Ulcinjanima je dosta nepravde. To je podtekst jučerašnjeg velikog protesta održanog u Ulcinju. Nakon rutinske medicinske procedure umrla je Drita Tafa. U KCCG-u Podgorica doktori se bore za život Asmire Lukolić Aljošević. Dvije velike tragedije u kratkom vremenskom periodu su previše za bilo koji mali grad. Što je najgore: to je tek vrh ledenog brijega ljudi iz Ulcinja koji su stradali zbog neadekvatne medicinske prakse.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Iz porodilišta se ide na slavlje, ne na groblje. Naravno: porođaj nije bez rizika. Ali ovo je 21. vijek. I Drita i Asmira su u porodilište ušle potpuno zdrave.
Da se rečeno desio u Podgorici, ženama koje se drugačije zovu – šta bi bilo?
U ljudskoj ravni: ako postoji ljekarska greška, ona ne smije biti minimizirana. Još manje se, kako se u Crnoj Gori često, ili ako hoćete po pravilu dešava, smije dozvoliti da se čitava stvar zataška. Takva praksa uništava povjerenje u sistem. Da vjeruju u sistem, Ulcinjani i porodice stradalih juče ne bi protestvovali. Ali ne: oni su vrlo dobro znali da će za pravdu morati da se izbore. Jadno je društvo u kojem se pravda ne podrazumijeva, nego je od sistema moraš iščupati. Najlakše je pričati bajke o jednakosti.
U političkoj ravni: nužno je otkloniti svaku sumnju da ljudi nekih vjera i imena imaju lošiji tretman u crnogorskom zdravstvenom sistemu od onih koji imaju ona „prava“, „tradicionalna“. Ako vam nije jasno, da vam nacrtam: to visi u vazduhu.
„Crna Gora je građanska država i svi su u njoj jednaki“. Zaista? I neko još vjeruje u to? U zemlji u kojoj se posao dobija po etničkom i vjerskom ključu; u zemlji u kojoj partije za koje glasaju pripadnici jedne, uzgred najbrojnije etničke grupe nakon 20. avgusta 2020. ne mogu biti dio vlasti, jer bi to značilo iznevjeriti „duh promjena“ – teško je zamisliti da su pripadnice/i manje brojnih naroda diskirminisane/i?
A da se prestanemo folirati i skrivati iza fraza koje odavno ništa više ne znače – ako su ikada bilo šta značile?
Stvari stoje ovako. Čak i u razvijenim demokratijama, pripadnice etničkih manjina su diskriminisane. Postoje ozbiljna istraživanja koja govore o tome.
U SAD-u, crnkinje su 3-4 puta podložnije smrti usljed komplikacija povezanih s trudnoćom u odnosu na bjelkinje, sa stopom smrtnosti od 55,9 na 100.000 živorođenih kod crnkinja u poređenju sa 18,1 kod bjelkinja. Ova razlika opstaje bez obzira na nivo prihoda ili obrazovanje. Bogate, obrazovane crnkinje doživljavaju loše zdravstvene ishode usporedive ili čak gore od onih među bjelkinjama sa nižim primanjima, što ukazuje na sistemsku rasnu pristrasnost, koja nadvladava čak i onu klasnu.
Serena Williams, svjetski poznata teniserka, jedan je od najupečatljivijih primjera kako čak ni bogatstvo i slava ne štite crnkinje od realnosti rasnih razlika u zdravstvenoj zaštiti. Nakon rođenja svoje kćerke, Williams je osjetila poteškoće sa disanjem, simptom koji je prepoznala kao ozbiljan zbog svoje istorije sa krvnim ugrušcima. Uprkos njenoj zabrinutosti, zdravstveni radnici su je isprva ignorisali i odbili liječenje. Tek nakon što je uporno insistirala na pomoći, bolničko osoblje je obavilo potrebne preglede i otkrilo potencijalno smrtonosne krvne ugruške u plućima.
Iskustvo Serene Williams naglašava kako implicitna pristrasnost u zdravstvenim ustanovama može dovesti do opasnih odbacivanja simptoma pripadnica etničkih manjina, čak i u hitnim situacijama. Njena priča odražava isti problem koji stanovnici Ulcinja ističu – kako su glasovi žena prečesto (a i jednom je prečesto) ignorisani, a njihovi životi ugroženi. Izvolite: https://www.elle.com/life-love/a39586444/how-serena-williams-saved-her-own-life/
Podaci iz još jedne razvijene demokratije, Ujedinjenog Kraljevstva, kažu sljedeće:
Crne žene, Azijatkinje i žene ostalih etničkih manjina su izložene daleko većem riziku tokom trudnoće. Istraživanje koje je sproveo “Five X” kaže da je smrtnost u trudnoći crnih žena četiri, a azijskih žena dva puta veća od smrtnosti bjelkinja. Isto istraživanje nam kaže da 43 odsto ispitanih pripadnica etničkih manjina smatra da njihove žalbe na bol nisu uzete za ozbiljno. Njih 40 odsto smatra da njihove odluke nisu poštovane tokom trudnoće i porođaja. Svih 53 odsto saopštilo je da im nije uklonjen bol kada su to tražile. Sve su to pratile povremene rasne uvrede.
To dešava u SAD i UK, a ovdje je, u ovom našem demokratskom raju, to nezamislivo? Jer se nama ne priča o tome? Jer bi otvorena rasprava o tome ugrozila naše laži o “jednakosti” i “građanskoj državi”?
Stoga je nužno formirati nezavisnu komisiju koja će ispitati stradanje ulcinjskih porodilja. Shodno evropskim demokratskim standardima, barem jedan član te komisije mora biti Albanac. Komisija kojoj Ulcinjani neće vjerovati nikome ne treba.
U praktičnoj ravni: Ulcinj treba da ima savršeno opremljeno porodilište i jednako dobro opremljenu bolnicu. Crna Gora nema dovoljno bolnica. Ne postoje isprike. Nije tačno da nema dovoljno novca. Ako u Crnoj Gori doktora dovoljno nema, a ima, svijet je velik a na njemu doktora puno. Ovo što je snašlo Ulcinj ne smije se nikome dešavati.
Ćutnja i prikrivanje neće riješiti problem. Nikada i nisu. Samo će umnožiti tragedije, zapravo zločine i sistemsku nejednakost građanki i građana Crne Gore, koju nikakve parole i bajke ne mogu prikriti.
