“To je ista ideološka matrica koja je ’92. godine pokrenula logore, etnička čišćenja, genocid i opsade. Ista ona koja je opravdala zločine riječima: ‘pa to su poturice, to su ostaci Osmanlija’. Sada, u 2025, to čujemo s govornice, kroz državne institucije, kroz ‘kulturne’ manifestacije. I opet šutimo”.
Piše: Dragan BURSAĆ Radio Sarajevo
Još prije rata, tamo negdje s početka devedesetih, upoznao sam jednog oficira JNA. Bio je obrazovan čovjek. Emancipovan, rekli bi. Imao je solidnu biblioteku. Govorio je ruski i francuski. Bio je, sve u svemu, onaj tip intelektualnog vojničkog kadra kakav je nekada postojao. A onda bi svako jutro, kad bi se s džamije oglasio ezan, znao ispod glasa reći, gotovo kao sebi u bradu: “Eto ga opet, hodža arlauče”.
To mi je ostalo u pamćenju. Ne zbog glasnosti, već zbog normalizacije. Jer, kad ti čovjek koji čita Dostojevskog i Pasternaka s prezirom govori o ezanu, znaj da nije u pitanju zvuk. Nego identitet.
Trideset godina kasnije, Milorad Dodik izgovara isto. Samo glasnije. Samo vulgarno. Samo sa funkcije predsjednika entiteta koji se zove “Republika Srpska”. Samo uz patološki dodatak: “Kad bi se Bošnjaci vratili pravoslavlju, Bosna bi bila srpska”.
I sad vi meni recite da je ovo gaf. Da je ovo lapsus. Da je Dodik izgubio kompas. Nije. Nikada ga nije ni imao.
Ovo je koncentrat bolesne ideologije — onog istog duha koji je palio džamije, rušio gradove, silovao žene i protjerivao komšije.
Dodik ovdje ne govori kao političar. Ne govori ni kao Srbin, kako to voli reći. On govori kao glasnogovornik transgeneracijske mržnje, genetski naslijeđene netrpeljivosti prema svemu što nije “pravoslavno-srpsko”. I nema te diplome, nema tog biznisa s Arapima, nema tog “otvaranja” prema Kini i Rusiji što će to saprati.
Jer, hajde da budemo jasni: kad čovjek kaže da Bošnjaci trebaju da se “vrate pravoslavlju”, to nije ni provokacija ni polemika. To je poziv na duhovni genocid. To je želja da drugi narod ne postoji, osim kao dodatak tvojoj naciji, tvojoj crkvi i tvojoj viziji “etnički čiste Bosne”.
U tekstu koji sam još 2021. pisao, pod naslovom “Dodik je konvertit bez karaktera”, već sam upozorio na ovo. I tada se rugao ezanu. I tada mu je “arlaukanje” smetalo. I tada je mržnja bila duboko strukturirana, a ne površinska. A sad je samo eskalirala. Logično. Jer mržnja je kao radioaktivni otpad — s vremenom ne hlapi, nego postaje agresivnija.
Ova izjava ne smije da se relativizuje. Ne smije da se zamaskira u “političku retoriku”. Ne smije da se zaboravi. Jer ono što Dodik poručuje jeste sljedeće: ili ćete biti pravoslavni Srbi, ili vas neće biti. Ništa novo, zar ne?
To je ista ideološka matrica koja je ’92. godine pokrenula logore, etnička čišćenja, genocid i opsade. Ista ona koja je opravdala zločine riječima: “pa to su poturice, to su ostaci Osmanlija”. Sada, u 2025, to čujemo s govornice, kroz državne institucije, kroz “kulturne” manifestacije. I opet šutimo.
Ali ja neću šutjeti. I vi ne smijete.
Zato zapamtite ovu rečenicu. Zapišite je. I kada vam sljedeći put neko kaže da Dodik nije problem, nego “reakcija”, da RS nije zasnovana na zločinu, da je sve to “kompleksno” i da “treba čuti sve strane” — vi mu recite da postoji granica.
A ta granica je upravo pređena.
