“Niti su Srbi ugroženi u Crnoj Gori. Niti je srpski jezik ugrožen. Niti je problem u pravima ili zakonima. Problem je u projektu. A taj projekat ima jedno ime: etnifikacija države kao uvod u političku dominaciju jednog identiteta. U Bosni i Hercegovini je to proizvelo trajnu nestabilnost u vidu RS-a. U Crnoj Gori bi proizvelo isto – samo mnogo brže i bojim se gore.“
Piše: Dragan BURSAĆ CdM
Postoji jedna politička prevara koja se na Balkanu u okviru velikosrpskog projekta uporno reciklira kao jogurt pred istek roka, samo joj se mijenja etiketa. Nekad se zvala ”ugroženost srpskog naroda“, danas se zove “ugroženost srpskog jezika“, a sutra će se zvati “ugroženost srpskog pisma, trobojke ili boje pečata“. Suština je ista: proizvesti osjećaj straha i ugroženosti tamo gdje ga nema, kako bi se opravdala dominacija tamo gdje već postoji.
Konstitutivnost kao nacionalistička maštarija
U tom kontekstu treba čitati i posljednje izjave Aleksandra Vučića, Milana Kneževića i Andrije Mandića o „legitimnoj borbi Srba u Crnoj Gori“, o „srpskom jeziku kao službenom“, o „konstitutivnosti Srba“. Nije to nikakva briga za prava, još manje za jezik. To je otvoreni pokušaj da se Crna Gora iz građanske države prevede u etničku (para)državnu tvorevinu, po uzoru na Bosnu i Hercegovinu, u kojoj bi Srbi imali nekakvu svoju Južnu Republiku Srpsku, a u krajnjoj liniji – u novu, mekšu, institucionalizovanu verziju srpskog sveta na jugu
Da budemo jasni do kraja:
Srbi u Crnoj Gori nisu ugroženi, kao što niti jedan narod nije.
Ne institucionalno, ne jezički, ne kulturno, ne egzistencijalno.
I drugo: konstitutivni narodi ne postoje nigdje osim u političkom, skribomanskom inženjeringu raspada Jugoslavije i Dejtona kao Ustava BiH.
Sve ostalo je politička mitologija.
Jezik kao poluga, ne kao problem
Srpski jezik u Crnoj Gori NIKO ne zabranjuje. Niko ga ne progoni. Niko ga ne gura u ilegalu. Govori se slobodno, piše se slobodno, u školama, medijima, crkvama, kafanama i parlamentu. Upravo suprotno-Ako je nešto dominantno u Crnoj Gori, onda je to upravo srpski jezički korpus.
Zato je insistiranje da on postane „službeni“ ne pitanje prava, nego pitanje moći. Službeni jezik u ovom narativu nije administrativna kategorija, nego signal ko je gazda države. A iza tog signala, kao i uvijek, dolaze zahtjevi za “proporcionalnu zastupljenost“, “posebne mehanizme“, “ustavne garancije“ i, naravno, autonomije – formalne ili faktičke-one na terenu.
To je isti obrazac koji je devedesetih razvalio Bosnu i Hercegovinu, samo se sada nudi u navodno „evropskom pakovanju“.
Konstitutivnost kao otrov
Pojam „konstitutivnog naroda“ nije nikakva demokratska tekovina. To je tek priznanje poraza građanskog principa. To znači da nisi građanin zato što si građanin, nego zato što pripadaš “pravom“ ili “nacionalnom“ kolektivu. A kad jednom uđeš u tu logiku, nema povratka. Vjerujte mi, znam!
Jer ako su Srbi konstitutivni – šta su onda Crnogorci, Albanci, Bošnjaci, Hrvati, Turici…?
Ako su svi konstitutivni – građanska država, jasno vam je, ne postoji.
Ako su neki konstitutivniji od drugih – država je tek hijerarhija etničke moći.
I upravo to se nudi Crnoj Gori.
Vučić kao režiser, Knežević kao glumac, Mandić kao rezervni igrač
Aleksandar Vučić, naravno, “ne miješa se u unutrašnje stvari Crne Gore“, osim kad govori ko je pravi lider Srba, koje su “dvije škole borbe“, koga treba slušati, a koga disciplinovati. Njegova izjava iz Abu Dabija nije diplomatska omaška, nego čista kolonijalna poruka: Crna Gora je prostor političkog upravljanja, a ne suverena država.
U toj igri, Andrija Mandić je napravio taktički otklon. Ne zato što je odustao od ciljeva, nego zato što je shvatio da mu otvorena konfrontacija sada ne donosi profit. Evropski put traži mirniju retoriku, makar privremeno. Zato Mandić govori o “racionalnom izboru“ i “svemu u svoje vrijeme“. Na neki način, kopira igru Milorada Dodika. Tu je-za Vučića, ali pod EU kišobranom, kao što je Dodik pod USA ambrelom.
Vučić to ne voli.
Zato se pažnja Beograda seli na Milana Kneževića – glasnijeg, tvrđeg, kočopernijeg, ideološki ogoljenijeg. Knežević je savršen za pritisak: dovoljno radikalan da diže tenzije, dovoljno lojalan da sluša Beograd. Nije važno što nema harizmu ni političku težinu. Bitno je da je koristan.
Tako se u Crnoj Gori danas ne odlučuje ko je prvi među Srbima na izborima, nego u političkom dogovoru koji se vodi izvan Podgorice.
Crnogorska vlast kao dekor
Najtragičniji element cijele priče nije Vučićev pritisak, nego inertnost crnogorske vlasti. Vlada koja se bavi mrvicama moći, foteljama i dnevnim kompromisima, ponaša se kao da je ovo još jedna „identitetska rasprava“, a ne strateški pokušaj fundamentalne promjene ustavnog karaktera države.
Niko ne udara na Crnu Goru tenkovima. Udar se vodi jezikom, popisima, pismom, simbolima i ustavnim amandmanima. I svaki put kad vlast to relativizuje, ona zapravo otvara vrata sljedećem koraku.
Jednostavna istina koju svi znaju, ali je niko ne izgovara
Zato treba reći jasno, bez uvijanja:
Niti su Srbi ugroženi.
Niti je srpski jezik ugrožen.
Niti je problem u pravima ili zakonima.
Problem je u projektu.
A taj projekat ima jedno ime: etnifikacija države kao uvod u političku dominaciju jednog identiteta. U Bosni i Hercegovini je to proizvelo trajnu nestabilnost. U Crnoj Gori bi proizvelo isto – samo mnogo brže.
Građanska država nije savršena. Ali je jedina u kojoj niko ne mora dokazivati da pripada „pravom narodu“ da bi imao prava. Sve ostalo vodi u rovove – možda bez metaka, ali sa istim posljedicama.
I zato ova priča nije o jeziku.
Ona je o tome hoće li Crna Gora ostati država građana ili postati poligon tuđih ambicija.
A to je pitanje na koje se više ne može odgovarati šutnjom.
A šta je iza Botuna i zašto je to bitno za ovu temu?
I sad dolazimo do tačke u kojoj prestaje svaka dilema. Jer ako je neko još imao iluziju da je onaj tamo zaboravljeni Botun bio ekološki spor, lokalni bunt ili nesporazum između mještana i države – Milan Knežević ju je sam razbio.
Njegova rečenica da je „Botun bio samo okidač“ nije lapsus. To je priznanje.
Botun, dakle, nikada nije bio cilj. Bio je sonda. Test-terena. Probni balon. Jedno besmisleno veliko, bučno, ideološki prenapumpano kampovanje po uzoru na beogradski Ćacilend – šatori, mitologija otpora, teatralni ulazak u policijsku maricu, narativ o „krvavoj vlasti“ i, naravno, momentalna reakcija Beograda.
Sve već viđeno.
Kao i u Ćacilendu, nije bila poenta da se nešto riješi. Poenta je bila da se proizvede politički pritisak, da se pokaže kako izgleda kad se navodni narod digne, i da se izmjeri dokle se može ići bez ozbiljnog otpora države i međunarodnog faktora.
Ispostavilo se: može se daleko.
Zato je Botun bio samo prvi pokušaj. Ne posljednji.
Ako je Botun poslužio da se ubrzaju inicijative o izmjenama ustava, o jeziku, državljanstvu i trobojci, onda je jasno da je on bio poligon za uvježbavanje. Generalna proba za nove Botune, nove blokade, nove “spontane pobune“, nove Ćacilende – širom Crne Gore, po potrebi i po političkom kalendaru.
Jer ovdje više ne govorimo o jednom naselju, jednoj cijevi, jednom postrojenju. Govorimo o modelu. O matrici destabilizacije u kojoj se svako lokalno pitanje može pretvoriti u identitetsku krizu, a svaka kriza u ustavni zahtjev.
Botun je pokazao koliko je sistem porozan. Koliko je vlast spora. Koliko se može galamiti bez posljedica. I koliko brzo Beograd preuzima narativ, imenuje lidere, dijeli uloge i daje politički tempo.
Zato pitanje više nije šta je bilo u Botunu.
Pravo pitanje glasi: gdje je sljedeći Botun?
I još važnije: hoće li Crna Gora i tada govoriti da je riječ o “izolovanom incidentu“ – ili će konačno shvatiti da se pred njenim očima testira scenario etnifikacije države, korak po korak, kamp po kamp, okidač po okidač.
Jer ko ne vidi obrazac, završi kao njegov dio. A obrazac Botuna će se selčiti na neki skupštinski Botun i borbu oko jezika, pisma i same famozne konstitutivnosti naroda, a sve je to kolac u srce one. Građanske Crne Gore koju svaki normalan čovjek Balkana voli.
DRAGAN BURSAĆ: Knežević drži Crnu Goru u talačkoj krizi i ne da joj put EU
