Promjene vlasti, političke krize i duboke društvene podjele nisu zaustavile jedan od rijetkih kontinuiranih državnih projekata na Kosovu – izgradnju vlastite vojske. Dok su se vlade smjenjivale, strateška ideja ostala je netaknuta: Bezbednosne snage Kosova postepeno transformirati u punopravne oružane snage, kompatibilne s NATO-om i sposobne da odgovore na savremene sigurnosne izazove.
U političkom sistemu koji često funkcioniše u režimu konflikta i polarizacije, ovaj projekat uspostavio je rijedak institucionalni konsenzus. Upravo taj konsenzus omogućio je kontinuitet reformi, stabilna ulaganja i dugoročnu vojnu tranziciju, čiji se završetak očekuje do 2028. godine.
Prema procjenama penzionisanog generala Naima Hazirija, koji je pratio razvoj snaga kroz više faza, današnje Bezbednosne snage Kosova funkcionišu po savremenim vojnim doktrinama, razvijaju zračne kapacitete i jačaju borbene pukove s punom logističkom i operativnom podrškom. Ključna ambicija je jasna: stvoriti kredibilnu vojsku, interoperabilnu sa NATO snagama, sposobnu za nacionalnu odbranu i međunarodne misije.
Proces je formalno započeo 2018. godine, kada je Skupština Kosova usvojila zakone kojima je definisan desetogodišnji plan transformacije. Iako je NATO tada izrazio rezervu, navodeći da je odluka donesena u osjetljivom političkom trenutku zbog odnosa sa Srbijom, Sjedinjene Američke Države su snažno podržale ovaj korak, nazivajući ga historijskim i obećavajući dugoročnu podršku profesionalizaciji snaga.
Od tada se institucionalni diskurs nije bitno mijenjao: vojska Kosova se predstavlja kao multietnička snaga u službi svih građana. Taj narativ je započet u vrijeme predsjednika Hashima Thaçija, a nastavljen pod predsjednicom Vjosom Osmani, uz naglašavanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i državne odgovornosti.
Ipak, operativna realnost ostaje ograničena. Bezbednosne snage i dalje moraju tražiti saglasnost KFOR-a za djelovanje na sjeveru Kosova, gdje živi većinsko srpsko stanovništvo. Ovo ograničenje, uvedeno još 2013. godine, ostaje jedno od ključnih pitanja u završnoj fazi transformacije, posebno u kontekstu ambicije da Kosovo uspostavi punu vojnu autonomiju.
Istovremeno, Kosovo sve otvorenije pozicionira svoje snage u međunarodnom sigurnosnom okviru. Učešće u humanitarnim, obučnim i mirovnim misijama već je postalo standard, a najava angažmana u međunarodnim stabilizacijskim snagama za Gazu dodatno potvrđuje namjeru da se Kosovo vidi kao sigurnosni partner, a ne samo korisnik međunarodne zaštite.
Na unutrašnjem planu, vojni kapaciteti se ubrzano šire. Aktivni sastav od 5.000 vojnika je popunjen, dok se radi na jačanju rezervnog sastava. Budžet Ministarstva odbrane je u samo nekoliko godina utrostručen, a oprema – od oklopnih vozila do dronova – nabavlja se u saradnji sa zapadnim saveznicima, u skladu s NATO standardima. Planirana domaća proizvodnja municije od 2026. godine predstavlja dodatni korak ka vojnoj samoodrživosti.
Sigurnosna strategija Kosova za period 2022–2027. eksplicitno identificira Srbiju kao glavnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti, posebno u kontekstu teritorijalnih pretenzija i hibridnih operacija. Taj okvir dodatno je učvršćen događajima poput oružanog napada u Banjskoj 2023. godine, koji je pokazao koliko brzo političke tenzije mogu prerasti u otvoreni sigurnosni incident.
S druge strane, Beograd kontinuirano osporava stvaranje vojske Kosova, optužujući Prištinu za militarizaciju i ugrožavanje srpske zajednice. Taj diskurs ne samo da utiče na regionalne odnose, već dodatno otežava integraciju Srba u kosovske sigurnosne strukture, uprkos formalnoj otvorenosti institucija.
Iako vojni kapaciteti rastu, stručnjaci upozoravaju da ključ dugoročne stabilnosti leži u ljudstvu. Plate, uslovi rada i profesionalna perspektiva ostaju izazovi, posebno u svjetlu povećanog odliva kadra posljednjih godina. Bez adekvatnih ulaganja u ljude, upozoravaju vojni analitičari, tehnička modernizacija može izgubiti puni efekat.
Na kraju, poruka NATO-a ostaje dvosmislena, ali jasna u suštini: Kosovo dobija vojnu podršku, ali trajna sigurnost neće biti ostvarena bez političkog rješenja i normalizacije odnosa sa Srbijom. Dok je vojna tranzicija mjerljiva rokovima i budžetima, politička dimenzija ostaje otvorena – i daleko neizvjesnija.
KURTI: Prva municija ‘Made in Kosovo’ biće proizvedena krajem 2026.
