“Danas, 83 godine poslije, Milorad Dodik ne vidi kosti 34 hiljade žena, djece i staraca što vrište nad Kozarom. Tu među njima su i kosti njegovih predaka, ljudi koje su pobili nacisti iz Vermahta zajedno s ustašama i četnicima. Danas, Milorad Dodik podržava njemačku partiju AfD, nasljednicu tih nacista. Neka ti je na sramotu, Milorade!”
Piše: Dragan BURSAĆ Radio Sarajevo
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik još jednom je sablaznio javnost, ali i svoje pretke i cijeli srpski narod podržavši kandidata AfD-a za kancelara SR Njemačke Alis Vajdel. I ne samo to, Dodik je apelovao da glasači u Njemačkoj podrže AfD.
Sve za stolicu!
“Izražavam punu podršku politikama AfD-a i kandidatkinji Vajdel, ističući da je AfD jedina stranka koja može vratiti Njemačku na put napretka”, naveo je Dodik na društvenoj mreži X.
Taj put “napretka” je put neonacizma čiju tradiciju baštini AfD. Taj put vodi u pakao svakog drugog i drugačijeg koji se ne uklapa u davne predloške o “višoj rasi” kakve su utemeljili Hitler, doktor Mengele i ostali eugeničari. Taj put će, ako se ostvari, od Njemačke napraviti digitalnu kopiju Rajha iz tridesetih godina prošlog vijeka.
Dodik apeluje da glasači u Njemačkoj podrže AfD kako bi bili, pazite sad, izgrađeni budući dobri odnosi Republike Srpske i Njemačke. Nada se laktaški vožd, stjeran uz zid, da će mu uspon evropske desnice donijeti (privremeni) spas, vjerujući valjda u nekakve “kršćanske vrijednosti”. Zaboravlja ili namjerno prešućuje da je ista ta desnica, u originalnom pakovanju s početka četrdesetih, napravila Holokaust i genocid nad Srbima. Ta, Dodik je bio taj koji je pričao da su mu četnici izručili familiju ustašama na klanje ili SS-ovcima na strijeljanje na Kozari i u Potkozarju.
I sada podržava partiju nasljednicu nacističke ideologije. Doduše, kazat će oni koji bolje prate situaciju na terenu: kad je četnike, nacističke slugane, mogao nazvati “dobrim momcima”, može i digitalne naciste u obliku AfD-a podržati. Ništa to nije čovjeku kome je obraz đon, toliko debeo da je spreman urinirati i po kostima svojih predaka antifašista zarad svoje stražnjice.
I posebno u svemu čude ti njegovi, kako ih zove, “najbliži saradnici”, koji revnosno šute na Dodikovo otvoreno flertovanje s neonacistima. Ili je i njima ta perverzija prihvatljiva. Ako jeste, onda se srpski narod u BiH zaista transformisao u nešto za što je odgovoran štokholmski sindrom. Podržavati one koji su vam ubijali pretke, one koji su vas istrijebljivali kao niža bića zarad trenutnog političkog šićara, predstavlja samo po sebi perverzno djelovanje nezapamćeno u povijesti.
Kad se stvari ogole, sve se poklapa
Ali ako stvari ogolimo do kraja, vidjet ćemo da je Dodik suštinski ultradesničar, seoski populista kome je bliska ideologija svakog neonaciste. Pa je i njegova podrška AfD-u očekivana. Odavno je voz sa zdravim razumom napustio laktašku stanicu. Na koncu, nemojmo da se zavaravamo: ideologija svetosavlja, to teško sektašenje koje je zamijenilo hrišćansko pravoslavlje, odavno dominira u umovima i glavama lokalnih pravoslavaca s obje strane Drine. A ideolozi svetosavlja, poput Načertanovića i Nikolaja Velimirovića, divili su se do imbecilnosti, znate to, Adolfu Hitleru.
Pa se onda sve uklapa u toj jednačini zla.
A desetine hiljada pobijenih Srba, Roma, Jevreja i svih ostalih antifašista u Drugom svjetskom ratu od strane nacista? Ma, ništa zato, ispravit će se i to “pitanje” u novim udžbenicima. Kad je agresija na BiH postala “građanski rat”, zašto ne bi i genocid nad Srbima u Jasenovcu postao, šta znam, neka “mala mrljica” u istoriji.
Sve za fotelju, moj Milorade, obraz ni za šta – jer obraza odavno nemaš!
Da si bio na Kozari, prijatelju moj
Napisao sam davno ovo:
“Da si bio prije 83 godine na Kozari, prijatelju moj, umro bi! Da si bio, smrt bi ti i žena i majka i sestra bila. Da si bio, vidio bi pakao. Ne bi znao, ali bi osjetio lizanje ognja iz pakla tog. Rekli bi ti, prijatelju moj, da je zarobljeno 60 hiljada ljudi, a da je pobijeno njih 34 hiljade. Ehej, 34 hiljade ljudi. 34 hiljade žena, djece i staraca.
Da si bio, prijatelju moj, pa da imaš kome reći. Da kažeš svijetu kako su se nacisti iz Vermahta gadili zla i opačina koje su, namjesto njih, činile ustaše, a potom četnici. To su zvali ‘čišćenje’. Čišćenje planine od žive nejači, prijatelju moj. Ali nisi bio i ne možeš biti! No, možeš jedno. Možeš gledati šta se sada radi. Vidiš, prijatelju moj, skoro svaki onaj ustaša i četnik ima svoju ulicu, spomenik, sokak, spomen-ploču ili barem uzoran grob.
A kosti one nejači, onih 34 hiljade ljudi, od Kozare do Jasenovca, ječe izgubljene. Neke je, može biti, i Crno more u sebe primilo. Pa se danas, prijatelju moj, na poklonjenje zločincima i koljačima ide, a oni mrtvi, bezimeni, što su kao zečevi ubijani i čerečeni, sve jednako šute.
Budi mi prijatelj, prijatelju moj, pa vidi za koga ćeš oćutati, pomoliti se, svijeću zapaliti i tiho, tiho u mislima, na jedan minut se prebaciti na Kozaru krvavu. I taj minut ti je dovoljan da umreš, prijatelju moj…”
Ni stida ni srama
I danas, 83 godine poslije, Milorad Dodik ne vidi kosti 34 hiljade žena, djece i staraca što vrište nad Kozarom. Tu među njima su i kosti njegovih predaka, ljudi koje su pobili nacisti iz Vermahta zajedno s ustašama i četnicima. Danas, Milorad Dodik podržava njemačku partiju AfD, nasljednicu tih nacista. Neka ti je na sramotu, Milorade!
