Grunewald miriše kako šuma i treba da miriše tokom ljeta. Važno je ne biti stalno pisac, nego samo jedno biciklističko tijelo, kakvih ima koliko hoćeš u ovoj beskrajnoj šumi.
Piše: Faruk Šehić Oslobođenje
Lutajući bespućima internetske zbilje nabasam na tekst koji mi se kroz maglu učinio familijarnim. Zaustavio sam se na sajtu Kreativnog pisanja i počeo čitati. Pisalo je velikim slovima da su to odlomci iz moje knjige, pisalo je i moje ime, ali i dalje nisam vjerovao da je to zaista moj tekst?!
Vuklo je da bi moglo biti nešto što sam u bivšem životu napisao ali činilo mi se da je to iz nekog intervjua ili poetskog eseja, kakvih sam napisao tone za novine i književne časopise. Riječi koje sam čitao nisu nalazile uporište u mojoj memoriji. Kao da je neko preispisao moj zaboravljeni tekst pa kroz taj novi tekst izbijaju slojevi onog starog. Morao sam otići u original rukopisa u wordu i pronaći odlomke koje sam vidio na sajtu Kreativnog pisanja. Zaista, bio je to moj tekst! Iako je memorija i dalje odbijala dati zeleno svjetlo i označiti problem riješenim.
Onda sam shvatio koliko godina već na festivalima, promocijama, okruglim stolovima pričam o istoj knjizi, jer se stalno dešavaju novi prijevodi, a originalna knjiga je za mene uvijek ista. Objavljena 2011. a započeo sam je pisati 2005.
Sjećam se procesa rada i mukotrpne želje da napišem roman o prirodi u kojem neće biti živih ljudi, društva, malograđanskih konvencija, samo biljke, životinje, dobri ili loši duhovi prirode, sile koje iz trave ulaze u naše tijelo i daju nam osjećaj zadovoljstva življenja vlastitog života. To je ono kad ležiš u travi i svom snagom upijaš miris svih biljaka na kojima ležiš i koje su oko tebe. Sjećam se trenutka kada mi se to desilo prvi put. Kada sam osjetio taj božanstveni miris prirode i kada bi neko htio da život stavi u parfem, založio bih se da ovaj miris bude stavljen u tu bočicu.
Ležiš na leđima, ispod tvojih nogu teče spora rijeka Krušnica. Oblaci su na nebu, tu je i plavetnilo, naveče će se pojaviti Mjesec i konačno zvijezde. Bio je to kraj sedamdesetih, tu negdje. Ali, definitivno si ležao u travi kraj rijeke koja je mirisala drukčije od biljaka ali bi isto mogla ući u bočicu parfema Života.
Htio sam takvu knjigu napisati, lišenu ljudskih stvorenja ali sam ubrzo shvatio koliko je to bilo utopijski očekivati. Htio sam pobjeći od samoga sebe, jer su drugi mislili da tako trebam uraditi, jer sam i ja mislio da tako trebam uraditi, pod pritiskom tih drugih ili trećih. Pod nametnutim osjećajem krivice jer sam pisao o ratu, a zaboga, to nije nimalo popularno tada u dvijehiljaditim bilo (mejnstrim je tako govorio). Kao što mnogim ljudima nikad ni neće biti blisko ni drago. Ali, ne pišeš za takve ljude, jer ne pišeš za ljude uopšte. Pišeš za sebe i za onaj vruć, uskovitlan materijal koji se nalazi u tebi a koji moraš ispisati i pretvoriti ga u čvrst oblik – knjigu. Tek tada ona je zgotovljena i za druge ljude koje nikad u životu nisi vidio. Tek tada ona postaje svačija i ničija do onog trenutka dok je njen autor više nije u stanju prepoznati.
Doživio sam taj trenutak i to je znak da sam odavno otišao od knjige. Ispratio sam je u “vojsku”, u njeno punoljetno doba, sada je na njoj da dalje krči sebi put, ja se moram baviti drugim stvorenjima koje sam stvorio.
Iako je naporno biti pisac 24/7. Trudim se da to ne budem, zato idem u ribolov, zato u Berlinu vozim bicklo minimalno 30 kilometara dnevno. Kada me uhvati bijes i buka stvarnosti koju ovdje živim (a ona nije ni milionitim dijelom grozomorna i gadna kao ona u BiH) onda iz sve snage počnem okretati pedale i letim prema šumi Grunewald, do tamo mi treba svega 5-6 kilometara. Tu je i stanica S-Bahna i prije tunela ispod šina nalazi se znak koji vam pokazuje da je u blizini ćevabdžinica Sarajevo. Ali moje biciklističko tijelo se svom silom zabija u zelenilo Grunewalda. Tu je biciklistička staza kojom se često voze i grupe profesionalnih cestovnih biciklista i samo protutnje pored mene, iako ni ja ne vozim baš sporo.
Tu je i spomenik Platform 17 Memorial (Gleis 17) koji čuva uspomenu na mjesto odakle su Jevreje deportovali u konclogore. Jedan od najpotresnijih memorijala na kojima sam bio. Nema nikakvog ‘pravog’ spomenika ako ga budeš tražio. Samo željezničke platforme od cigli, šine i brezova šuma. I metalne platfome na kojima pišu krajnje destinacije smrti, broj Jevreja, slogan Nie wieder (Nikad više)… Šine nestaju u šumi. Breze su posađene između pružnih pragova. Tako priroda prožima ovo mjesto na kojem je više od pet hiljade ljudi zadnji put moglo pozdraviti svoj grad (koji je odavno prestao biti njihov), prije nego su krenuli na put u jednom pravcu.
Grunewald miriše kako šuma i treba da miriše tokom ljeta. Važno je ne biti stalno pisac, nego samo jedno biciklističko tijelo, kakvih ima koliko hoćeš u ovoj beskrajnoj šumi. Slušaš karakteristični zvuk cestovnog bicikla, skoncentrisan si na asfalt ispred sebe. Nema ničeg drugog u tvojoj glavi. Slijedi ti dvadeset ili pedeset kilometara čiste slobode.
