Politika mučeništva u autoritarnoj Americi: Još jedan odgovor kolumnisti NY Timesa Ezri Kleinu
Sažetak: Ovaj esej se nadovezuje na teme iz trećeg poglavlja moje predstojeće knjige Život nakon hrišćanskog carstva (Yale University Press). Također nastavlja razgovor koji sam započeo u ranijem Substack tekstu Autoritarna Amerika i život nakon hrišćanskog carstva. Ovaj put bavim se razmišljanjima Ezre Kleina o ciljanoj likvidaciji Charlieja Kirka.
Piše: J.Kameron CARTER Religion Otherwise
Okvir Prvog amandmana je previše uzak
Smrt Charlieja Kirka već se predstavlja kao kriza slobode govora – okvir koji ga rizikuje uzdići do statusa svojevrsnog mučenika Prvog amandmana. Nedavna kolumna Ezre Kleina u The New York Timesu naginje toj analogiji – kao da je Kirk ubijen samo zbog svojih riječi. I kao da je King bio ubijen samo zbog svojih riječi.
Ali pristup kroz Prvi amandman zahtijeva da zanemarimo šta su te riječi zapravo bile i kakvu su funkciju imale. Kirkov govor nije bio neutralan izraz na „tržištu ideja“. To je bila retorika populističko-autoritarne agende koja je „narod“ definisala kroz isključenje, ogorčenje i rasnu demonizaciju neprijatelja. Okviriti njegovu smrt samo kao napad na slobodu izražavanja znači zamijeniti građanski čas iz demokratije za stvarnu krizu političke teologije koju njegova smrt otkriva i u kojoj smo uhvaćeni.
Spektakli žalovanja
Zašto je predsjednik Trump prevezao Kirkovo tijelo iz Utaha na Air Force Two? Zašto se uopće razmatrala mogućnost da njegovo tijelo bude izloženo u Washingtonu, D.C. – ritual koji je ranije bio rezervisan za ličnosti poput bivšeg predsjednika Jimmyja Cartera?
Takve ceremonije ne predstavljaju samo rituale žalovanja. One su političko-teološko insceniranje. One uzdižu Kirkovo tijelo na nivo nacionalne svetosti. Time se sugerira da Kirk, daleko od toga da je bio kontroverzni provokator, pripada panteonu američkih svetaca – čovjek koji je utjelovljavao volju „naroda“. Njegovo tijelo, sada u smrti gotovo „mesijansko“, postaje figura tijela nacije.
Kleinov apstraktni okvir slobode govora ne može objasniti ovaj proces sakralizacije. Nazvati Kirka samo mučenikom slobodnog izražavanja, i to prikazati kao ispravan oblik političke prakse, znači previdjeti kako se on zapravo inscenira kao mučenik autoritarne Amerike – upravo one opasnosti na koju je Klein upozorio ranije iste sedmice.
Drugi amandman; ili ironija oružja
Ovdje postoji i ironija koja ukazuje na granice Kleinovog pristupa. Kirk je bio žestoki branitelj Drugog amandmana. Za njega je pravo na oružje služilo da drži „bandu“ – njegov eufemizam za crnačke i latino zajednice – pod kontrolom.
A ipak, Kirk je ubijen oružjem čiju je svetost neprestano branio – javno tvrdeći da je racionalno, i stoga prihvatljivo, da će poneki životi biti izgubljeni u oružanom nasilju kao mala cijena slobode (što je, usput rečeno, vrlo problematična definicija slobode). No smrtonosni metak nije došao od onih marginaliziranih koje je demonizirao, već od kolege konzervativca. I to u (bijelom) Utahu.
Knjiga The Second Carol Anderson podsjeća nas da pravo na oružje nikada nije bilo neutralna ustavna odredba. Ono je proizašlo iz naseljeničko-kolonijalnog poretka Amerike, oblikovanog radi zaštite ropstva i gušenja otpora starosjedilaca. Kada branitelji Drugog amandmana zanemaruju ovu historiju, oni ponavljaju isti obrazac: brane apstraktno pravo dok ignorišu rasizirano nasilje koje ono omogućava.
Kleinov pristup Kirkovom slučaju nosi sličnu grešku. U svom tekstu pokušava da odbrani apstraktni princip iz Prvog amandmana, ali na račun sadržaja samog govora. Taj potez podsjeća na Billa Mahera (i nije kompliment): odbrana slobode govora u apstraktu, dok se zanemaruje ono što se zapravo brani.
Moja kritika nije da slobodu govora ne treba braniti – naravno da treba, i ja to činim. Poenta je pokazati granice isključivo takve odbrane. Jer takva odbrana dolazi nauštrb sadržaja govora. To ograničava našu političku imaginaciju i praksu. Upravo u toj praznini nastaje političko-teološka šteta – u ovom slučaju autoritarna šteta koju je Kirk zastupao i aktivno promovisao.
Braniti Kirkovo pravo iz Prvog amandmana, a ne suočiti se s funkcijom i sadržajem njegovog govora, znači prepustiti se opasnosti da autoritarizam koji se udomaćio u američkoj politici nastavi da se širi bez dovoljno snažnih odgovora.
Politička praksa naspram političke teologije
Klein Kirkovo djelovanje naziva „praksom politike“. Ali taj izraz umanjuje uloge. Kirk se nije samo bavio politikom; on je sudjelovao u političko-teološkom projektu. Njegov zadatak bio je oblikovanje „naroda“ – zamišljenog kao bijelog, kršćanskog i ugroženog – protiv onih proglašenih neprijateljima nacije.
W. E. B. Du Bois je u poglavlju „Duše bijelog naroda“ (Darkwater, 1920) nazvao „religiju bjeline“ pravim vjerovanjem američke republike. Kirk je bio dio te religije. A u poglavlju „Transupstancijacija bijelca“ (Black Reconstruction, 1935) Du Bois je pisao o religijskom procesu preobražaja kroz koji su bijelci prošli nakon poraza u Građanskom ratu, kako bi obnovili dominaciju u novim uslovima nakon ropstva. Saidiya Hartman to je nazvala „životom poslije ropstva“. A Dylan Rodríguez je nedavno tvrdio da živimo u novoj eri „Bijele rekonstrukcije“ – bjeline kao civilizacijskog projekta ponovne izgradnje same sebe.
Kirk je slobodu govora koristio upravo za podgrijavanje te rekonstrukcije. Njegove riječi služile su za oživljavanje autoritarnih poriva nove generacije.
Kriza američke političke teologije
Promatrati Kirkovo ubistvo samo kao tragediju slobode govora znači zatvoriti oči pred dubljom krizom: konsolidacijom autoritarne Amerike. Opasnost nije samo u tome što je njegov glas utišan, nego u tome što se njegova smrt koristi za teologizaciju autoritarnog populizma. Njegovo tijelo se sakralizira, njegovo ime priziva u himnama „slobode“, a njegovi sljedbenici pozivaju da sebe zamišljaju kao progonjenu crkvu pravih Amerikanaca.
To je politička teologija na djelu. Ona pretvara običnu politiku u sveti rat, uzdiže demagoge u mučenike i preobražava nasilje u iskupljenje. Svesti Kirkovu smrt na građanski čas o Prvom amandmanu znači previdjeti kako je autoritarizam u Americi oduvijek crpio svete energije da posveti svoju moć.
Suština…
Da, Kirk nije trebao biti ubijen. Nasilje nije odgovor na politički sukob. Ali ako ga budemo slavili kao mučenika slobode govora, a ne imenujemo autoritarnu teologiju kojoj je služio, retoriku nasilja koju je zastupao i njegovo protivljenje samom ustavnom načelu da su svi ljudi stvoreni jednaki (jer je otvoreno zastupao i branio nadmoć i supremaciju bijelaca), tada rizikujemo da posvetimo autoritarnu Ameriku baš u trenutku kada je najpotrebnije da je razotkrijemo.
Izazov pred nama jeste da pogledamo izvan građanskog časa (Kleinove pozicije) i suočimo se s dubljom krizom političke teologije u temelju ove nacije. Kirkovo mučeništvo nije parabola o izražavanju. To je otkrivenje o kontinuiranom pokušaju autoritarne Amerike da sama sebe posveti.
RUBIO OBEĆAVA ‘nepokolebljivu podršku’ Izraelu u ratu u Gazi
