Prešavši dijagonalno Luksemburški park, idući prema Pantheonu, da bih skrenula u ulicu Saint Jacques, a potom u Pierre et Marie Curry, kako bih stigla do knjižare – izdavačke kuće gdje se održava promocija knjige Četrdeset kratkih pjesama Nedima Gürsela, nemoguće mi je ne sjećati se svoje rane mladosti, kad sam tek stigla u Pariz radi izrade doktorata. Iako to u stvari i nisu bili moji prvi dani života u Parizu.
Piše: Jasna ŠAMIĆ za Proglas
Prvi put sam doživjela Pariz u djetinjstvu, u jednom južnom predgrađu; tu sam išla u školu gdje sam plesala u klompama, najbolje u školi, kako je govorila učiteljica. Na ulici sam se oblačila u crveni kaputić koji mi je sašila pred put tetka, ginekolog iz Sarajeva, a na glavi imala crvenu beretku koju mi je na susjednom bulevaru Saint Michel kupila mama. Nedjeljom popodne smo odlazili s roditeljima u centar grada, najčešće u četvrt Saint Michel, u blizini Sorbone, ili s mamom u teatar marioneta u Jardin de Luxembourg.
Kvart pokraj Luksemburškog parka bio mi je oduvijek drag i blizak, kao i cijeli « Boulmich » (četvrt Saint Michela, kako ju je mama nazivala, po tadanjoj modi); ona je danas izgubila značaj, a mladi se u glavnom preselili na Desnu obalu Sene, u dijelove u koje je u mojoj mladosti rijetko ko svraćao. Ili, kako reče u šali moj prijatelj, francuski pisac Bernard Lambert: samo s pasošem.
Nedima Gürsela sam upoznala u centru CROUS, čim sam kao stipendista, dakle, stigla krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka u Pariz. A taj centar koji se brinuo o stranim studentima takođe je blizu Luksemburškog parka, blizu Panthéona, blizu banke u koju sam zadihana utrčala da otvorim račun, kako su od mene kao stipendiste Francuske vlade tražili organizatori, « inače ćete ostati bez stipendije ». Ista ova ustanova, CROUS bila je tik uz čuvenu ulicu Mouftard, koju i danas vole umjetnici. Nedim je stajao na šalteru za informacije, a kako sam bila odmah iza njega, čula sam da je iz Istanbula. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu sam već predavala turski jezik i književnost, pa sam čuvši ga, imala osjećaj da srećem nekog bliskog i obratila mu se na turskom. Naše prijateljstvo potiče od tog trenutka. Nedim je u to doba počeo da piše novele, radeći istovremeno na doktoratu iz komparativne literature, na djelu Aragona i Nazima Hikmeta, a ja sam, istražujući sufijske pjesnike i sufijske redove, pisala samo poeziju. Nedim Gürsel je i tada govorio da neće napustiti svoj maternji jezik, i da je jezik njegova jedina domovina. Iako je kao dječak pohađao francusku školu u Istanbulu, i bio praktično bilingva.
Kad je postao već poznat pisac, danas «najveći živi turski autor uz Orhana Pamuka», kako kažu kritičari i u Francuskoj i u Turskoj, Nedim Gürsel je nastavio da piše i romane, i novele, i eseje, a sad, evo, i pjesme, haiku, na turskom jeziku. I uvijek je naglašavao da je jezik njegova domovina. Turski jezik.
U Parizu sam osamdesetih godina prošlog vijeka upoznala i Danila Kiša i viđala ga povremeno.
I Kiš je javno govorio na tribinama, kad je postao poznat u Parizu i Francuskoj, da je njegova domovina jezik. Srpskohrvatski. Tako se zvao, podsjetimo se, jezik većine nas iz nekadašnje nam zajedničke domovine. Danilo Kiš je maternji jezik znao izvrsno, francuski odlično.
Nekako u isto vrijeme, u Parizu sam upoznala i Milana Kunderu. Pričali smo više puta uz čašu vina u kafanama Šesnaestog arondismana, blizu Ecole des Hautes Etudes, gdje je držao seminar iz literature. Svjetske literature. Bio je očaran Don Kihotom i često o njemu govorio. Suzdržane prirode, ovaj pisac nije nikad pomenuo riječ domovina. Tada je Milan Kundera pisao na svom maternjem jeziku, koji takođe nije pominjao, a krajem osamdesetih, počeo je pisati na francuskom. Napustivši zauvijek češki jezik.
Upoznala sam u to doba i mnoge druge pisce u Parizu, a bilo je među njima priličan broj autora stranog porijekla, koji nikad, pak, nisu govorili o svojoj domovini. Među njima je bio i Rouben Melik, francuski pjesnik jermenskog porijekla. Rodio se u Parizu, usred grada, na Montmartreu, i pisao na francuskom, ali je bio obilježen svojim porijeklom, legendama i pejzažima zemlje koju je vidio tek u zrelom dobu, mnogo godina nakon što ih je opjevao u svojim pjesmama. Na francuskom jeziku. Nisam ga nikad čula da izgovara riječ domovina. Iako su možda Jermeni Francuske najveći patrioti, čak i nacionalisti, pa i onda kad nikad nisu vidjeli svoju bivšu domovinu. Rouben Melik je bio širokog duha.
Penjući se prema Panthéonu, koračajući polako i dugo, jer volim hodati ovim dijelom grada, mislila sam i na to šta je to domovina. Šetnja je duga, a sjećanja i misli su kao munja. Zapisati ih traži mnogo više vremena. Na bilo kom jeziku.
Sjećala sam se i onog što su drugi veliki autori zapisali o fenomenu domovina, koji je oduvijek zaokupljao ljudski um. Ali čak i pisci koji su mi bliski nisu sasvim zadovoljili moju znatiželju, nisu mi odgovorili na pitanje šta za mene predstavlja domovina, niti sve ono što je povezano s ovim pojmom. Pamtim tek one riječi koje sam osjećala kao da sam ih sama pisala. One su odzvanjale poput mojih koraka dok sam se bližila knjižari – izdavačkoj kući, iako sigurno ne doslovce onako kako su ih pisci zapisali.
Domovina je tamo gdje živimo sretni, mislio je Voltaire.
Domovina, čast, sloboda, sve su to trice; svijet se okreće oko dvije polutke stražnjice i to je sve, napominjao je Sartre. Nauka nema domovine, pisao je Pascal, dok je Ernest Renan smatrao da je domovina skup predrasuda i ograničenih ideja. U antičko doba, Ciceron je govorio da je domovina tamo gdje se dobro osjećaš, a slično je pisao i Stendhal, za koga je domovina bila tamo gdje imaš priliku da sretneš ljude slične sebi. Zweig je vjerovao da ideje nemaju domovine i da lebde među narodima, dok je Dürrenmatt zapisao da se država proglašava domovinom čim sprema neka ubistva. I jedan drugi pisac apatrid, Emile Cioran, tvrdio je poput Camusa i nekih mojih pariških prijatelja: « Ne živimo u nekoj zemlji, nego u nekom jeziku i to je jedina naša domovina, ni jedna druga ».
Mislila sam na te pisce, i još mnoge druge meni bliske, kao što je i Victor Hugo, za koga je domovina bila cijelo čovječanstvo, ali nisam se, kako rekoh, do kraja uspjela ogledati ni u jednom zrcalu njihovih riječi. Pitanja bez odgovora su nastavila da se redaju u vezi s mojim ličnim odnosom prema domovini.
Riječ «domovina» na francuskom glasi « patrie », i dolazi od latinske riječi «patria», a ova od latinske riječi «pater», otac. Na srpskom jeziku često se upotrebljava riječ «otadžbina» i doslovno ukazuje na vezu s ocem. Ali se svuda na Balkanu čuje i ona koja potiče od riječi «dom».
Kao da su se u stvari moji koraci sjećali i recitovali tuđe misle, pa su tako prizvali i Ježurku Ježića, Branka Čopića, junaka te divne pričice gdje je Ježurka, nakon što je bio u posjeti liji, u njenoj luksuznoj «vili», jedva čekao da se vrati u svoj vlastiti dom. U «svoju kućicu, svoju slobodicu». To je ono što mi je od ove priče ostalo u pamćenju. Što i moji koraci pamte.
Znamo svi da je sa riječju domovina, usko vezana i riječ patriotizam, ljubav prema domovini. Iza toga, najbliže ovom značenju je «exil». S njim u vezi je danas i migracija. A tek na kraju, a možda čak i na kraju života, iskrsnuće i nostalgija.
Rimbaud je tvrdio da je patriotizam podvala.
U vezi s exilom, Nabokov je rekao da nikad ne bi zamijenio slobodu izgnanstva za gnusnu parodiju domovine.
Kad pominjem pisce izgnanike, prvenstveno mislim, dakle, na ove koje sam upravo citirala, ali i na apatride poput Henrya Millera, Thomasa Manna, Singera, M. Yourcenar… Njihove riječi su za mene više od vrste “lakmus papira”, više od obične podrške u vlastitom lutanju, u mom exilu. One su mi domovina.
Eto, dok moji koraci odzvanjaju u toj staroj četvrti u kojoj je živio i slikar Alfonse Mucha, autor frizeva u Bosanskom paviljonu izloženom 1900. na Svjetskoj izložbi u Parizu, kada je Bosna bila integralni dio Evrope, dok koraci nesigurno pjevuše tuđe misli, podsjećajući me na mladost i pisce koje sam oduvijek voljela, priznala sam napokon sebi da su moja domovina (i) pisci koje volim. I njihove riječi koje odzvanjaju u meni decenijama nakon što sam ih prvi put pročitala.
Zato sam u svom romanu Mraz i pepeo, kao moto, stavila: «Ja nemam domovine, i ne patim za njom. Koncept domovine falsifikovan nacionalizmima mi je stran. Moja domovina, to je duh». U ovim riječima Odöna Von Horvatha, mogu se potpuno ogledati.
Domovina, za mene je, dakle, duh, to jest svako lijepo umjetničko djelo, a naročito lijepa knjiga.
A to je potom i svaka zemlja, svaki grad, svaki jezik na kome sam čitala neku dobru knjigu, svaki park i klupa, svaka fotelja na kojoj sam je čitala, jer svih tih mjesta se sjećam kao i svega u knjizi koju sam zavoljela, i kojoj se potom vraćam. I svaki put je istovremeno ona bila i ogledalo, makar nekad i iskrivljeno, u kome su se oslikavale moje težnje, nedoumice, lutanja, nedaće, tuge, radosti. Snovi! Nije bio važan jezik. Važno je ogledalo, na ma kom jeziku da je «pisano». Važan je bio užitak. Važna je domovina. I onda kad je «domovina». Jer ta u koju se mnogi zaklinju, i za mene je, kao i za francuskog pjesnika, prevara. Jer prava domovina, to su samo njeni djelići: travka i cvijet u bašti pregaženoj barbarskim tenkom, brda koja se talasaju, divlja jabuka pod kojom sam pisala i čitala, uništeni barbarskom sjekirom. I ljudi, mnogo njih, koje sam voljela, a koji su većinom iščezli.
Sjećam se, usput, da su naši pisci smatrali da ne treba učiti strane jezike, oni kvare vlastiti jezik, govorili su; oni koji znaju tuđe jezike, ne mogu biti pisci, tvrdili su takođe. Moguće je da ne mogu biti veliki pisci oni koji napuste maternji jezik, moguće je da strani jezik « kvari » maternji jezik, moguće je da nikad ne naučiš do kraja ni jedan jezik, pa ni maternji, a kamoli strani, ali naši pjesnici koji nisu znali « tuđe » jezike, od kojih su mnogi potom postali ratni zločinci, ili ideolozi rata devedesetih godina prošlog vijeka, nisu nikad spoznali sreću, užitak čitanja na originalu, nisu znali da znati strane jezike znači uživati u brojnim knjigama, i ne biti ograničen samo na one koje su napisane na « lokalnom jeziku ». Oni nisu nikad cijenili ni prevode, ti isti, budući barbari, ne znajući, dakle, da od prevoda zavisi ljepota djela u kome su navodno uživali, citirajući pisce, nemajući pojma kakve je boje zdenac iz kog plemeniti metal potiče.
Ali više nego što je to bila knjiga, vjerovala sam, ako ništa a ono povremeno, ali bez pretjerane koketerije, da je moja postojbina cijela vasiona.
I voljela, kao što volim i danas čitati knjige o svemiru. Pitajući se da li bi bilo manje nesreća i ratova u svijetu kada bi svaki od političara, barbara koji vladaju nama u svijetu, a napose na Balkanu, morao svakodnevno posmatrati zvijezde i svemir. Kada bi barem jednom u životu morao napisati simfoniju. To je mnogo teže od pjesme, romana, i litanije o domovini, patriotizmu, i narodu. Da li bi tada shvatili šta je naša jedina, stvarna domovina? I prestali da mašu „domovinom”? Zar nismo svi djeca zvjezdane prašine? A lokalpatriotski govoreći, svi stižemo iz Afrike!
Iako to možda znaju, demagoge koji mašu kao zastavom svojom ljubavlju prema domovini, narodu, naciji, patriotizmu, to ne zanima, i ne brine. Oni znaju vrlo dobro što je dogma. I šta narodu treba. A čovjeku, makar on bio i pisac, tom lokalnom geniju, naročito balkanskom, dogma je očito neophodna, kao i ono panem et circenses. Balkanac se ne pita. On objašnjava. Bez ijednog argumenta.
Jedna od najvećih dogmi našeg doba, našeg balkanskog doba i u tom podneblju, zapravo i jeste otadžbina, uz koju kao bliznakinje idu nacija i religija.
O svemu ovome razmišljam dok koračam starim dijelom, mog davnog Pariza. Priznajem da sam za mnoge naivna. Ali domovina, to je najobičnija dogma, ponavljam naglas. Obična himera.
A himera je možda i cijeli naš život? Život, koji je samo san? Dok je jedina stvarnost onostrano, ništavilo, kako tvrde i sufije, nazivajući to Bogom. Nebo, zvijezde, zemlja, more i domovina, sve je to isto. Dio jedne ogromne nepoznanice. Jednog velikog upitnika. Smrt Vječnost je s one strane.
Rumi je tvrdio da je to nevjesta u bijelom. Hajjam da je to vino. Hafez da je to Svjetlost. Junus Emre da je to šadrvan Svjetlosti. Rabija al Adavija da je Ogledalo. Mansur al Halladž da je to Istina. Gazali da je to Voljeni. Ibn Arabi da je to Bašta Vječnosti. Džunejd da je to Ljubav. A za sve njih, sve to zajedno zvalo se i Vatra. Tajna! Enigma bez odgonetke. Ono što je jedino izvjesno jeste strasna želja i težnja ka nebu. O tome pjevamo. U strasti, izgarajući. Živeći samo trenutke. I samo na trenutke. Zar to ne tvrde i najveći naučnici? Jer vrijeme ne postoji.
Zbog svega ovoga, mislim dok moji koraci zvone u ulici blizu Val-de-Grâce gdje su živjeli veliki umjetnici, kako mi je blizak u mnogo čemu i onaj drugi mistik: Emile Cioran. Ovaj mizantrop, pisao je i sam o Nebu kao postojbini, kao ljudskoj težnji, kao ljudskoj iluziji. Kao o greški. Za njega je uopšte cijeli život značio “specijalzirati se za grešku”. Što, istinu govoreći, za sufije nije prihvatljivo. Sufije ne odbacuju dogmu, ali nisu dogmate; domovina je za njih i okean i vatra, i ruža i pogled, i ogledalo, i sve to u isti mah.
Imati i nemati iluziju, za velike pisce, jedno isto je; paradoksi su i za mistike poput Ciorana takođe jedna vrsta domovine. Imati i nemati iluziju nije proturječnost. Moći disati samo u najvećim dubinama iluzije. To je ono za čim treba težiti.
Dogmati i demagozi s Balkana sigurno ne znaju dovoljno izraze kojima se služe. Narod, često nepismen, ili polupismen, kome ih serviraju, još manje zna da se to što im se nudi zove dogma i demagogija. Dogmatičarima se, naravno, fućka za tim. Oni ne znaju da su raj i pakao djelo jedne sekunde, samo jedne, i da ništa nije tako snažno kao besmislena ekstaza. U njihovom hodu smrtnika, naravno da se ne primjećuje vječnost koja je zastala u drhtaju trenutka. Non sens je reći – jer to je očiglednost – da oni ne znaju da je vrijeme samo zakašnjeli tren. Kao što misle Ismailiti. Ne znaju, naravno, ni da su ideje ptice-pismonoše misli, koje lete uvijek u istom pravcu: u drhtavu vječnost. Odakle nema povratka? Mnogi smrtnici, veli Cioran, nisu svjesni da postoji na ovom svijetu stvarno samo nekorisni užitak, sličan onome kao što je i čitanje lijepog djela, koje postaje istinska domovina. Da čovjek nema druge sudbine, u stvari, od one da se otisne na pučinu! Bilo kojim jezikom da govori i piše.
Cioran je inače počeo pisati na rumunskom jeziku, o nebu – iluziji, i o nekorisnom užitku, kao što je muzika, koja ne zna za ono to postoji, to ne postoji; a potom, čim se nastanio u Parizu, pisao je na francuskom jeziku. Na oba jezika pisao je o istom, na veoma sličan način. Pisao poetsku filozofiju. Ili filozofske poeme. Imao je dvije domovine: prvo rumunski jezik. A potom francuski.
U tim njegovim domovinama, naročito u ovoj drugoj, i ja se danas ogledam, ja, koja uprkos svemu pišem na dva jezika. Nekad i na više njih. A na kojem sanjaš? pitaju me neki.
Na jeziku šutnje!
Vjerujem i sama da se sve, pa i domovina, dešava u drhtaju trenutka. Ili tačnije u „njegovoj pjeni„. Još kao veoma mlada, prije nego što sam otkrila i sufije i Ciorana, pisala sam ode trenutku. Jednoj od mojih domovina. I sama se osjećajući već decenijama, od kako živim „na konju”, između dvije zemlje, dva jezika, dva grada, i bezbroj drugih radosti i nedaća, kao „konjanik pariške sanjalačke malaksalosti”. Opijena čarima grada. Kao i paradoksima rodnoga kraja. Osjećaj besmislenog postojanja, možda prati svakog apatrida? I ovo se pitam dok hodam polako ka knjižari. Ali meni je potpuno svejedno. Svejedno što mnogi misle, kako doživljavaju i svoj jezik, i svoju domovinu, i svoju ljubav. Lijepo bi bilo da oni nastave da postoje, da se šarenilo širi u nedogled. Da ne odumiru korali u moru, niti jezici na planeti. I da zemlje i njeni ljudi ne budu lišeni osnovnih prava, da ne budu poraženi barbarskim topovima, pokošeni njihovim zahrđalim kosama. Iako su bili daleko, barbari su me lišili svega potrebnog za normalnu egzistenciju, pa i jezika. Ali ne i želje, i radoznalosti. Niti pitanjâ. Ona ostaju. Ona o Parizu, ona o Sarajevu, o Balkanu. I o domovini.
A opijenost Parizom je takva: on previja neizlječive rane duše utješnom ljepotom, ispunjava nevidljivim čarolijama prazninu koju stvara vrijeme u kome živimo.
Nebo je negdje drugdje.
Ipak, uz sve što mi se vratilo u sjećanje, moram naglasiti da dom i domovina, za mene nisu isto. Razumijem ljubav prema domu, ali ne do kraja i ljubav prema domovini. Slažem se sa Ćopićevim Ježurkom da se najbolje i najslobodnije osjećaš u svojoj „rupi”, svom domu, ali se ne prepoznajem u onima koji zagovaraju ljubav prema domovini, posebno u onima koji te tjeraju na tu ljubav, kad domovina i ljubav prema njoj postaju jedna od svetih dužnosti, religija. Bog. Bog, ta najunosnija ideja za svakog krvnika! Vidjeli smo šta je „ljubav” prema domovini, to jest narodu i naciji, i religiji, polučila: logore smrti, silovanja, opsadu gradova.
Danas na Balkanu, gdje su se i riječi kao i domovina razbili poput zrcala u bezbroj oštrih komadića, vlada jedan drugi totalitarizam, zatočen u glavama ljudi, koji još više od bivšeg hapsi um.
„U kojem obliku se vjerodostojna privrženost vlastitoj zajednici, vlastitoj zemlji danas uopće može iskazati i kakvog ima smisla u budućnosti? I napokon: ostaje li jezik istinska domovina pisca?” Da, ta pitanja često čujemo. Ali neću nikad znati odgovoriti na njih, ma koliko knjiga da pročitam, ma koliko da ih napišem. Vjerovaću čak da to nije važno. Važno je boriti se protiv zločina. Za prava svih ljudi. Kako? Vjerovatno svako na svoj način, onim sredstvima koja su mu najbliža. Ukoliko nije demagog, hipokrita, dogmata. Jezik nije važan. A ljubav prema narodu? Da, kako se voli bezbroj ljudi u isti mah? Za razliku od tog, jezik se može voljeti, može se osjećati, s njim možeš biti krajnje intiman, poput dva bića u ljubavnoj ekstazi. I možeš naravno voljeti kulturu jedne zemlje, naroda, koju su stvarali pojedinci. Veliki umjetnici su mogli doći do izražaja samo onda kad su imali uslove za to.
I na kraju kraja, ostaće i dalje pitanje: šta je nostalgija?
Zašto čovjek, makar mu nebo bila domovina, makar očaran suzom nebeskom, želi da se vrati u rodni kraj, pri kraju života? Zašto voli da tamo ispusti dušu? Zašto se najčešće vraća tamo kao zločinac na mjesto zločina?
Da bi odgovorio na to, možda bi trebao znati da (li) je domovina za njega, čovjeka, pa i pisca apatrida, upravo to: mjesto zločina. Treba li znati šta je rođenje, i šta je starost? Šta je smrt. Tajna, za koju i najveći mistici i naučnici tvrde da je ne mogu spoznati.
Umrijeti na svom jeziku?
Sjetih se i Kundere, za koga je njegova supruga rekla G. Depardieuu da pisac od kako se razbolio neće da razgovara ni na jednom jeziku osim na češkom.
Jezik za mene nije domovina. On je ljubav. I ljubavnik.
Biti opsjednut onim drugdje znači biti nesposoban da prihvatiš ovaj čas. A ta nesposobnost zove se nostalgijom.
Ima li Cioran pravo?
Stigla sam tada do knjižare u kojoj sam srela nepoznata lica. I jedno poznato, Nedima Gürsela, koji je čitao prevod svojih haiku pjesama na francuski. Nije imao pojma o čemu sam razmišljala dok sam došla do te knjižare, blizu koje je živio slikar Mucha. Niko nije postavio pitanje o domovini. Niti je Nedim ovaj put ponovio da je to njegova domovina. Pjesme su bile erotske. Ovaj put bez sumnje, autorova domovina.
(Proglas)
