Odmah poslije objavljivanja ocijenjena kao jedna od najvažnijih knjiga bosanskohercegovačke literature, kasnije obilježena i kao najčitanija knjiga u BiH te i kao najprodavanije poetsko izdanje u toj državi, „Poljska konjica“ Marka Vešovića u Crnoj Gori gotovo je nepoznat naslov.
Utoliko, svakako, lošije po čitaoce. Naravno, ovo je samo jedna od važnih knjiga koje su, na ovaj ili onaj način, mimoišle crnogorske čitaoce. Ovo je, ujedno, i samo jedna od Vešovićevih knjiga koje ovdje takoreći nisu pročitane.
Pa ipak, riječ je o knjizi na koju bi se baš ovdašnji čitaoci morali osvrnuti – i to ne samo zbog ovih nekoliko pomenutih priznanja zasluženo dodijeljenih „Poljskoj konjici“ (i onih izostavljenih). Zbog čega, onda, u ovoj čitalačkoj pustinji objašnjavati sadržaje ove dokumentarne lirike, ove lirske hronike o svakovrsnom nestajanju?
STRANICE ŽIVOTA
Počnimo od bilo koje stranice, budući da se one u „Poljskoj konjici“ mjere stranicama života. Događaja i likova ovdje ima više nego u bilo kom romanu, dramatičnije opisanih nego u književnim formama koje se postavljaju na scenu; na momente u njoj ima više gorke ironije nego što bi to zahtijevali filozofski spisi. Jednostavno, Marko Vešović je građu preuzeo iz života, onog stvarnog, onog koji je živio, bolje reći: podnosio – on, i njegovi sugrađani; onog koji se odvijao tu, sasvim blizu nas. Budimo makar iz današnje perspektive u obavezi prema ovoj poetskoj geografiji.
„Poljska konjica“ je, naime, svjedočanstvo o raspadanju jednog grada, a to je istovremeno i raspadanje svakog sistema vrijednosti… Rat je i raspad svake filozofije. Ovo je knjiga o razaranju ličnih iluzija, o porodicama koje nikad više neće živjeti isto, o nasilno prekinutim mladostima, o onima koji tek u starosti uče da žive. Knjiga pozajmljena iz stvarnosti; Sarajevo, kraj milenija.
Marko Vešović čitaocima pokazuje kako poezija može zamijeniti dokumentarnu građu. Ukoliko ne znamo na koji se način odvijao život za vrijeme opsade grada Sarajeva, onda posegnimo za „Poljskom konjicom“. Ukoliko želimo da susretnemo stotine isječenih sudbina iz tog evropskog pakla, pročitajmo makar jedan od ovih uistinu dirljivih zapisa. Jer, svaka pjesma je izdvojena ljudska sudbina, takvom je Vešović tvori. Ukoliko pak tragamo za pouzdanim svjedočenjem o dosljednom uništavanju grada, jednog svijeta u malom, o hiljadama nikad objašnjenih (ni Bogom, ni ljudima) propasti, opet sad, poslije svega, za ovakvim pjesništvom moramo pohrliti. Gledaćemo sâm život. Tačnije – susrešćemo se sa bezmalo svim načinima dolaska smrti.
Sâm Marko Vešović piše: „…ovi tekstovi su pravljeni od rečenica iz živih usta, iz novina, iz knjiga i iz piščeve glave“, iz želje da se događaji što uvjerljivije prikažu. Pjesnik pokazuje da je i ova vremenska distanca dovoljna: pjeva se o životima koji su na bezbroj surovih načina nestajali. Kroz njegov rukopis govore uništeni ljudi, oni predaju pjesniku svoje zlosrećne ratne i poratne usude. „Poljska konjica“ je oslonjena na dokumentarni materijal, pa opet ta osnova, u Vešovićevom aranžmanu, začinjena čitavim spletom pjesničkih figura i snažnim poentama, svakako je mnogo više od uspješno poetizovanog svjedočanstva, piše Pobjeda.
ULAZAK U SUDBINE
Glasovi sarajevske nesreće – tako različiti u iskušavanju istog – objedinjuju se u ovoj knjizi ne sluteći da postaju dio nezaboravne književnosti. A sam autor kao da, poput Česlava Miloša, saopštava: „Primao sam što bješe mi suđeno. Pa ipak, bio sam samo čovjek, To znači, patio sam za bićima sličnim sebi“.
Dirljivi su i – u poetskoj praksi, ne samo na ovim prostorima – posve neobični ovi zapisi o ulasku u hiljade sudbina i njihove pjesničke pretvorbe. Čudan je i način na koji se vještina pjevanja suprotstavlja uništavanju. Kako, recimo, danas u miru (ili, ako hoćete, „u razdoblju između dva rata“) zvuče riječi „Iz ratne molitve Ibrahima Ljubovića“: „I još te molim: ne dodjeljuj mi drugi život / jer ću na njega uložiti žalbu“.
Mnogo je ispričanog u ovoj knjizi – od svakodnevnih sekvenci do ideoloških prekrajanja prostora; mnogi su životi prokrstarili ovim stranicama, mnoge su smrti dobile i književno obilježje. Zato „Poljska konjica“ ne opominje (koga je, ako
hoćete, poezija ikad opominjala), već ukazuje na to da oko nas nijesu samo „sarajevske, već jerihonske ruševine“.
Vešović je pišući ovu knjigu skliznuo i u čitavu mrežu literarnih oblika – ima ovdje i drame koliko poezije, a prelaz iz stihova u prozna kazivanja posve je prirodan. Jer svaki govor o događajima iz opkoljenog, ali i poslijeratnog Sarajeva, kreće se onom tankom granicom između života i smrti. Ukoliko se ta međa ovdje načas i ne ukida.
Stoga i pozivamo na čitanje „Poljske konjice“: njeni junaci su, između ostalog, i „posljedice rata“. A nimalo slučajno, pjesma tog naziva („Sjeni Milana Milišića“) završava se ovako: „(…) Svak stigne da sve proživi. I da sve promaši. / Našto se pokojni Milan sjetio Jejtsa: ’da se počinje živjeti odistinski / tek kad se život shvati kao tragedija’“.
