi su “Crna Gora kao Monako”, “Crna Gora – ekološka država” , “Crna Gora, država ustavnog patriotizma”, i najnovijih – „Crna Gora kriptovaluta“ i „Crna Gora, članica EU“, čim prije posveti istinski revolucionarnom projektu – “Crna Gora, država bez rada”. Količina fabrika koje su uništili i pretvorili u zemljište za izgradnju stanova, kao i broj ljudi koje su ostavili bez posla, taj projekat čini ne samo logičnim, nego i lako ostvarivim.
