28.9 C
Mostar

SHAHD HAMMOURI: Pravni slučaj za nametanje embarga Izraelu

Prošlo je gotovo šest mjeseci otkako je Izrael pokrenuo svoj najnoviji napad na Gazu, koji je sada dostigao genocidne razmjere. Izraelska vojska je ubila više od 33.000 Palestinaca, ranila više od 75.000 i uništila civilne zgrade i infrastrukturu širom Pojasa.

Piše: Shahd HAMMOURI Al Jazeera

Izrael trenutno krši privremene mjere Međunarodnog suda pravde (ICJ) kojim se traži zaštita palestinskih prava, i rezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koja poziva na prekid vatre.

end of list

Njegovi zločini u Gazi dio su njegovog doseljeničkog kolonijalizma koji krši osnovna međunarodna pravna načela i prijetnja su međunarodnom miru i sigurnosti. U takvom kontekstu, sve izjave osude prazne su ako nakon njih ne uslijedi djelovanje.

Prema međunarodnom pravu, kada je međunarodni mir ugrožen i kada se čini genocid, države i korporacije su dužne djelovati. Među mjerama kojima mogu pribjeći su uvođenje embarga kao oblika ekonomskog pritiska da se zaustave kršenja međunarodnog prava.

U slučaju Izraela, takve mjere su nužne da bi se prisilila ova država da prestane s kršenjima i da bi se zaštitio palestinski narod od daljnjih zločina.

Prijetnja međunarodnom miru i sigurnosti

Kada se razmatra pravni slučaj za embarga protiv Izraela, važno je razumjeti u kojem su kontekstima oni primjenjivi.

Prema međunarodnom pravu, države članice obavezne su djelovati kada postoji prijetnja međunarodnom miru i sigurnosti – to jeste, kada se dešavaju kršenja kojima se prelazi crvena linija u osnovi Povelje UN-a.

Od nastanka Izraela 1948, što je uključivalo razbaštinjvanje i etničko čišćenje starosjedilačkog palestinskog naroda, oružani sukob nije prestao. Izraelski doseljenički kolonijalni projekat rezultirao je stalnim pritužbama Palestinaca i drugih stanovnika regije, uzrokujući geopolitičke tenzije i neprijateljstva.

Od početka najnovijeg izraelskog napada na Gazu u oktobru, sve vrijeme je prisutan strah od regionalnog prelijevanja.

Nedavno je opasnost od širenja rata povećana drskim izraelskim napadom na iranski konzulat u Damasku, koji predstavlja teško kršenje međunarodnog prava. Do sada je više nego jasno da produžavanje nelegalnosti koje čini Izrael predstavlja prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti. Ovo stajalište potvrdila je Generalna skupština UN-a, koja je u više navrata istaknula da nastavak izralelsko-palestinskog sukoba predstavlja prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti, između ostalog u rezolucijama 67/23 iz 2012. i 70/17 iz 2015.

U svojoj odluci iz 2004. o slučaju izraelskog „zida razdvajanja“, Međunarodni sud pravde (ICJ) je također proglasio da izraelska kršenja međunarodnog prava predstavljaju prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti.

Općenito, zločin aparthejda je prijetnja međunarodnom miru i sigurnosti prema Konvenciji za sprečavanje aparthejda.

Genocid, agresija koji se koriste da suzbiju tvrdnju ljudi da imaju pravo na samoopredjeljenje, i kolonizacija se također smatraju prijetnjama za međunarodni mir i sigurnost. Izrael je više puta optuživan za sve ovo.

Pravna odgovornost da se djeluje

Kada su suočene s prijetnjom međunarodnom miru i sigurnosti, države imaju dužnost odgovoriti tako da zaštite pogođenu populaciju svim dostupnim načinima, uključujući ekonomska embarga protiv industrija koje olakšavaju ratnu ekonomiju dominantne države.

Kako je ICJ jasno istaknuo u svojoj odluci o predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore, države imaju dužnost „upotrijebiti sva sredstva koja su im razumno dostupna, kako bi spriječile genocid koliko god je to moguće“.

Privremene mjere koje je nedavno donio ICJ u predmetu Južna Afrika protiv Izraela služe kao pravna obavijest za države i druge aktere: rizik genocida je prisutan i vaše su dužnosti aktivirane.

Dužnost da se spriječi genocid povezana je s dužnošću da se ne bude saučesnik u genocidu, uključujući i neprodavanjem oružja. Ova obaveza dodatno je pojačana Sporazumom o trgovini oružjem koji obavezuje izvoznike oružja da ne prodaju oružje koje bi moglo biti iskorišteno za kršenje međunarodnog humanitarnog prava.

Kao što je nedavno utvrdila izvjestiteljica UN-a za okupirane palestinske teritorije, izraelski genocid je sastavni dio veće doseljeničke kolonijalne politike uskraćivanja palestinskog prava na samoopredjeljenje. U slučaju takvog uskraćivanja, komentar na nacrt članaka Komisije za međunarodno pravo (ILC) o odgovornosti država naglašava da bi se „kolektivno nepriznavanje [situacije stvorene ozbiljnim kršenjem zakona] činilo preduvjetom za bilo kakav usklađen odgovor zajednice na takva kršenja i označava minimalni potrebni odgovor država na ozbiljna kršenja.“

Nepriznavanje, na koje se referira ILC, može poprimiti oblik bilo kojeg zakonitog sredstva, uključujući i ekonomska embarga pod uvjetom da štite ljudska prava lokalnog civilnog stanovništva. Prema Općem sporazumu o carinama i trgovini iz 1948, takve sankcije ne bi predstavljale kršenje međunarodnog trgovinskog prava jer su neophodne za zaštitu ljudskih života, javnog morala i sigurnosnih interesa.

Nadalje, rezolucije Generalne skupštine UN-a izdate u eri dekolonizacije jasno ponavljaju dužnost država članica da djeluju kako bi dovele do okončanja kolonizacije i aparthejda. Naime, u rezoluciji 3236 iz 1974., Generalna skupština je apelovala: „na sve države i međunarodne organizacije da pruže podršku palestinskom narodu u njegovoj borbi za obnovu svojih prava, u skladu s Poveljom“. Takva podrška je pružena narodu Južne Afrike u obliku embarga protiv aparthejdne vlade.

Kada je riječ o korporativnoj odgovornosti, prema Vodećim načelima UN-a za poslovanje i ljudska prava, korporacije imaju dužnost da ne profitiraju niti doprinose kršenjima međunarodnih ljudskih prava i humanitarnog prava. Ta je dužnost ponovljena u vezi sa izraelskim naseljima u dokumentima koji vode do UN-ove baze podataka o kompanijama uključenim u izraelska naselja.

Javna saslušanja UN-a za transnacionalne kompanije i Nirnberški proces, između ostalih, pokazuju mogućnost ozbiljnih posljedica za koporacije koje profitiraju od ili doprinose prijetnjama po međunarodni mir i sigurnost.

Sankcionisanje Izraela

Historija je više puta pokazala da će kolonijalne države prestati potčinjavati kolonizirane populacije tek kada njihova dominacija više ne bude ekonomski i politički održiva. Kao što je istakao alžirski politolog Brahim Rouabah, Francuzi nisu napustili Alžir iz dobre volje, uradili su to jer je njihov kolonizacijski projekat postao preskup. Noviji slučaj koji potvrđuje ovu tezu je Južna Afrika, gdje je aparthejdni režim pao nakon što su međunarodne sankcije zaprijetile njegovoj ekonomiji.

Sposobnost Izraela da nastavi voditi rat protiv Gaze ovisi o uvozu stranog oružja i municije, čija proizvodnja uključuje kompleksne lance opskrbe.

Sirovine mogu dolaziti iz jedne države, oružje se može proizvoditi u drugoj, a izvoziti ga može treća i može se transportovati kroz četvrtu.

Razne države kao što su Indija, Kanada, Japan, Belgija, Njemačka, Kipar i druge uključene su u ovaj proces. Rezervni dijelovi koje Izrael treba za borbene avione američke izrade F-16 i F-35 dolaze iz država kao što su Nizozemska, Australija i Velika Britanija.

Svaka od ovih država ima kapacitet samostalno utjecati na Izrael nametanjem embarga na oružje i materijale dvojne namjene.

Slično tome, nastavak cjelokupnog izraelskog sistema dominacije kroz teške nezakonitosti aparthejda, de facto aneksije, kolonizacije i genocida počiva na njegovoj sposobnosti da održi zdravu poziciju na globalnom tržištu.

Izrael je zabilježio rast u industriji nafte, plina, zelene energije i tehnologije, kao i poljoprivredi, što su sektori duboko povezani s održavanjem njegovih teških nezakonitosti i ovise o vanjskoj trgovini. Izbacivanje jednog elementa lanca opskrbe bilo koje veće industrije moglo bi dovesti do domino efekta koji može destabilizirati ili oslabiti izraelsku ratnu ekonomiju.

Prekinute veze

Embarga trebaju početi s industrijama koje omogućavaju ratne napore, kao što su oružje i naftna i plinska industrija. Ovo je lekcija naučena iz međunarodne pravne borbe protiv aparthejdnog režima u Južnoj Africi.

Rezolucija Generalne skupštine u tu svrhu dodatno bi potaknula države da izvrše vlastite međunarodne pravne obveze. Lokalni strateški sporovi, politički i dionički aktivizam, i parlamentarno lobiranje trebali bi se fokusirati na hitnost donošenja državnih i korporativnih obaveza.

Ovaj je proces već u toku. UN-ovi stručnjaci su krajem februara tvrdili da izvoz oružja u Izrael mora odmah prestati. Taj je poziv ponovila i predstavnica Palestine, Nada Tarboush, na sastanku radne grupe Sporazuma o trgovini oružjem u Ženevi.

Pojedine države već su počele poduzimati mjere. Kolumbija je obustavila svu trgovinu oružjem s Izraelom, Velika Britanija je zaustavila održavanje izraelskih borbenih aviona F-35 na svom tlu, kanadski Parlament glasao je za zamrzavanje novih dozvola za prodaju oružja Izraelu, a regionalna vlada Valonije u Belgiji blokirala je izvozne dozvole za municiju Izraelu. Norveška vlada je savjetovala protiv trgovine sa izraelskim naseljima.

Kompanije su također odgovorile na međunarodne apele i pravne postupke, kao što je slučaj ICJ-a protiv Izraela.

Itochu Corporation, jedan od najvećih japanskih trgovinskih konglomerata, odlučio je prekinuti veze s izraelskim proizvođačem oružja, kompanijom Elbit.

Nedavno je pokrenuta palestinska koalicija koja poziva na embargo na naftu i plin, nakon slanja pisama o prekidu i odustajanju naftnim i plinskim korporacijama koje žele zaraditi od izraelske pljačke palestinskih pomorskih resursa.

Ako želimo vjerovati u budućnost s jednakim pravima, samoopredjeljnjem i odštetama za palestinski narod u skladu sa ključnim principima Povelje UN-a, ovi napori moraju biti unaprijeđeni i prošireni.

Ishod takvih napora možda neće biti vidljiv u doglednoj budućnosti, ali kao što su pokazali slučajevi Južne Afrike i Alžira, gdje ima volje, ima i načina – čak i u najmračnijim vremenima.

ŠEF UN-a UPITAO IZRAEL: Zašto je 196 humanitaraca ubijeno

- Advertisement -spot_img
- Advertisement -spot_img

Popularno