Ništa u životu ne mrzim više od narcisoidnosti. Na svijetu postoji preko osam milijardi ljudi. I to samo živih. Iz nekog razloga svakodnevni bolidi vjeruju da su baš oni najbolji, najpametniji, najsposobniji i uvijek u pravu. Bilo da su pisci, naučnici, kolumnisti, aktivisti ili političari, redovno imaju potrebu da ih drugi primijete i istaknu, ako već to ne urade sami.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
Misle da predobro pišu u svijetu koji je dao Manna, da kidaju kako sviraju pored Frusciantea i Greenwooda, da vrhunski analiziraju političke situacije jer nijesu čitali Naomi Klein, da su genijalni teoretičari nakon Kropotkina.
U modernom kapitalizmu, to je jedna od najvećih „vrlina“. Istraživanja kažu da u korporacijama vladaju narcisi. Zauzimaju najviše pozicije, najbrže prosperiraju i uživaju najveću podršku. Što su više spremni da gaze po leševima, to više napreduju.
Da ja znam, niko se nije usudio isto istraživanje da sprovede nad političarima. A možete misliti kakvi su tek tamo rezultati… Pogotovo kod „naših“ političara, tih hibridnih bića – kombinacija balkanskog folklora i američkog korporativnog menadžerstva, arogantne mješavine provincijskih knezova i start-up gurua. Isti oni vjeruju da su najbolji analitičari, teoretičari, uređivači društvenih prostora i stvaraoci.
Manje je bitno da li takve osobe dolaze na te pozicije jer im je potrebna afirmacija ovog tipa, ili ih same strukture čine narcisoidnim.
Niko nas nije više nagrdio od njih – najavljenih kao lijepih, pametnih i sposobnih. Najgore od svega je što vlada društveni konsenzus da će sve biti okej ako umjesto lijepih, pametnih i sposobnih – dođu ljepši, pametniji i sposobniji.
Sve je u redu. Sistem ne treba mijenjati, samo ljude. Ovi do sada su bili rđave ličnosti i to je jedini problem. Samo da su umjesto njih bili neki pošteniji – živjeli bi futurističku tehno utopiju u kojoj bi svi imali koliko im je dovoljno. Nema idiotskijeg uvjerenja koje nas je više zakopalo.
Bjesomučno se traže lideri za koje se vrlo brzo ispostavi da nam svakako nisu baš po volji. Možda jer moć kvari, možda jer su strukture trule, a vjerovatno jer i ne postoji savršena ličnost. Čak i najveći geniji, koji su kreirali najkompleksnije društvene teorije, poput Marksa, to nijesu radili u nekom vakuumu – sjedeći u stolici, dok im se ideje spuštaju „sa neba“ pravo na papir.
Znanje su oblikovali socijalizacijom: pričali su s ljudima na okupljanjima, konferencijama, u redakcijama, u krajnjem – i po kafanama. I čitali su – što je zaboravljeno umijeće kod političara, makar kad se ne radi o self-help mudroserijama, receptima za uspješan život ili lamentima nad vjerom i nacijom.
Situacionisti su vjerovali da nam je umjesto pametnijih i sposobnijih elita potrebna mašta – da će nam umjetnost dekonstruisati besmisao svakodnevice, sistemske truleži i malograđanske zablude. Opet su se zajebali – vjerovali su umjetnicima. Jer su i umjetnici, čim su došli na red, postali tehno-menadžeri vlastitih karijera, performeri narcizma koji se danas savršeno uklapaju u luksuzne galerije i sajmove nakinđurene sujete.
Vidite, sve one floskule koje autoritarci koriste da bi obesmislili demokratiju („ljudi su podložni korupciji, glupi, uskogrudi…“), po meni upravo bivaju najveći mogući argument za njeno utvrđivanje. Ako su ljudi zaista takvi, onda je jedini spas u što širem učešću, kontroli i disperziji moći – a ne u njenoj koncentraciji kod „elita“. Zato sam bliži anarhističkom taboru, umjesto ortodoksnih marksista ili marksista-lenjinista. Kakva crna mala grupa ljudi koja je eto pročitala brdo teorije i biva dovoljno poštena i hrabra da vodi radničku klasu u revoluciju. I onda ona kao treba da sagradi državu diktature proleterijata, a da ne napravi novu eksploatatorsku klasu – nego da zbriše klasne razlike, pa da sama država nekako postepeno nestane, da bi se od sebe stvorilo komunističko društvo? Ma dajte.
Niko nema pojma što treba da se radi, u tome je čar istinske demokratije – jer se spoznaja dešava nakon prakse, u trenutku borbe. A borba je neprestana, koliko god to zvučalo kao kliše.
George Kelly je jednom prilikom napisao: Moje kucanje po pisaćoj mašini koje se odvija u ovom trenutku pisanja teksta, na duže staze zasigurno ima uticaj na cijenu mlijeka jak govečeta na Tibetu. Sve je povezano. Butterfly effect – vazdušno strujanje koje proizvodi leptir kada zamahne krilima može izazvati uragan na drugom kraju svijeta. Isto važi i za društvo. Ne ruše se sistemi zato što se nađe „genijalni vođa“, nego zato što milioni ljudi u malim trenucima, odbiju da se povinuju.
Ljudska vrsta, zbog nužnih prečica u razmišljanju, ima tendenciju da stvari posmatra linearno, kroz velike događaje i mijene. Stvarnost je pak dosta kompleksnija. Kolapsi i revolucije, brisanje država i građenje društava nijesu puke apstrakcije zarobljene u prošlosti ili veliki događaji koji nas čekaju u mističnoj budućnosti. To su tekući procesi.
Vjerujem da promjenu vlasti, kako 1989, tako ni 2020. godine nijesu načinili neki veliki događaji na koje sada upiremo prstom. Ne, promjena svijesti se desila svaki put kad se opsovao „Tito i partija“, pozvalo na „ognjište“ i tradiciju, a taksista pustio volan da bi se prekrstio pored hrama.
Zato svaki naš prezren pogled prema vladajućim, ponosan hod, izgovorena ili napisana riječ i nepristajanje doprinose promjeni svijeta. Odbijanje da kleknete, poljubite ikonu ili partijsku knjižicu, da prihvatite kompromis, ili zaćutite zbog “mira u kući” su ti koji ruše režime. Sitna, neugodna i neprimjetna odbijanja.
I građenje paralelnih struktura koje nude radikalno drugačiju sliku – zajednica koje same proizvode, odlučuju, uče i stvaraju bez potrebe za patronima i spasiocima. Tu se krije alternativa: ne u čekanju „novog vođe“, nego u stvaranju svijeta u kojem je vođstvo suvišan pojam.
Narcisi nas žele ubijediti da samo oni znaju, da bez njih nema ni ekonomije ni politike, ni hljeba ni vazduha. Svaka istorija nam kaže suprotno – prolazili su carevi, generali, paše, komesari, predsjednici, menadžeri…
I svi su bili deklarativno „nezamjenjivi“. Dok ih nije zbrisala zaboravljena gomila običnih ljudi, koja je autonomiju preuzela u svoje ruke. I zato nije pitanje ko je „dovoljno pametan“ da vodi narod, već koliko smo spremni da se zajedno organizujemo i odupremo.
Svaka epoha vladajućih narcisa imala je isti kraj – bila to francuska giljotina, ruska oktobarska ulica, ili spaljen parlament u Nepalu. Svi su sebe zamišljali vječnima. Niko od njih nije računao da će ga pokositi upravo ono što je najmanje uvažavao – mali gest, tiho „ne“, neugodna odbijanja i neposlušnosti; koje vode velikim stvarima.
Čuo sam za bezbroj takvih, recentnih primjera koji mogu započeti bujicu: od konobara koji nakon Belvedera odbija da usluži URAše, pa sve do izvinjenja navijača Crne Gore Hrvatskoj zbog agresije nad Dubrovnikom. To neđe, nekad mora da eskalira.
Prema Rekliju i Kristin Ros, potok je superioran naspram rijeke, zbog nepredvidljivosti njegove putanje. Riječna bujica teče niz duboke brazde koje je prethodno isklesalo hiljade galona vode; s druge strane potok krči sam svoj put. Upravo je iz tog razloga relativna snaga vode bilo kog planinskog potočića proporcionalno veća od Amazona.
Proći će i njihovo. Potok će ih smrviti, pretvoriti u prah i nanijeti na đubrište tiranija, iz kojeg će niknuti neki novi svijet.
