Afera „Telekom“ nije završena onako kako su se nadali vlast i vladine nevladine organizacije: dakle nije uhapšeno pola DPS-a i u Ustav nije unešena odredba da su Demokrate i Front obavezni pobjednici izbora jer svaki drugi ishod znači povratak mafije na vlast.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
E te kuknjave, e toga leleka: ne bi jače oplakali ni da su kopali odivu od dvadeset godina.
Što da vam kažem: to vam je nezavisno pravosuđe i vladavina prava. Na vlasti ste pet godina, Front kontroliše pravosuđe i još imate obraza da kukate kako ne sude što ste im rekli. Ali to vam je pravna država. Pravni procesi imaju neizvjestan ishod.
To vam je kao one Labubu ili kako se već zovu lutke – nikad ne znaš šta je u kutiji. Sjećate li se O.J. Simpsona i medijski najpraćenijeg suđenja u istoriji SAD? Jedini ljudi na svijetu koji nisu bili ubijeđeni da je Simpson ubio ženu i njenog ljubavnika bili su članovi porote: i čovjek je oslobođen.
Čak i u državama kakva je ova Crna Gora, presude – još uvijek, no ne još zadugo – moraju biti donešene po nekim zakonima i pravilima. Čak i zlikovački režimi vole da iznude pisano priznanje prije nego što pogube nevinog čovjeka. Ono čemu prisustvujemo je napor vladajućih da se stvori etnički čista policija, očišćena od Crnogoraca koji ionako svi rade za mafiju, jer šta su Crnogorci ako ne korumpirani Srbi, kao i da se stvori sudstvo koje će po automatizmu osuđivati članove DPS-a, dok će istovremeno pripadnici vlasti biti zaštićeni od krivičnog gonjenja.
Stvar je u sljedećem: nezavisno pravosuđe nije ono koje procesuira samo opoziciju, nego upravo suprotno – ono koje nije slijepo za nedjela vladajućih. Nezavisnost sudstva ne mjeri se brojem presuda opoziciji, nego brojem presuda vladajućima. Ako će se „nezavisno pravosuđe“ baviti samo hapšenjem i osudama opozicije, postoji ime za to – politički progon.
O pravnoj državi, sušiju i društvenim mrežama nikad nisam napisao pozitivnoga slova. Svaki bravuśan zna da je pravda spora, ali zato nedostižna. Ta pravna država – to ne radi. I ne radi nigdje. Čija vlast, njegova i pravda. Amerika, kažete? Tamo jedan te isti Vrhovni sud, koristeći jedan te isti zakon, donosi dijametralno suprotne presude – zavisno od toga čine li u tom sudu većinu oni koje su imenovali Demokrate ili Republikanci.
Najpravnija pravna država ikad bila je nacistička Njemačka. Oni su sve pokrili zakonima koje su neselektivno sprovodili: imali su zakone koji su regulisali Holokaust, kao što su po zakonima koje su donijeli pobili i onu đecu u Kragujevcu. I imali su Karla Šmita, najvećeg pravnika i teoretičara prava XX vijeka.
A šta je zaključio najveći pravni um XX vijeka? Da se sve svodi na decizionizam: da pravda nije vladavina apstraktnih principa, nego autoritarna odluka vođe. Da pojednostavimo: čija vlast, njegova i pravda. U našem slučaju: Andrija Mandić odlučuje što je pravda.
Dakako: mnogo ljudi je plaćeno, i to plaćeno dobro, da drže nadahnute govore o pravnoj državi i vladavini prava. Malo su razočarani ishodom afere „Telekom“, ali nastaviće – mora se živjet od nečega. Jebi ga: neki ljudi sanjaju da odlete na Mars; neki sanjaju da sagrade ogromni most; neki da spašavaju ljudske živote i otkrivaju ljekove protiv autizma; neki sanjaju da napišu veliki roman ili snime veliki film. A neki, jebi ga, život provedu sanjajući da uhapse Mila Đukanovića. Bez obzira na ishod, takva egzistencija je jadna i ima manje ontološkog utemeljenja od egzistencije crijevne flore.
Na koncu, prijedlog vladajućima. Znate kako biste vi trebali sa DPS-om? Onako kako su u Srednjem vijeku radili sa vješticama – imate to kod Pekića, u „Novom Jerusalimu“ ili „Atlantidi“, nisam više siguran, a mislim u prvom. Ovako.
Ženu optuže da pravi napitak od šišmišovih krila i truje djecu. Nađu joj kući metlu, što se protumači kao dokaz da ona na njoj leti. Onda ženu odvedu do rijeke ili jezera. Vežu joj golemi kamen za nogu. Pa je gurnu u vodu.
Ako žena ispliva, to je konačni dokaz da je vještica.
Ako potone i umre, to je konačni dokaz da je nevina.
U svakom slučaju, došlo se do istine.
