Navodi predsednika Srbije Aleksandra Vučića da unutar njegove Srpske napredne stranke postoji više od 17.000 ljudi koje on naziva “lojalistima”, a koji su se “na krv” zakleli da će braniti njega i njegov režim, i da ni po koju cenu neće sarađivati sa opozicijom, koju režim naziva “žutim ološem”, izazvali su burne reakcije u srpskoj javnosti.
Piše: Bojan BEDNAR Al Jazeera
Iako Vučiću nije strano da “izmeni” istinu, čak i da u potpunosti izmisli stvari samo da bi dokazao da je u pravu ili da bi sebi digao cenu, mnogi građani Srbije izjavu o “lojalistima” nisu shvatili tek kao njegovo razmetanje, već kao nezvanično, ali vrlo zlokobno priznanje da Vučićeva partija pod svojim okriljem neguje paravojnu formaciju, ali ne bilo kakvu, već skupinu koja, bar po onome što Vučić o njima govori, sledi bezmalo okultne obrasce ponašanja.
Osim toga što su se zavetovali “na krv”, “lojalisti” se okupljaju u sakralnom objektu, svetilištu, koje je Vučić označio kao “jednu crkvu”, a čitavoj mističnoj predstavi o izabranim nadljudima koji su spremni da za njega bez ustezanja polože život Vučić je dodao nadnaravnu notu nazivajući ih “čuvarima vatre”.
Ostanak na vlasti po bilo koju cijenu
Očigledno skromno se ugledajući na svoj stvoriteljski uzor iz Biblije Vučić je ojačao mitologizaciju “lojalista” tako što je naveo da “u početku beše” 1.019 ljudi na osnivačkom skupu te grupe njemu najodanijih. Upravo ta, u broj precizna informacija, probudila je sumnju da je Vučić dao sebi “mašti na volju” kada je govorio o “lojalistima”, jer je on poslovično “najprecizniji” baš kada ima očiglednu nameru da manipuliše činjenicama i osećanjima građana.
S druge strane, deo javnosti je s punom ozbiljnošću shvatio priču o “lojalistima”, jer je Vučić naveo da toj grupi pripada i njegov rođeni brat Andrej i još jedan neimenovani član njihove porodice, dakle ljudi koji su nedvosmisleno zainteresovani za to da Vučić ostane na vlasti što je duže moguće i po bilo koju cenu. Dodatna strahovanja da bi “lojalisti” zaista mogli da budu realna pretnja pojačale su i Vučićeve izjave da su ti ljudi, “iako o njima misli sve pozitivno, pomalo ekstremni za njegov ukus”, kao i navodi da je javnost mogla da vidi na delu “mali deo lojalista” kada su oni fizički nasrnuli na jednog lidera opozicije.
Bez obzira na to da li “lojalisti” zaista postoje ili su samo plod Vučićeve nesputane mašte, državne institucije u Srbiji, da nisu u potpunosti potčinjenje režimu, morale bi da pozovu Vučića na informativni razgovor, da im objasni ko su “čuvari vatre” i da li zaista nameravaju da nastave svoje delovanje tako što će se fizički obračunavati sa opozicijom.
Bilo bi zanimljivo saznati i ko je idejni tvorac te grupacije, ili bar na osnovu čije inicijative je ona osnovana. Ipak, Vučić bi pre svega, posebno zbog toga što je pravnik, trebalo da odgovori na pitanje da li je postojanje takve formacije u skladu sa pravnim sistemom Srbije.
Otkud novac za lojaliste?
Bilo bi zanimljivo od Vučića čuti i šta misli o tome što su “lojalisti” spremni da ga podrže po svaku cenu, a trebalo bi ga pitati i dokle bi on išao u traženju te podrške. Ne bi bilo loše ni da javnost u Srbiji sazna i na koji način se “lojalisti” finansiraju, da li od regularnih članarina u Vučićevoj partiji ili imaju i dodatne sponzore, s obzirom na to da je Vučić sam rekao za “lojaliste” da su “za slobobodnu i samostalnu Srbiju” i “uglavnom proruski orijentisani”. Da li to onda znači da “lojalisti” tu i tamo dobiju i poneku rublju?
Pošto je Vućić naglasio da su “lojalisti izrazito protiv onih koji bi da sprovode obojenu revoluciju i da su spremni se bore”, ne bi bilo zgoreg znati i da li bi novac za finansiranje “lojalista” bio upotrebljen i za tu “borbu”, i šta bi ta “borba” podrazumevala: obezbojavanje revolucije tako što će ona jednostavno biti prekrečena u belo ili možda nabavku vatrenog oružja?
Ne bi nezanimljivo bilo ni kada bi javnost saznala u kojoj to “jednoj crkvi” se okupljaju “lojalisti”. S obzirom na izrazitu dominaciju Srpske pravoslavne crkve u Srbiji, veoma je teško poverovati da se “lojalisti” okupljaju u bogomolji koja je pod nadležnosti neke druge verske organizacije. Zato bi za javnost bilo važno da sazna i šta Srpska pravoslavna crkva misli o okupljanjima “lojalista” pod njenim kupolama, ali prema dosadašnjim iskustvima veća je verovatnoća da “lojalisti” potpuno okrenu leđa Vučiću nego da zvaničnici Srpske pravoslavne crkve odgovore na neko pitanje “nedostojnih”, makar ti “nedostojni” bili i brojni zabrinuti građani Srbije narod.
Budući da je sasvim izvesno da će sva pomenuta pitanja ostati bez odgovora, preostaje da Vučićevu izjavu tumačimo na osnovu njegovog dosadašnjeg stila vladanja, na njegovoj potrebi za apsolutnom kontrolom i načinu na koji se bekrupulozno obračunava sa neistomišljenicima.
S obzirom na očigledan pad popularnosti i srozavanje ugleda u javnosti, a sve zbog besramnog odricanja političke odgvornosti za tragediju u Novom Sadu, što podrazumeva čak i dokazano obmanjivanje i “preoblikovanje istine”, Vučić je izjavom o “lojalistima” želeo da poruči javnosti, ali i da zavara samog sebe, da ipak postoji deo društva koji ga bezuslovno podržava.
Za Vučića pomalo ‘ekstremni’
Mnogi su to shvatili doslovno, bez ikakve iluzije da Vučić govori u metaforama ili prenaglašeno, pa smatraju da je on izjavom o “lojalistima”, iako se od njih navodno pomalo ogradio ocenom da su “za njegov ukus pomalo ekstremni”, praktično saopštio srpskoj javnosti da ima svoju pretorijansku gardu spremnu da ga štiti po svaku cenu.
Uz gardu, sasvim očekivano, sleduje i oružje, pa je deo građana zabrinut za ustavni poredak Srbije pokrenuo peticiju “za razoružavanje lojalista”, iako Vučić ni u jednom trenutku nije naveo da su oni zaista naoružani. Vučić je zato s gnušanjem odbacio mogućnost da “lojalisti” mogu da budu naoružani pravim oružjem, da je to samo bezočna propaganda opozicije i istakao da su oni koji su spremni da se do kraja bore za njega “naoružani ljubavlju prema otadžbini i hrabrošću da se suprotstave najgorima u Srbiji”. Ti najgori, u to nema sumnje, za njega i njegove fanove su svi oni koji ne misle kao Vučić, a tu “ljubav” oni iskazuju tako što svoje neistomišljenike nazivaju “ološem”.
Zbog svega navedenog poređenje “lojalista” sa nekim paravojnim partijskim formacijama – na primer u Nemačkoj tridesetih godina prošlog veka, pod direktnom kontrolom “jednog čoveka” koji je ekskluzivni vođa “jednog naroda” – nameće se samo po sebi, ali je Vučić i na takve moguće insinuacije spremio adekvatan odgovor, navodeći da su “lojalisti naoružani samo papirom i olovkom”. Da nije reč o “pomalo ekstremnim” ljudima, koji se zaklinju “na krv”, a o oponentima misle da su “ološ” i pritom poseduju “samo papir i olovku”, pomislio bi neko da je Vučić oko sebe okupio 17.000 vrlo strasnih crtača stripova ili neshvaćenih poeta.
Napadi na studente i građane po skupovima
Priča o “lojalistima” ipak bi verovatno ostala u domenu šale da se gotovo svakodneno u Srbiji ne dogodi neki incident u kojima maskrirani ljudi, po falangističkim metodama, ne napadaju studente ili građane koji održavaju komemorativne skupove zbog tragedije u Novom Sadu.
Pored toga, Vučićev način vladavine svodi se na zlonamerno, neumoljivo i sistematsko rastakanje države i sistema, s ciljem da se umesto pravnog poretka i nezavisnih državnih organa stvore privatne formacije koje bi radile isključivo za dobrobit režima i njegovih klijenata, i za koje zakoni ne bi važili. Zbog toga navodi o “lojalistima” zapravo treba da znače da postoji (ili se Vučić trudi da je formira) jedna odabrana, do fanatiznma odana grupa ljudi unutar Vučićeve partije koja bi u potpunosti odgovarala tim privatnim i klijentelističkim stremljenjima Vučićevog režima.
Ako “lojalisti” postoje ili ako je Vučić spreman da ih stvori, najznačajnije pitanje, puno zebnje je – šta će on od njih očekivati ako u jednom trenutku proceni da je sateran u ćošak.
BOJAN BEDNAR: Srbija nezaustavljivo hrli u pretpolitičko društvo i autokratiju