Moja prva reakcija na veterana koji je studentima održao govor ispred RTS-a bila je usputna i nisam očekivala toliko reakcija i komentara, niti da će njegov govor izazvati toliko rasprava na FB, kao ni da će dobiti toliku podršku Bošnjaka i Bosanaca, da će izazvati suze i ganuti mnoge, među kojima i one koji su, kažu, u ratu bili u Bosni, jer je njegov govor pomirljiv, priznanje onoga šta je bilo, suočavanje s prošlošću… Zbog svega, ponovo pregledam cijeli snimak govora, reakcije mase i postrojenu “jedinicu“ veterana s beretkama koja je sve to pratila, da vidim da nisam stvarno pogriješila, rekoh reagirala sam usput, možda se čovjek stvarno kaje, priznaje šta je bilo…
Ništa on ne priznaje, niti se ikome i za šta izvinjava pogotovo ne nikome u BiH, on samo čita i priznaje da su išli u Bosnu da ratuju, odnosno da “spašavaju svete srpske zemlje“ i da “zaštite srpski narod“, dok su se “sve strane utrkivale“ ko će više da zapali “krvavi bosanski lonac“. A “naša kuhinja“ širenja laži i mržnje je RTS (prekinut reakcijom okupljenih)… i “moja generacija se primila na te laži“ jer su vjerovali da rade pravu stvar a oni drugi su zli, a oni drugi su to isto mislili… i tako je “krenuo točak zla…“ Kako reče veteran studenti šire ljubav i obasjavaju budućnost, nisu se primili na laži RTS, a “dužnost naših promašenih generacija je da ustanemo i da ih pratimo“. Slijede ovacije na poruku roditeljima Pazara da se ne brinu jer “sve su to naša deca“ i salve aplauza i ovacija koje veterana prekidaju dok izgovara: “Mi ratni veterani zaklinjemo se čašću i životom da nikome ne sme da fali dlaka s glave“… S ponosom nosimo ime veterana… Aplauz i ovacije.
Prije nego što se ozbiljnije pozabavim tim govorom moram ponovo podsjetiti da su to veterani koji su taj status dobili jer su ratovali u Bosni i Hercegovini. A na šta su ponosni, navest ću ilustracije radio samo jedan mali dio jedne izjave, od hiljada i hiljada dokaza u Haškom tribunalu…
Na suđenju Slobodanu Miloševiću svjedočio je i “veteran“, nekadašnji pripadnik 72. brigade Vojske Jugoslavije, dakle upravo od onih veterana koji danas podržavaju studente i studenti njih. Jedne noći u januaru 1993, neposredno prije nego što su ljudi, njih oko 300 iz 72. brigade, prešli preko granice u Bosnu, promijenili su uniforme i zamjenili oznake Vojske Jugoslavije simbolima Vojske Republike Srpske koje su im dali njihovi pretpostavljeni. Kad su prešli granicu, sastali su se s pripadnicima 63. padobranske brigade VJ iz Niša i napali selo Skelane. Napad je počeo otvaranjem vatre iz ručnih raketnih bacača i paljenjem plastova sjena kako bi se ljudi uspaničili i napustili svoje domove. Kada su ljudi zaista napustili svoje kuće, vojnici su otvorili vatru iz automatskog oružja i bacali ručne bombe. Naoružani ljudi i civili koju su pokušavali da pobjegnu dočekani su vatrom iz puškomitraljeza. Kada je otpor oslabio, vojnici su ušli dublje u selo i prije ulaska u kuće bacali su u njih ručne bombe da bi bili sigurni da se tamo niko ne krije. “Djecu u selu pobio je jedini vojnik koji je bio spreman da to uradi, poručnik Zolotić (zvani Zombi) iz 72. brigade VJ“.
Dok su ostali to “samo“ gledali. I to su oni koji danas s “ponosom nose ime veterana“ u Srbiji i kunu se “čašču” svojoj “deci”.
Na Trećem kongresu SPS 1996. Milošević je potvrdio da je SPS davao materijalnu pomoć Srbima izvan Srbije: “Što se tiče sredstava trošenih za oružje, municiju i ostale potrebe Vojske Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, ti izdaci se nisu mogli, iz razloga državnih interesa kao državna tajna, prikazivati u Zakonu o budžetu koji je javni dokument. Isto se odnosi i na izdatke za opremanje snaga bezbednosti i posebno specijalnih antiterorističkih snaga (…) što se u javnosti nije objavljivalo iz razloga državne tajne, kao što se nije objavljivalo ni sve što je išlo za Vojsku Republike Srpske“. Vanbudžetska trošenja odnosila su se isključivo na određene specifične pomoći Srbima preko Drine Najveći deo pomoći upućen je u Bosnu i Hercegovinu, stanovništvu i borcima“.
Srbija je bila pod sankcijama, Milošević velikom većinom pobjeđivao na izborima.
Milošević je 12. novembra 1993. Hrvoju Šariniću: “Otvoreno Vam kažem da sam s Republikom Srpskom u BiH, koja će pre ili posle da postane deo Srbije, rešio 90 odsto srpskog nacionalnog pitanja“.
Mogla bih ovako unedogled nabrajati dokaze koji potvrđuju politiku Beograda i ideologiju velike Srbije, koju je podržavao cijeli sistem U Srbiji, uz rijetke izuzetke koji su to jasno vidjeli i tome se suprotstavljali. Sve to se danas, evo, svelo na to da je za sve kriv RTS, i sve strane su krive. Samo naivni, neupućeni i vješti manipulatori mogu aplaudirati nečemu takvom.
Jer, zaboga, u Bosni je bio građanski rat kako su tada tvrdili ideolozi tog rata u Beogradu, a danas Vučić i skoro sva Srbija. Beograd je nametnuo i mit o tri strane, koje su podjednako krive za rat, koje su podjednako činile zločine, ubijale… a koji su, nažalost, prihvatili i zapadni političari, u suprotnom NATO bi morao intervenirati, puno prije genocida počinjenog u Srebrenici, a svijet na to nije bio spreman. Nažalost, taj narativ osmišljen u Srbiji danas su prihvatili i mnogi u BiH.
Kasim I. Begić, sudija Ustavnog suda BiH, bio je jedan od najmlađih doktora nauka u bivšoj Jugoslaviji – magistrirao i doktorirao pravo u Beogradu. U ratu je bio u opkoljenom Sarajevu i puno pisao i o ratu i o politici Srbije i međunarodne zajednice. Podjelu Bosne i Hercegovine na mirovnim pregovorima, na kojima se, kako je pisao, brisalo desetostoljetno postojanje Bosne i Hercegovine, a u državu s multinacionalnim i multikulturalnim identitetom na velika vrata uvodio etnički princip, direktno je povezivao s time kakav je sukob u Bosni, unutrašnji ili međunarodni, jer ako je sukob unutrašnji onda to opravdava politiku Zapada da Bosni nametne embargo na oružje i uskrati joj pravo na odbranu koju joj je garantirala Povelja UN-a, a to je, onda opravdavalo i podjelu Bosne po etničkom principu. Da je živ, Begić bi danas očito bio proglašen radikalnim nacionalistom kao i ja.
Dakle, prvo govor veterana studenyima pred RTS je vrlo vješto podmetanje i nastavak narativa o sukobu tri strane koje su, eto, mediji lagali, pri čemu se ne spominje nikakva politika, niti bilo kakva odgovornost te politike i veterana a time se amnestira i sama Srbija, jer veterani su važan dio sistema koji je provodio ideologiju velike Srbije u Bosni i Hercegovini, ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti i genocidom, što je potvrđeno presudama MKSJ.
Drugo, ulazak veterena u “antipolitičke“ demonstracije studenata koji žele drugačiju, bolju Srbiju, vrlo je vješt strateški potez jer prisustvo veterana, a zatim, evo, i govori koje drže studentima, daje legitimitet tim “ponosnim“ veteranima koji se kunu čašću pred njima. Ovime se distanciraju od politike i ideologije čiji su važan dio bili, peru svoje krvave ruke, i preko svoje djece koja šire ljubav i svjetlo, amnestiraju i sebe i Srbiju od bilo kakve odgovornosti. S obzirom da su protesti studenata antipolitčki i antinacionalistički, kako se zvanično prikazuju, svi koji se usude kritizirati prisustvo veterana među studentima i aplauze koje im daju, budu proglašeni radikalnim, nacionalistima koji nas drže u prošlosti, koji su protiv pomirenja i suživota… Savršeno osmišljeno.
Odgovorila sama pojedincima na mom FB, većini kratko, jer shvatam da su ti narativi toliko duboko ukorijenjeni u ovih 30-ak godina da se sve teže sa njima boriti.
Ovo pišem, trošeći svoje vrijeme i znanje, samo zbog onih koji još uvijek vjeruju u pravdu i žele znati istinu. Ne pada mi na pamet da okolo odgovaram na napade, pogotovo ne pojedinim Bošnjacima iz Pazara koji su se pokazali najžešćim u odbrani “istine“ i Srbije i studenata od mene koristeći pri tome vrlo ružne etikete i “argument” kako mene ne vole ni Bošnjaci. Nije mi prvi put da sam manjina protiv većine, a ni da nisam dio javnog diskursa. Ali, ne odustajem od istine.
Znam da vam upravo zato smetam, i da me rušite, etiketirate i vrijeđate upravo zbog velikog broja ljudi koji čitaju ono što napišem, čak i ovako duge objave, demntairajući viceve o glupim Bosancima i teze da čitaju samo naslove.
Samo ću reći, ja svoju istinu mogu dokazati i argumentirati, srećom pa je sva arhiva još uvijek u Haagu. Istina nije ono što priča “ponosni“ veteran bez obzira kako vam to lijepo upakovao i servirao. Niti je to naznaka pokajanja, izvinjenja, suočavanja s prošlošću… To je pokušaj “ovjeravanja” narativa o tri strane koje su ratovale u Bosni i amnestiranja i Srbije i veterana.
