Završetak posljednje runde nuklearnih pregovora u Ženevi 17. februara nije donio proboj između Sjedinjene Američke Države i Iran, ali je jasno trasirao novu liniju sukoba. Umjesto pregovaračkog optimizma, Washington sada razmatra zaoštravanje ekonomskog pritiska – prije svega kroz udar na iranski izvoz sirove nafte u Kina, ključni oslonac finansijskog opstanka Teherana pod sankcijama.
Prema procjenama, više od 80 posto iranskog izvoza nafte završava upravo na kineskom tržištu, najčešće uz znatne popuste. Kako navodi Axios, pozivajući se na američke zvaničnike, američki predsjednik Donald Trump i izraelski premijer Benjamin Netanyahu postigli su saglasnost da Washington treba aktivno raditi na smanjenju tih isporuka. Cilj je jasan: povećati ekonomski pritisak na Iran i suziti mu manevarski prostor u pregovorima.
Kina kao ekonomski štit Irana
Reakcija Pekinga bila je odmjerena, ali nedvosmislena. Iz Ministarstvo vanjskih poslova Kine poručeno je da je „normalna saradnja u okviru međunarodnog prava razumna i legitimna“. Time je Kina još jednom potvrdila svoju ključnu ulogu u iranskoj strategiji preživljavanja sankcija.
Spor oko nafte razotkriva širu realnost: Kina je postala centralni stub iranske ekonomske, tehnološke i sve više sigurnosne otpornosti. Kao najveći trgovinski partner Irana, Peking ne osigurava samo kupovinu energenata, već i pristup tehnologijama i infrastrukturnim projektima, čime se kineske kupovine nafte pretvaraju u geopolitičku polugu.
Između Vašingtona i Teherana: oprezna igra Pekinga
Ipak, kineska pozicija ostaje pažljivo balansirana. Dok se Iran suočava s pojačanim američkim vojnim prisustvom u regiji i obnovljenim diplomatskim pritiscima, Kina izbjegava otvorenu konfrontaciju s Washingtonom, javno se zalažući za stabilnost i dijalog.
U pozadini tog opreza, veze između Teherana i Pekinga godinama su se produbljivale. One ne obuhvataju samo energetiku, već i transfer znanja i tehnologija koje iranskim vlastima pomažu u kontroli društvenih nemira.
Michael Caster, šef globalnog programa za Kinu u britanskoj organizaciji za ljudska prava Article 19, upozorava da Iran u Kini pronalazi „model“ autoritarnog upravljanja koji se pokazao izuzetno efikasnim. „Državama poput Irana ne treba podsticaj da budu autoritarne, ali itekako gledaju prema sofisticiranijem kineskom pristupu kontroli društva“, kaže Caster.
Nafta kao valuta utjecaja
Energetika je temelj kinesko-iranskih odnosa. Američke sankcije, uvedene kako bi obuzdale iranski nuklearni program, djelimično su neutralizirane upravo kineskim otkupom snižene nafte. Veliki dio te trgovine odvija se kroz barter-sisteme: Iran isporučuje energente, dok Kina uzvraća robom, tehnologijom i infrastrukturnim projektima.
Takav aranžman preplavio je iransko tržište kineskim proizvodima, ali je istovremeno održao ključne državne prihode. No, nova izvršna naredba koju je Trump potpisao 6. februara otvara mogućnost da Washington direktno cilja i te tokove, uključujući kineske kompanije uključene u kupovinu iranske nafte.
Digitalna represija i kineski trag
Pritisak se ne zaustavlja na energentima. Potencijalne sankcije mogle bi pogoditi i kinesku opremu koja podržava iranski sistem digitalne kontrole i cenzure. Tokom januarskih protesta vlasti su, uz pomoć sofisticiranih tehnologija, isključivale internet i nadzirale komunikacije neviđenom brzinom.
„Digitalni prostor je mjesto gdje se civilno društvo okuplja i dokumentuje represiju“, ističe Caster, koautor izvještaja Article 19 o kineskoj ulozi u širenju digitalne represije u Iranu. „Potpunom kontrolom digitalne domene, uz tehnologije i taktike preuzete iz Kine, Iran je uspostavio novi nivo nadzora.“
Prema tom izvještaju, tehnologije koje su prvobitno korištene u kineskoj regiji Xinjiang sada se primjenjuju i u Iranu – od masovnog nadzora do identifikacije demonstranata putem dronova i sistema prepoznavanja lica.
Sigurnosno partnerstvo koje se produbljuje
Saradnja Teherana i Pekinga ima i izraženu sigurnosnu dimenziju. Kineske tehnološke kompanije poput Huawei, ZTE, Hikvision i Tiandy godinama isporučuju opremu i znanje Iranu, doprinoseći razvoju Nacionalne informacione mreže – strogo kontrolisanog domaćeg interneta.
Iran je 2023. godine, uz podršku Kine, postao član Šangajska organizacija za saradnju, a sigurnosna saradnja dodatno je osnažena zajedničkim vojnim vježbama i policijskim obukama.
Pragmatična računica Pekinga
Iako su Iran i Kina 2021. potpisali ambiciozni 25-godišnji sporazum o ekonomskoj saradnji, rezultati su za sada ograničeni. Analiza Brookings Institution ocjenjuje taj sporazum kao pokušaj da se iranska ekonomija „održi na površini“ uprkos sankcijama, uz zaključak da je Kina Iranu znatno važnija nego obrnuto.
Peking, navodi se u studiji, svoje interese u Iranu vidi prije svega kroz prizmu stabilnosti, kontinuiranog pristupa nafti i sprječavanja pojave proameričke vlasti u Teheranu. Upravo zbog toga, američki udar na iransku naftu u Kini ne pogađa samo Teheran – već otvara novo poglavlje strateškog nadmetanja između Washingtona i Pekinga.
KINA JE GLAVNI KUPAC IRANSKE NAFTE. Mogu li Trumpove sankcije to promijeniti?
