Juče je Danijel Živković, lider DPS-a, u skupštini rekao, parafraziram, kako su toj partiji tradicija i običaji važniji od pravne države.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
To je pametna izjava. U lumpenkonzervativnim (na riječima „tradicija“, u praksi kokain, preljuba i prostitucija) društvima kakvo je crnogorsko, ne možeš pogriješiti ako se pozoveš na „tradicionalne vrijednosti“.
To je kao da ekipi iz vinskog podruma hvališ alkohol; kao da na sajmu fašističkih/naci memorabilija hvališ Pavla i Metodija; kao da tokom burne ali argumentovane kafanske rasprave o tome je li veći Halid ili Šaban (nobrainer – Halid, btw) otpiješ gutljaj, povučeš dim pa promuklim glasom kažeš „Najveći je Toma“. Kucaš na otvorena vrata, hoću reći.
Ponuđena dihotomija je, međutim, lažna: i jedno i drugo su sredstva kontrole stanovništva i održanja klasne/nacionalne/vjerske hegemonije. I jedno i drugo su, kako bi rekao Fuko, sredstva policiranja. Prisjetimo se: kod Fukoa, policiranje nije tek dejstvo policije, nego suština onoga što zovemo politikom. Policiranje nije metod borbe protiv kriminala, nego praksa nadzora i kontrole čitavog društva, uključujući tu i sve ono što je prividno ne-političko; kontrola svih ljudskih odnosa, svih aspekata života. I tradicija sa običajnim pravom i pravna država (kao i religija) smjeraju istom: da odrede i urede svaki kutak života.
U toj trci nemam konja. Ni za jedno ni za drugo ja vam, kao Vuk Mićunović „za svu igru bez gusalah“, ne bih „paru tursku dao“ (jeste, ovo je ironija). Ako bih morao da biram između „pravne države“ (to uvijek treba staviti u navodnike) i mogućnosti da ne odem rođaku na svadbu, pa time sebe poštedim audio-terora kretenske muzike i ljudi koji su nesnošljivi uvijek, a naročito kad su navodno veseli, odabrao bih ovo drugo. Za odricanje od takozvane tradicije i običaja bih tražio još manje – zdjelica kikirikija koja dobro dođe uz kratka pića bila bi više nego dovoljna.
„Pravna država“ nije nikakav mehanizam distribucije pravde, nego način na koji oni koji vladaju kontrolišu one kojima vladaju. Ima li, ako bi bilo iskrenosti, ikoga u ovoj Crnoj Gori ko bi, a da ne prsne od smijeha, rekao – kao da to zaista misli – da sudovi i tužilaštvo ne rade po nalogu i za račun novih vlasti, kao što su nekada radili za DPS? Retorika odbrane „pravne države“ identična je retorici kapitalizma – i jedno i drugo, kada ih (a to je svako malo) uhvate spuštenih gaća, pribjegnu priči o tome kako ovo kod nas još uvijek nije prava „pravna država“ i nije pravi kapitalizam – jednom, kada bude, vidjećete da to zaista funkcioniše. Kad god se obećana utopija prikaže kao distopija, kapitalizam i svi njegovi represivni mehanizmi, uključujući i „pravnu državu“, odgovore tako što obećaju novu utopiju. U konačnom, ako ćemo pravo, kapitalizam dugovječnost duguje jednako svojoj brutalnosti i podmuklosti, koliko i intelektualnoj insuficijenciji njegovih žrtava.
A sad malo o tradiciji i običajima… To dvoje se obično smatra temeljom identiteta. Međutim… identitet ne postoji – tačnije, ne postoji kao nešto unaprijed zadano, što se stiče rođenjem i prenosi roditeljstvom. Identitet je imaginarni entitet u stalnoj promjeni – mijenja ga sve što naučimo ili, ne dao Bog, pročitamo, kao što ga mijenja i iskustvo.
To što su identitetske politike besmislene, nipošto ne znači da su i – nedjelatne. Uostalom, ono čega nema na ovaj svijet ostvaruje kudikamo veći uticaj od onoga čega nedvojbeno ima. Iz tog razloga je uticaj nacionalizma – koji je fantazija, narativ, skup izmišljenih vrlina i bestidnih ciljeva – na svijet kudikamo veći od uticaja maslačka – koji je biljka zbog koje, iako nesporno stvarna, niko još nije pokrenuo rat.
Identitet je konstrukcija. Sama konstrukcija je imaginarij. No da bi bila izmaštana, ona treba čvrste elemente. U tom smislu je identitetska konstrukcija slična teoriji zavjere. Naime, u teoriji zavjere sporni nisu njeni elementi. Patološki je način na koji teoretičar zavjere povezuje te elemente. Koji dakle postoje, ali ne u odnosu o kojem pripovijeda teoretičar zavjere. Isto, rekoh, važi za identitet.
Koji je, u bitnoj dimenziji, pitanje eksploatacije. Kao što je to i tradicija.
Brodel nas je naučio da ne postoji Mediteran: postoje Mediterani. Isto tako, ne postoji tradicija, ona sa velikim „t“, ili ako hoćete: The Tradicija. Postoje tradicije: vaša tradicija nije nužno i moja, a moja je još manje od toga vaša. No pluralizam tradicija nije ono na što misle oni koji tradiciju vide kao jedninu: oni podrazumijevaju monohromnu, koherentnu, čvrstu, unaprijed zadanu i nepromjenjivu cjelinu koja se ne dovodi u pitanje i pred kojom se kleči – nešto kao crni monolit oko kojega skakuću majmuni u Kubrikovoj „2001: Odiseji u svemiru“. Tradicija je dogma: sa njom i o njoj se ne vodi dijalog.
Na koncu, za sve one koji tvrde da su tako činili njihovi djedovi, pa će tako i oni, da bi sutradan tako i njihova djeca…
Prema popisu iz 1931, u Kraljevini Jugoslaviji je pismen bio tek svaki drugi stanovnik, dok je pismena bila ni tek svaka četvrta žena. https://as.edu.rs/wp-content/uploads/2025/01/AS_2010-1_07.pdf
A šta mislite: kolika je pismenost bila u takozvanoj „njegoševskoj Crnoj Gori“, po čijem nepismenom ideološkom modelu bi Andrija Mandić da stvori novu Crnu Goru za 21. vijek?
Vi ćete, dakle, onako kako su vaši nepismeni preci, a tako ćete učiti i svoju djecu? A ko je protiv toga, on je izdajnik?
Bez brige: obnova tradicije vam ide odlično. U Titovoj Jugoslaviji nepismeno je bilo tek 6 posto stanovništva. Danas je u Srbiji već 17 posto nepismenih. https://www.slobodnaevropa.org/a/balkanska-nepismenost/26581606.html
Slično je, dakako, i u Crnoj Gori.
Rat protiv prosvijećenosti daje rezultate. Kukavna je, međutim, zajednica koja pismenost i prosvijećenost vidi kao neprijatelje.
ANDREJ NIKOLAIDIS: Otiš’o si Halide, ostala je tuga, uvijek će te voljeti Balkanci sa juga
