Nijedna država nije bila tako dosljedna u napadima na palestinske pokrete solidarnosti i podršku izraelskom genocidu u Gazi kao Njemačka.
Piše: Tony GREENSTEIN Al Jazeera
Danas je nemoguće održati propalestinske proteste u Berlinu ili negdje drugo u Njemačkoj, a da ne uslijede napadi policije, zastrašivanje države i medijske optužbe za antisemitizam.
U aprilu su stotine policajaca u Berlinu razbile Palestinsku skupštinu, propalestinsku konferenciju visokog profila.
Rektoru Univerziteta u Glasgowu u Velikoj Britaniji Ghassanu Abu Sittu, koji je palestinskog porijekla, nije dozvoljeno da uđe u Njemačku kako bi prisustvovao konferenciji. Deportiran je natrag u Veliku Britaniju, a kasnije mu je zabranjen ulazak u cijeli šengenski prostor.
Abu Sitta, hirurg koji je od prošle godine volontirao u nekoliko bolnica u Gazi, planirao je održati govor o užasnom stanju u kojem su izraelski napadi ostavili zdravstveni sistem Pojasa Gaze. Njemački sud kasnije je poništio zabranu.
Bivšem grčkom ministru finansija Yanisu Varoufakisu je, također, zabranjen ulazak u Njemačku te mu je onemogućeno čak i učešće na Kongresu putem videolinka.
‘Atmosfera rasizma i ksenofobije’
Njemačke vlasti su rekle da su „ciljale“ Abu Sittu, Varoufakisa i druge na konferenciji jer su njihove govore smatrali “antisemitskim”.
U ovoj tvrdnji nema istine. Njemačka ne ušutkava propalestinske glasove kako bi zaštitila prava Jevreja ili se borila protiv antisemitizma. To je vidljivo ne samo u sadržaju govora koji cenzurira već i u načinu na koji tretira anticionističke Jevreje koji govore u prilog pravima Palestinaca.
Iris Hefets, njemačko-izraelska psihoanalitičarka iz Berlina, naprimjer, uhapšena je u oktobru prošle godine pod optužbom za antisemitizam. Njen jedini “zločin” bio je hodanje s natpisom: “Kao Izraelka i kao Jevrejka, zaustavite genocid u Gazi”.
U istom mjesecu, više od sto njemačko-jevrejskih umjetnika, pisaca, akademika, novinara i kulturnih radnika objavilo je otvoreno pismo osuđujući njemačko slamanje propalestinskog govora i optužbe za antisemitizam upućene svima – uključujući Jevreje poput njih – koji kritiziraju ponašanje Izraela.
“Ono što nas plaši je prevladavajuća atmosfera rasizma i ksenofobije u Njemačkoj, ruku pod ruku sa ograničavajućim i paternalističkim filosemitizmom. Naročito odbacujemo spajanje antisemitizma i bilo kakve kritike države Izrael.”
A zašto se Njemačka toliko trudi osigurati da niko ne govori protiv izraelskog ponašanja u Gazi, zbog čega je pokrenut slučaj za genocid pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ)?
Odgovor leži u njemačkoj historiji, ali nije, kao što mnogi pretpostavljaju, povezan s naporima kajanja za nacistički holokaust i osiguranje da se on više nikada ne ponovi.
Njemačka nikada u potpunosti nije denacificirana. Nikada se nije pokušala pomiriti s politikom koja je dovela do uspona Hitlera.
Umjesto denacifikacije, bezuslovno prihvatanje Izraela
Ponovno prihvatanje njemačke države u međunarodnu zajednicu nakon Drugog svjetskog rata bilo je uslovljeno procesom denacifikacije. Međutim, ubrzo se odustalo od tog procesa. Pregazio ga je hladni rat. Njemačka se iskupila za svoje zločine protiv Jevreja (ali ne i Roma), pružajući bezuslovnu i neograničenu podršku novoutemeljenoj “jevrejskoj državi”, vojnoj ispostavi Zapada u Palestini – Izraelu.
Uklanjanje političkih struktura koje su dovele do uspona nacista – imperijalizma i njemačkog vojno-industrijskog kompleksa – bilo bi u suprotnosti s potrebom suprotstavljanja SSSR-u.
Neposredno nakon rata, na Zapadu je postojalo snažno protivljenje ponovnom njemačkom naoružavanju. Morgenthauov plan iz 1944. godine, koji je podržavao tadašnji američki predsjednik Franklin Roosevelt, pozivao je na potpuno uklanjanje njemačke industrije oružja i drugih industrija koje bi mogle pomoći obnovu njemačke vojske. Poslijeratna Njemačka trebala je biti poljoprivredna i stočarska država.
Međutim, hladni rat je značio da je Zapad trebao Njemačku kao dio zapadnog saveza. Hans Globke, najbliži saradnik kancelara Konrada Adenauera, bio je integralno uključen u provedbu Nirnberških rasnih zakona iz 1935. Tokom suđenja Eichmannu 1961. tužilac Gideon Hausner preduzeo je “vanredne mjere opreza” kako bi spriječio da se Globkeovo ime objavi u javnosti.
Godine 1953. Njemačka je počela plaćati odštetu – ne pojedincima koji su preživjeli holokaust, već državi Izrael, u obliku industrijske robe, uključujući oružje. Zapad se fokusirao na SSSR. Denacifikacija je tiho zaboravljena kada se Njemačka integrirala u zapadne vojne saveze, pridruživši se NATO-u 1955.
Eliminaciju genocidne ideologije koja je utrla put holokaustu, kako je prvobitno zamišljeno, kompenziralo je bezuslovno prihvatanje Izraela koji se tretira kao njemački “državni razlog”.
Ovo odustajanje od denacifikacije transformiralo je nacistički holokaust iz proizvoda njemačke društvene i ekonomske krize tokom vajmarskog perioda u neobjašnjivu ahistorijsku anomaliju koja se pojavila niotkuda i nije imala korijene u njemačkoj nacionalnoj psihi. Uspon Hitlera i nacista stavila je iznad klase i politike.
Holokaust nije bio prvi njemački genocid. Između 1904. i 1907. njemačka vojska je, predvođena generalom Lotharom von Trothom, ubila 80 posto naroda Herero i 50 posto naroda Nama u jugozapadnoj Africi. Hiljade su strpane u koncentracione logore, gdje je većina umrla.
Njemački genocidi
Nacistički koncept “lebensrauma” (životnog prostora) razvio je 1897. Freidrich Ratzel. Trotha i Nijemci vodili su nemilosrdnu kampanju prema „endlosungu“ ili konačnom rješenju.
U Pogledu na genocid Elizabeth Baer opisala je ovaj genocid kao “neku vrstu generalne probe” za nacistički holokaust.
Carski upravnik kolonije Heinrich Goering bio je otac Hermanna Goeringa, Hitlerovog zamjenika. Fischer je izvodio jezive pokuse na zatvorenicima, šaljući njihove odsječene glave natrag u Njemačku prije nego što je otišao obučavati nacističke ljekare u SS-u, uključujući Josefa Mengelea, glavnog ljekara SS-a u Auschwitzu.
Njemačko prihvatanje izraelskog napada na Gazu nije toliko uzrokovano krivicom zbog holokausta, koliko potrebom da se on normalizira i relativizira. Podržavanje izraelskog holokausta, kao čina nužne “samoodbrane”, omogućuje Njemačkoj da se drži fikcija koje je stvorila o vlastitom holokaustu.
Njemačke vlasti u potpunosti shvataju da Izrael vrši genocid i da je počeo rat s namjerom etničkog čišćenja i istrebljenja palestinskog naroda. Vidjeli su snimke iz Gaze. Svjesni su neselektivnog bombardiranja i gladovanja. Čuli su dokaze koje je Južnoafrička Republika predstavila pred ICJ-em.
Oni znaju da je izraelski ministar odbrane Yoav Gallant počeo genocid opisujući Palestince kao “ljudske životinje”, istu frazu koju je Himmler upotrijebio o Jevrejima 4. oktobra 1943. u razgovoru s generalima SS-a. Bez sumnje im je poznato da je ministar finansija Bezalel Smotrich govorio o tome kako je “opravdano i moralno” izgladnjivati dva miliona Palestinaca.
Ukratko, njemačke vlasti znaju šta Izrael radi – znaju da njihov saveznik čini još jedan holokaust. Oni to jednostavno pokušavaju prikazati normalnim, pravednim i neizbježnim, jer su isto radili nekoliko puta u svojoj ne tako davnoj historiji.
TONY GREENSTEIN: Izraelska agresija na Gazu rasplamsala rat protiv slobode govora na Zapadu