Isključenje dvojice teologa iz Srpske pravoslavne crkve otvorilo je ozbiljna pitanja o slobodi mišljenja, političkoj lojalnosti i dvostrukim standardima unutar crkvene hijerarhije. Vukašin Milićević i Blagoje Pantelić, koji su godinama javno kritikovali patrijarha Porfirija i vrh SPC zbog otvorene podrške vlastima predvođenim Srpskom naprednom strankom, najavili su žalbe višim crkvenim instancama, iako otvoreno izražavaju sumnju da će one imati bilo kakav stvarni učinak.
Odluku o njihovom isključenju donio je Crkveni sud Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke, kojom neposredno rukovodi patrijarh Porfirije. Srpska pravoslavna crkva ni nakon višestrukih upita nije javno obrazložila razloge presude, što je dodatno pojačalo utisak netransparentnosti i institucionalne zatvorenosti.
Milićević smatra da je presuda prije svega politička poruka. Prema njegovim riječima, cilj nije samo disciplinsko kažnjavanje, već zastrašivanje svih koji bi se ubuduće usudili da javno dovode u pitanje savezništvo crkvenog i državnog vrha. Isključenje iz crkve, uz prethodno oduzimanje svešteničkog čina, on vidi kao dio šireg obrasca progona kritičkih glasova.
Obojica teologa javno su podržala studentske proteste koji više od godinu dana potresaju Srbiju, a čiji su ključni zahtjevi sistemske promjene i utvrđivanje odgovornosti za smrt 16 ljudi u padu nadstrešnice na novosadskoj Željezničkoj stanici. Upravo ta podrška, u kontekstu oštre retorike vlasti prema protestima, dodatno ih je dovela u sukob s vrhom SPC.
Patrijarh Porfirije je studentski pokret okarakterisao kao dio takozvanih „obojenih revolucija“, navodno orkestriranih izvana s ciljem destabilizacije države. Takvu tezu, bez ikakvih javno iznesenih dokaza, ponavlja i vlast u Beogradu, čime se crkveni i državni narativ gotovo u potpunosti preklapaju.
Proces protiv Milićevića i Pantelića započeo je tokom ljeta prošle godine, kada su pozvani pred crkveni sud zbog javnih istupa. Pantelić je tada naveo da mu nije precizirano za šta se konkretno tereti, već je bio suočen s pitanjima o „napadima“ na Sabor, Sinod i patrijarha, kao i o navodnom kršenju kanona i Ustava SPC. Ni tada Crkva nije pružila javno objašnjenje postupka.
Pantelić je saopćio da mu je patrijarh Porfirije, preko posrednika, ranije zaprijetio isključenjem, te da je cijeli proces od početka bio konstruisan kako bi se „patrijarhova volja sprovela u djelo“. Do podnošenja žalbe Velikom crkvenom sudu odbija davati izjave medijima.
Milićević, s druge strane, otvoreno kaže da od žalbe ne očekuje ništa. Proces opisuje principom „kadija te tuži, kadija ti sudi“, ističući da mu je jedini motiv iscrpiti i formalne mehanizme i javnosti pokazati kako SPC danas funkcioniše.
Isključenje iz SPC, prema crkvenim pravilima, znači potpuni prekid sakramentalnog života: zabranu učešća u bogosluženjima, svetim tajnama i čak uskraćivanje hrišćanske sahrane. Milićević podsjeća da je u istorijskom kontekstu takva mjera često bila sredstvo potpune društvene eliminacije.
Ovo nije prvi put da je Milićević sankcionisan zbog javnog iznošenja stavova koji nisu u skladu s linijom crkvenog vrha. Ranije je ostao bez angažmana na državnom Bogoslovskom fakultetu, suspendovan je iz svešteničke službe, ostao bez parohije i smijenjen s mjesta urednika crkvenog radija. Uprkos svemu, tvrdi da razloge sankcija vidi kao potvrdu da je govorio istinu.
Paralelno s ovim slučajem, pod pritiskom crkvenog vrha našao se i mitropolit žički Justin, nakon što je javno iskazao podršku studentima. Građani su u Kraljevu organizovali skup podrške uoči dolaska crkvene komisije koja ispituje rad njegove eparhije, ocjenjujući da je riječ o političkom pritisku zbog neposlušnosti državnom i crkvenom vrhu.
Studentski protesti duboko su podijelili Srpsku pravoslavnu crkvu. Dok patrijarh Porfirije otvoreno stoji uz vlast i održava bliske odnose s Rusijom, dio episkopata javno je stao uz studente. Na jednom od protesta pročitana su imena šest episkopa koji su izrazili podršku akademcima, među kojima je i mitropolit njemački Grigorije, koji je studente nazvao evropskom avangardom.
Posebnu težinu cijelom slučaju daje činjenica da SPC u prošlosti nije primjenjivala ovako rigorozne mjere prema pojedinim visokim crkvenim dostojanstvenicima suočenim s optužbama za pedofiliju, finansijske zloupotrebe ili otvorenu ratnohuškačku propagandu tokom devedesetih. Neki od njih su povučeni bez javnog objašnjenja, drugi su oslobođeni pred civilnim sudovima, ali rijetko su bili izloženi potpunoj crkvenoj izolaciji.
Zbog toga isključenje dvojice teologa danas mnogi vide ne kao pitanje kanonske discipline, već kao jasan signal da je u SPC granica tolerancije prema kritici znatno niža nego prema zloupotrebama moći – posebno kada se kritika direktno sudari s političkim interesima crkveno-državnog saveza.
DVOJICA TEOLOGA koji su kritikovali crkvenu vlast isključeni iz SPC
