Ceremonijalno spaljivanje lakog naoružanja od strane boraca Radničke partije Kurdistana (PKK), izvedeno 11. jula u zabačenim planinama blizu Sulejmanije, nije bio samo simbolički gest – bio je to politički događaj epohalnog karaktera. Ova slika gorućeg oružja, vođena od strane visoke predstavnice PKK-a Bese Hozat, predstavlja ne samo kraj gotovo pola stoljeća duge oružane pobune protiv turske države, već i potencijalno zatvaranje poglavlja u modernoj historiji Turske koje je bilo obilježeno nasiljem, patnjom i geopolitičkim tenzijama.
Ova dugo očekivana ceremonija razoružanja, bez direktnog prenosa i pod visokim sigurnosnim mjerama, rezultat je pažljivo koordinisanog dogovora između četiri politička centra – Ankare, Bagdada, Erbila i Sulejmanije. Iza te saradnje stoji politička arhitektura koja objedinjuje ne samo državne aktere već i rivalske kurdske frakcije, poput klanova Barzanija i Talabanija, što dodatno pojačava značaj i kompleksnost događaja. Činjenica da su prisustvovali i predstavnici Stranke narodne jednakosti i demokratije (DEM), često optuživane za političku bliskost s PKK-om, govori o mogućem pokušaju konstrukcije novog političkog konsenzusa.
No, ono što je posebno važno jeste ton poruke koju su borci PKK-a uputili: izabrali su „demokratsku politiku i pravo“ kao novi okvir svoje borbe. S obzirom na historiju nasilnog otpora i etiketu terorističke organizacije koju PKK nosi u očima Turske, EU i SAD, ovo je retorički i politički zaokret koji može imati duboke posljedice po dinamiku odnosa u regiji – kako unutar Turske, tako i u širem kontekstu Bliskog istoka.
Geopolitika razotkrivenih veza: SDF kao PKK-ova sjenka i američki balans na ivici
U gotovo istom trenutku kada su planinske vatre progutale oružje PKK-a, iz Washingtona je stigla izjava koja potvrđuje ono što je godinama bila javna tajna – da su Sirijske demokratske snage (SDF) i Narodne zaštitne jedinice (YPG) direktni produžeci PKK-a. Ambasador Tom Barrack je eksplicitno izjavio da SAD ne duguje SDF-u „pravo na nezavisnu vladu“, već samo „razuman put do tranzicije“. Time je jasno stavljena tačka na bilo kakve iluzije o trajnoj američkoj zaštiti političke autonomije kurdskih snaga u Siriji.
Njegove riječi bile su otrežnjujuće: SDF ne može računati na vječnu podršku, a SAD se neće igrati dadilje u beskonačnim pregovorima. Ovakav diskurs potvrđuje sve dublju nervozu Washingtona u pogledu kompleksnog terena na sjeveru Sirije, gdje balans između potrebe za stabilnim saveznikom i nespremnosti da se podrži dugoročni kurdski politički entitet postaje sve teži za održavanje.
Izazovno novinarsko pitanje o federalizaciji Sirije, zaštiti SDF-a i budžetu Pentagona za podršku toj organizaciji ostalo je bez suštinskog odgovora – uz osmijeh i šalu. No, takav diplomatski manevar više otkriva nego što skriva. Nedefinisanost američke politike prema SDF-u, kao i očigledna rastrzanost između retorike jedinstvene sirijske države i vojne podrške njenim paralelnim strukturama, znak je političkog umora i strateške konfuzije.
U tom vakuumu, Turska – osnažena unutrašnjim konsenzusom i vanjskom ofanzivom protiv PKK-a – pozicionira sebe kao regionalnog aktera koji koristi priliku da redefiniše odnose i karte. Dok se jedna vatra gasi na planini kod Sulejmanije, druga tinja duž sirijsko-turske granice – i sve ukazuje da će oblik te vatre zavisiti od toga koliko dugo i s kakvom jasnoćom Washington bude govorio.
Zora nove Turske: Erdoganov govor kao politička deklaracija epohe
Govoreći 12. jula pred partijskim vrhom, Recep Tayyip Erdoğan nije držao samo govor – on je izgradio deklaraciju epohe. Poruka je bila više od političkog obraćanja: to je bio programski manifest buduće Turske. Svaki segment – od historijskih osvrta, samokritike i priznanja grešaka države, do vizije integrativnog i demokratskog društva – poslužio je kao temelj za novu naraciju nacionalnog preporoda.
Erdogan je u prošlim greškama države prepoznao uzrok terorizma, ali je ujedno preuzeo ulogu onoga ko te nepravde ispravlja. Time je pozicionirao sebe ne samo kao lidera sadašnjice, već kao arhitektu novog političkog poretka. Kritike o prošlim nepravdama – poput spaljenih sela, prisilnih migracija i zabrane govora na maternjem jeziku – nisu bile tek retorička gesta; one su otvorile prostor za potpuno redefinisanje državnog narativa.
Osnova te redefinicije jeste novi savez između AK partije, MHP-a i DEM-a – politički trokut za koji Erdoğan tvrdi da je temelj nove Turske „bez terora“. Najava ovog saveza nije samo taktička koalicija, već otvorena ambicija da se stvori konsenzus koji će omogućiti donošenje građanskog ustava. U tom svjetlu, oštra kritika upućena opozicionom CHP-u poprima strateški značaj: pokazuje jasnu namjeru da se dosadašnji politički establishment, oslonjen na status quo, zamijeni širokim frontom nacionalne integracije.
U vanjskopolitičkom segmentu govora, naglasak na tursko-kurdsko-arapskom jedinstvu – kako u Turskoj, tako i u Iraku i Siriji – nije bio samo deklarativan. Predstavljao je nastavak iste poruke: Turska izlazi iz okvira nacionalne defanzive i ulazi u fazu strateške ekspanzije kroz saradnju, bratstvo i zajednički identitet.
Poruka je bila jasna: podjele su proizvod vanjskih manipulacija, a novo jedinstvo – ono koje se gradi bez oružja, s vjerom, ljubavlju i vizijom – jeste ključ stvaranja snažne Turske. Kroz ovaj govor, Erdoğan ne najavljuje samo kraj jednog perioda. On poziva na njegovu historijsku zamjenu – Tursku koja vodi, a ne samo reaguje.
Simbolika, realnost i prostor neizvjesnosti
Uprkos impresivnom narativu koji Erdoğan gradi – o „zori velike i moćne Turske“, konačnom kraju terorizma i historijskom jedinstvu Turaka, Kurda i Arapa – nekoliko ključnih pitanja ostaje otvoreno, a neka opasna pojednostavljenja nisu razriješena.
Prvo, iako je slika PKK-ovog ceremonijalnog spaljivanja oružja medijski snažna, u stvarnosti se radi o ograničenom i simboličnom gestu tridesetak pripadnika. Nema potvrde o široj demobilizaciji borbenih struktura PKK-a, posebno onih aktivnih u Siriji (YPG/SDF), niti je jasno da li će se ta gesta preliti na operativni kapacitet organizacije u cjelini. Terorističke grupe ne odlažu oružje jednom ceremonijom – pogotovo one koje su decenijama ukorijenjene u kompleksne regionalne mreže.
Drugo, politički savez AKP–MHP–DEM, koliko god zvučao kao inkluzivna platforma, i dalje se oslanja na strukture koje su do sada bile ideološki i programski nespojive. Hoće li se ta koalicija održati kada se dođe do stvarnih ustavnih pregovora i redefinisanja državne strukture? Iskustvo iz prošlosti pokazuje da se ovakvi savezi često razbiju pod pritiskom terena i ličnih političkih ambicija.
Treće, i možda najvažnije, Erdoganova politika prema Kurdima često oscilira između otvorene represije i taktičke pomirljivosti – u zavisnosti od unutrašnjepolitičkih i međunarodnih potreba. Ukoliko novo savezništvo ne dovede do stvarnog institucionalnog uključivanja Kurda, već ostane u funkciji privremene stabilizacije i kooptacije, ne samo da neće riješiti temeljne uzroke konflikta, nego može proizvesti novu frustraciju i potencijal za radikalizaciju.
U konačnici, ono što nas budućnost uči – posebno na Bliskom istoku – jeste da ni jedan istorijski govor, ni jedna simbolična ceremonija, ne znače automatski transformaciju društvenih i sigurnosnih realnosti. Ako dođe do realnog ustavnog pomaka, institucionalnog uključivanja Kurda, regionalne stabilnosti i napuštanja autoritarnih praksi – to bi bio zaista preokret. Ali bez toga, postoji rizik da će „nova Turska“ ostati više ideološki projekat nego historijska činjenica.
https://proglas.ba/turska-naredna-meta-izraela/
