“Zamislite samo sudsku parnicu:
Tužitelj: „Vaša visosti, moj klijent, četnički pop Maca, nije imao pošteno suđenje. Pogubljen je kao izdajnik.“
Sudija: „Aha, a šta je radio prije toga?“
Tužitelj: „Ma, sitnica. Nekoliko desetina vezanih ljudi, među kojima su bila i djeca, likvidirao macolom, ali ne budimo cjepidlake, davno je to bilo.“
Piše: Dragan BURSAĆ CdM
‘Ajde da vidimo može li se i ovo desiti – da se u Crnoj Gori uskoro pojavi škola s imenom OŠ Pop Maca. Da se usvoji zakon po kojem će se lik i djelo ovog zlosrećnog četničkog duhovnika rehabilitovati, možda čak i ovjekovječiti u nekom spomen-parku s bronzanom macolom u desnici ruci.
Jer ako već krećemo putem „sveopšte rehabilitacije“, ako ćemo svi kolektivno zaboraviti ko je koga klao, ubijao, batinao i vezivao žicom, onda nema razloga da i pop Milorad Vukojičić aka Pop Maca ne dobije ulicu u nekom pitomom primorskom gradiću, ili da se neka dječja knjižnica ne nazove po krvoloku.
Za one koji ne znaju-ako ima takvih-pop Maca imena i prezimena Milorad Vukojičić bio je egzekutor četničke crne trojke koja je klala i ubijala civile u Pljevljima, često žene i djecu, porodica partizanskih boraca.
Noću, između 6. i 7. aprila 1944. godine Vukojičićeva “crna trojka” krenula je u pohod hapšenja žena partizana i simpatizera pokreta otpora. Tada su utamničene Zora Karamatijević, Ljubica Stojkanović, Savka Matović, Milica Janketić i Mileva Žugić, priča sin jedne od žrtava. Zajedno s ostalim ženama tada je ubijena i majka poznatog glumca Miše Janketića, Milica. Ipak, navodi se da su najveći zločini počinjeni u martu i aprilu 1944. godine kada je ubijeno više osoba. U to doba je u okupiranim Pljevljima bila njemačka uprava.
Pop Maca je optužen za učestvovanje u teškim zločinima nad stanovništvom u Pljevljima 1943. i 1944. godine, te ga je 1945. osudio i strijeljao Vojni sud komande u Beranama.
Ako ćemo revizionistički rebrendirati istoriju, ‘ajmo to onda kako dolikuje – temeljno. Jer, Srpska pravoslavna crkva je ovog krvnika već proglasila svecem, a kako bi drugačije, ima tome debelih 15 godina.
Ali zašto ja sve ovo pišem?
Blaženi mirotvorci s macolama
Episkop budimljansko-nikšićki Metodije u svom pismu predsjedniku Crne Gore Jakovu Milatoviću ovih dana traži rehabilitaciju svih žrtava komunističkog režima. Jer, kako kaže, svaki totalitarizam je loš.
I jeste.
Ali problem nastaje kada se u tu široku amnestiju pakuju oni koji su, kako da kažem, svoje greške pravili s macolom u ruci. A pop Maca odgovara opisu i krvnika, ali i onog koji bi mogao biti rehabilitovan.
Ako ćemo jednako rehabilitovati golootočke mučenike i četničke koljače, ako ćemo isti pravni status dati onima koji su ubijani i onima koji su ubijali, onda je red da i sudija Palpatin u nekom budućem Ratu zvijezda: “Rehabilitacija“ filmu dobije pravo na obeštećenje zbog svih onih godina nepravde.
Zamislite samo sudsku parnicu:
Tužitelj: „Vaša visosti, moj klijent, pop Maca, nije imao pošteno suđenje. Pogubljen je kao izdajnik.“
Sudija: „Aha, a šta je radio prije toga?“
Tužitelj: „Ma, sitnica. Nekoliko desetina vezanih ljudi, među kojima su bila i djeca, likvidirao macolom, ali ne budimo cjepidlake, davno je to bilo.“
I tako, dok se javnost bavi pitanjem da li će neki od ovih junaka „mirotvoraca“ dobiti spomenike, istorija se ponovo piše. I to rukopisom koji, začudo, jako liči na ono što su nas učeći da mrzimo komuniste učili i tokom ’90-ih.
Naravski, niti je Maca jedini, niti se samo o njemu govori. On je tek epistolarni primjer onoga što će uslijediti kada, kao i u ostatku srpskog sveta, četnici postanu “dobri momci“.
Oprost i pomirenje – samo za jedne?
Pismo vladike Metodija kiti se riječima o bratoubilaštvu, ranama prošlosti, pomirenju. Po jevanđelju, kaže. Po savjesti. Sve divno. Samo nigdje ne spominje kako se to pomirenje može graditi na ideji da se krvavi zločinci rehabilituju i izjednače sa žrtvama.
A znamo kako ide taj narativ – prvo se traži da se „izjednače sve žrtve“, zatim se postepeno počne pravdati kako „nije ni moglo biti drugačije u onim vremenima“, pa se onda usput zanemari činjenica da su neki ljudi stradali jer su napadali tuđe domove, dok su neki drugi stradali jer su s petokrakom na čelu oslobađali zemlju od fašista i domaćih slugu.
I evo, sad smo došli dotle da se postavlja pitanje: da li su partizani pogriješili?
Jesmo li svi skupa poludjeli?
Metodije, naravno, insistira na pronalaženju kostiju nevinih žrtava. I treba. Svaka žrtva zaslužuje dostojanstven grob.
Ali, što je zanimljivo, on i njemu slični nikada ne insistiraju na pronalaženju kostiju svih žrtava. Nikad se ne bave onim kostima u Šaranovoj jami. Nikad ih ne zanimaju kosti ubijene djece u Kragujevcu. Nikad im ne padne na pamet da traže kosti onih koje su pop Maca i slični njemu ostavljali po jamama Crne Gore, Hercegovine, Dalmacije, Like i Korduna.
Nema izjednačavanja, gospodo.
Kosti su važne, ali i kontekst je važan. A kontekst je taj da su jedni klali i ubijali za Hitlera, a drugi protiv njega. To nije isto. Nikada neće biti isto.
I nema tog zakona, rezolucije, Milatovića ili Metodija koji to može promijeniti.
Pop Maca i spomenik
Hoće li Crna Gora imati hrabrosti da se odupre ovom revizionističkom ludilu? Hoće li Milatović stati i reći: „Čekajte, ljudi, pa ne možemo baš sve okrenuti naglavačke“?
Ili ćemo dočekati dan kada će neko od budućih episkopa, u nekom novom otvorenom pismu, napisati:
Poštovani predsjedniče, očekujemo da osnovna škola dobije ime po popu Maca, jer je taj svetac stradao od ruke komunista…
Tada će biti kasno za čuđenje.
