28.9 C
Mostar

SEMIR BEHRAM: Rekvijem za demokratske snove

Prošlo je više od 800 godina od Bilinopoljskog susreta, a Ugari su i dalje naloženi na Bosnu. Zadnja izjava Zoltana Kovacsa, glasnogovornika Vlade Mađarske, sumnjičavo se pita kako će se 2 miliona bosanskih muslimana inkorporirati u Evropu. Zabrinuti su Ugari za čistotu Evrope. Zabrinuti su Ugari bili i te davne 1203. kada su sa isukanim oštricama preko Slavonije gruhnuli u Bosnu da pokrste heretike. 

Piše: Semir Behram za Proglas

Ništa se nije promijenilo od tada. I dalje Ugari čekaju naredbu Rima da sa svojim vazalima iz Zagreba krenu u iskorijenjivanje hereze u Bosni. Prije osamsto godina su bili mnogo jači nego danas, ali, eto, nisu uspjeli. Neće uspjeti ni u ovome vremenu. Jasna je njihova historijska frustracija sada već mitskom prevarom Kulina bana i lukavih poglavara Crkve bosanske. Odrekli su se, javno, nauka svoga, samo da bi ugarska konjica zamakla preko Save, sa svojim vazalima sa tamburicama. Nakon toga su nastavili sa svojim obredima pokazivajući otpor Rimu.

I danas je isto. I dalje je hereza u Bosni. No, sama zapadna nedosljednost principima demokratskih vrijednosti razotkriva kakve agende vire pod plahtom neiskrenih propagiranja ljudskih prava. Već 12 godina se ne realizira presuda Suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci, nikakav napor međunarodna zajednica nije napravila da se provede i da samom implementacijom svim etno-liderima u BiH bude jasno kakvu paradigmu Zapad želi. Takve poruke mi dobili nismo. A šta jesmo? Pa, parole o tome da je korupcija najveći problem. Govore, zapadni emisari poput Gabriela Escobara, da prenos nadležnosti sa države na manji entitet Milorad Dodik čini čisto zbog korupcijske involviranosti. 

Pa, dobro, a zašto onda zapadni emisari ne prave presing na pravosuđe? Da konačno raskrstimo za korupcijom. Ne, zapadni izaslanici prave pritisak na izborno zakonodavstvo.

Tu vidimo nedosljednost slijeđenja narativa po kojem sami žive. Zašto jedno govore a drugo rade? Zašto ne žele nama što žele sebi? Zašto svi trebamo biti jednaki samo i isključivo ako neki od nas budu jednakiji. Zašto nas, na kraju, ismijavaju i ponižavaju sa stavljanjem Orvelove knjige ispod klimavog tronošca kojeg su sami zaljuljali sa Dejtonskim sporazumom?

Istina, previše je pitanja, a malo odgovora. A, kada je malo odgovora a tako puno razumskih rješenja mi znamo da je riječ o kontinuitetu jednog programa. Odgovore su nam cijelo vrijeme davali HDZ-ovi mediji, ali javnost nije imala petlju da prihvati surovost tako prijetećih poruka. Sada, nakon tvitova glasnogovornika Vlade Mađarske, jasno je svima, pa i kvaziliberalno-pragmatičarskoj sekti, da je problem sa Bosnom i Hercegovinom heretički recidiv osmanlijske uprave.

I sada, nakon uvjeravanja u čist fašizam unutar redova EU, koji je, dakako, hranjen karadžićevsko-mladićevskim mitom o odbrani zapadne civilizacije –  sjetimo se samo čime su bili inspirisani Brenton Tarrant i Anders Breivik – ključnu ulogu će odigrati kvaziliberalno-pragmatičarska sekta, zajedno sa ljevičarskim karijeristima, salonskim paucima. Da li će kap savjesti prevagnuti da se zbiju redovi protiv fašista, ili će zona komfora sa pragmatičarskim mind setom kleknuti pred klišej narativima zapadnih ambasada? Ostaje da vidimo. To bi moglo odlučiti ishod u sve izglednijem srazu za goli život.

Čitavo vrijeme se traži problem, a problem su heretici i heretička dosljednost u neodustajanju od vlastitog načina razmišljanja, pa makar se ti načini podudarali sa mainstream agendom. Problemi počesto budu i radi samih načina, drugačijih načina, ali i, svakako i isključivo, zbog političkog izvora koji zagovara pravo na načine. Da se kojim slučajem nije desila islamizacija Bosne prije par stotina godina, sa ovim načinima i njihovim plasiranjem niko ne bi imao problem. Načini razmišljanja, kao i načini življenja, ali i pravo na vlastite načine percipiranja društva jesu hereza sami po sebi.

“Ovo i dalje traje. Međutim, može se posmatrati i kao pokušaj Dodika da ‘pritjera drugu stranu, Bošnjake, za pregovarački sto'”, rekao je šef Delegacije EU za BiH Johann Sattler u razgovoru za austrijski Kronen Zeitung.

Sattler ovde jasno abolira, amortizira Dodikova još uvijek aktuelna (ne)djela. Sattler, poput pravog salonskog pacova, indirektno staje na stranu secesionista, bez obzira što takav stav može biti uzrokom nove epizode nasilja. Ovakva se izjava može tumačiti na razne načine, ali nikako kao neutralna. Ovo je čak korak dalje od septembarskog samita u bavarskom gradiću Neustadt an der Aisch, kada je notorna Janine-Marie Calic pripovijedala o tome kako su Bošnjaci “izabrali traumu” kao što je Srebrenica, do već sada zaboravljene izjave predsjednika Bundestaga, Wolfgang Schäublea, koji je upozoravao na “muslimansko ostrvo” sa znatnim konfliktnim potencijalom.

I, na koncu, koja je razlika u narativu o “muslimanskom ostrvu” u srcu Evrope sa izraženim konfliktnim potencijalom, do naracije o izazovu sa 2 miliona muslimana, koje, je li, nekako treba asimilirati pod kršćanske vrijednosti, ali za takav poduhvat nisu dostupne lagane opcije.

Naravno, svi znamo da to nije izvodljivo. Stoga, u tom malenom zlom twitter cvrkutu Zoltana Kovacsa mi osjećamo nagovještaje jedinog mogućeg rješenja za “muslimansko ostrvo”. To čak nema potrebe ni napisati. Vizualizacija se sama projicira pred, ali i pod, našim receptorima, što svakako izaziva nedoumicu, jezu i strah.

Niko od zapadnih zvaničnika nije reagovao na Kovacsev javni izazov sa 2 miliona muslimana, niko, također, nije se osvrnuo na Schäubleov konstrukt o “muslimanskom ostrvu”. To zaista zabrinjava. To, definitivno ne šalje poruku povjerenja, niti budi osjećaj sigurnosti prozvanoj skupini, definiranoj ostrvom što okruženo slanim morem nema izlaza. 

Valentin Inzko je nametanjem zabrane negiranja genocida, sada je to mnogo očitije, skinuo dobronamjerne maske sa pokvarenih lica lažnih moralista, kvaziliberala, salonskih ljevičara. Inzkov potez je pokazao koliko je takvo odigravanje bilo potpuno na vlastitu odgovornost. Zbog toga je heroj. Pričekao je kraj mandata i odigrao kao Kasparov. Ubrzao je političke procese brzinom pod kojom se licemjerje nema vremena prikriti. Na tome mu hvala, bez obzira što pogubnost nesnalaženja pod tim ubrzanjima može natkriti nadu i dobre prilike.

Pokazalo se, nažalost, da Zapad nije spreman, da nije voljan, da nije demokratski zreo potisnuti svojim antifašizmom sverastuću islamofobiju unutar svoga kontinenta. Izaslanici, naprosto, nemaju petlju da obore i povuku Inzkov zakon, jer to bi priznalo nedosljednost svakog mogućeg stava unutar EU i međunarodne zajednice. Značilo bi da je stepen razilaženja debelo veći od puke demokratske raznolikosti čiji radijus varira od tačke islamofobije do izlizane periferije antifašizma. Tako da je besmisleno govoriti o jednom svjetonazoru zasnovanom na demokratskom konceptu i ljudskim pravima. No zasad i ta zapadna igra u rukavicama nudi prostor za manevar, a to je najbolje što se ovoj zemlji nudi.

Stoga, jedina opcija pojedinim zapadnim izaslanicima je bila, a to je još uvijek aktuelno, pokušaj povlačenja Inzkovog zakona dogovorom sva tri etnička tabora. Jasno je da je savjest Valentina Inzka svojom manifestacijom izmjene Krivičnog zakona bila nenadani bunar u balkanskoj pustahiji za jedne, dok je za druge značila pad klavira na trup iz vedrog neba. Gong je odzvonio novu rundu u borbi demokratskih vrijednosti protiv kršćanskih načela, a klavirske dirke iz usta Viktora Orbana čas svira Vladimir Putin, čas papa Franjo.

Ako je Viktor Orban zaštitnik kršćanskih načela, onda imamo veliki problem. To znači da kršćanstvo evoluira u pogrešnom smijeru. Papa ne reagira na fašističku retoriku s one strane Jadrana. Ali papa je uvijek bio više problem za heretike nego što je bio glas spasa. Problem je u tome ako i demokratske vrijednosti krenu sa vlastitom evolucijom u smjeru slijepila prema problemu islamofobije, za što, svakako, se osjeti popriličan potencijal. Pitanje Bosne nije prvi test, to je jedini test za nešto što se kolokvijalno zove: zapadna vrijednost.

Bez pompe je, tako, primljena vijest da je evropski komesar za proširenje, Oliver Varhelyi – čije imenovanje je predloženo od Viktora Orbana – dogovarao sa notornim Miloradom Dodikom održavanje sjednice Narodne skupštine RS, koja bi pokrenula rušenje institucija Bosne i Hercegovine. Da je u bilo kojoj drugoj zemlji procurila ova informacija to bi značilo svojevrsni diplomatski skandal, ali ne i u ovoj zemlji, u kojoj se liberalizam ogleda u peglanju etno-nacionalističkih blokova pod krinkom priče o pomirenju. Varhelyi je dužan da demantuje tvrdnje, što neće uraditi. Ne zna se samo da li je dejtonska BiH apsurdnija ili je veći besmisao EU potez postavljanja Olivera Varhelyija kao predstavnika EU za pitanje proširenja. 

Oliver Varhelyi, sam po sebi kao predstavnik politike Viktora Orbana, jeste dokaz protiv demokratskih vrijednosti. Varhelyi nikako ne smije biti komesar za proširenje EU pod klimom bujanja islamofobije. Varhelyi ne može doći da razgovara sa narodom o kojem njegov predsjednik govori dehumanizirajućim govorom, u vremenu kada je nad tim istim narodom ne tako davno počinjen genocid, koji se, kako svi vrlo dobro znamo, negira sve otvorenije. Varhelyi je izdanak politike koja podržava negiranje genocida. Takav evropski emisar je ili šamar Bosni i Hercegovini, namjerni ili ne, ili je zapravo pokazatelj da strukture birokratskog Brisela kaskaju, puze dezorijentisano, da nemaju osjećaj za momenat, da nisu sposobne braniti vlastiti identitet.

Ministar vanjskih poslova Mađarske, Peter Szijjarto, prije manje od sedam dana na dvije različite lokacije daje izjave da će njegova zemlja uložiti veto na eventualne sankcije Miloradu Dodiku, što samo potvrđuje otvorenost ugarske pokvarenosti. Kod nikakvih emisara, bili privremeno zaposleni u institucijama EU ili ne, nema odstupanja od narativa šefa diplomatije matične zemlje; bilo da se radi o Oliveru Varhelyiju, Zoltanu Kovacsu ili Johannu Sattleru. Sjetimo se samo izjave zapovjednika vojne misije EUFOR-a u BiH, Alexandera Platzera za austrijski Der Standard, kada je rekao da bi bilo kontraproduktivno poslati trupe u Brčko. Platzer se držao aktuelne agende matične države, koja, kako vrlo dobro znamo, flertuje sa Višegradskim zemljama.

I da, prošlo je više od 800 godina od susreta ugarskih krstaša i Kulina bana na Bilinom polju. Nije se promijenilo mnogo toga. Ugari bi i dalje da krste, a heretici bi da prežive. Istina, pokrstilo se mnogo u tih par stotina godina, ali je i preživjela ideja heretičke Bosne. Znamo, jako dobro, da je multietničnost uvijek bila hereza, da je multikulturalnost i tada bila hereza. I danas, baš kao i prije 800 godina, heretici osjećaju napetost s one strane Save. Ništa se ne mijenja, ljudska glupost će preživjeti sva stoljeća samo da bi na kraju ubijala drugo i drugačije.

foto: The Financial Times
- Advertisement -spot_img
- Advertisement -spot_img

Popularno