I
Autor dosjetke koja je naslov ovog teksta je, koliko mi je poznato, Aca Radivojević, scenarista „Srpskog filma“. Meni preostaje da se naklonim majstoru i da se u nastavku teksta o rečenoj temi izrazim svojim riječima.
Napravićemo dva koraka nazad da bismo skočili naprijed. A naprijed ćemo skočiti da bismo pali u provaliju, što će nas značajno unazaditi. Unazad se, hoću reći, može ići tako što se ide nazad, kao i tako to se ide naprijed.
Ako se prisjetite Elvisa Prislija – taj je čovjek dobro izgedao i znao je pjevati. Sa 40 kila viška on jedva diše, znoji se za klavirom, loče kokakolu, pa ipak pjeva, ne, razvaljuje „Unchained Melody“: kralj je na samrti no i dalje je kralj.
Snimak je dirljiv na isti način na koji je to i onaj na kojem gledamo Cobainea kako tokom Nirvanine MTV Unplugged sesije, na speedballu, utrnule vilice škrguće zubima i ječi od od bola pri kraju izvedbe „Where Did You Sleep Last Night“. Snimak je nastao u novembru 1993. Petog aprila sljedeće godine Cobain je izvršio samoubistvo. Dead Man Singing.
Pogledajte Elvisa, Dean Martina ili Sinatru. To su bili kurvini sinovi koji su znali i pjevati i lokati viski i šampanjac sa mafijom u Las Vegasu. Najbliži tome na Balkanu je Aca Lukas: od tri parametra, da dobro pjeva + dobro izgleda + sjedi sa mafijom, on ispunjava jedan.
Do sedamdesetih godina, pop muzika je već bila u dekadenciji. Pankeri nisu znali ni pjevati ni svirati, štaviše: vrlo su držali do svog neznanja. Slično se može defnisati i hip-hop. Za razliku od panka, doduše, hip-hop se ne odriče muzičke kompetencije: koriste semplove onih koji znaju note i instrumente. Od old school rapa (govorim jer ne znam da pjevam) brzo se stiglo do disleksičnih vokalnih izvođača – dakle onih koji nisu u stanju ni govoriti.
To znači muziku bez bilo kakve, pa ni političke poruke, iako je rap isprva bio „crnački CNN“, dakle politička platforma. I u tom smislu rap je bio sličan panku. Jbg: Sex Pistols su prezirali odlaske na egzotične destinacije a palme – pješčana plaža – koktel sa šeširićem rajeve opisivali kao: „jeftin odmor u tuđoj bijedi“. Imali su svijest o tome da tamo gdje su otišli da uživaju neko pati. Danas su tekstovi pjesama spisak luksuznih dizajnerskih marki; nikoga nije briga za to što obilje koje prikazuju u spotovima i na instagramu znači glad i smrt onih koji ih služe u rizortima, ljudi od kojih su zemlja i more oteti.
II
Ovo je, po Spotify analitici, jedna od pjesama koju sam u 2025. godini najviše slušao.
OK, folk pjesma. Volim pjesme bez refrena, one koje su repetitivne. A folk pjesme često to jesu. Kao Dylanova „Changing of the Guards“, recimo. Ali da bi pjesma bez refrena bila dobra, strofa mora biti iznimna. Tekst mora biti u najmanju ruku dobar, ili barem u svojoj gluposti neiritantan – a to nije lako naći.
Mislim da u mom slučaju sklonost ka muzici punoj ponavljanja leži u tvrdom uvjerenju da je, hoćeš-nećeš, sve ponavljanje. Kako to u „Podrumu“ kaže Bernhard:
„Prošli smo gotovo sve što tek dolazi; ništa nas ne može iznenaditi jer sve su mogućnosti već dobro poznate. Ko je mnogo griješio, iritirao, smetao, razarao, uništavao, mučio se, studirao, često se nasmrt iscrpljivao, gotovo se ubio, lutao, ustručavao se pa se opet nije ustručavao, i ubuduće će lutati, griješiti, iritirati, smetati, razarati, uništavati, mučiti se, studirati, nasmrt se iscrpljivati i gotovo se ubiti, i tako sve do kraja“.
Čak su i moji snovi repetitivni. Oni su kao oštećena ploča: pokušavam stići do nekog kraja, nekog cilja, ali uvijek bezuspješno, jer me nešto vrati natrag na početak, zbog čega se sekvenca sna neprekidno ponavlja, bez razrješenja. San kao besciljno kretanje.
To umara. Kraj bi, kad stigne, morao donijeti olakšanje. Ukoliko je kraj doista kraj – a odveć je jezivo pomisliti suprotno. Vječnost nikada nisam bio u stanju zamisliti kao obećanje, nego isključivo kao najstrašniju prijetnju. Vječni život bi bio tek beskrajna praznina. Tu su, naravno, probrani užici. Na početku, novi užitak vidiš kao obećanje. No sve, ubrzo, postane pusta dosada: svaki delikatni miris, svaki upečatljivi ukus, svaka transgresija – sve to, ako nije singularno, a nije jer koliko god živiš, predugo je, a svega je, ma kako ga malo bilo, zapravo previše – postane konfekcija. Čak i ukoliko je čovjek inventivno dekadentan, sve se neminovno svede na ponavljanje i varijacije. Na egzistencijalni ekvivalent umjetnosti fuge, takoreći. Progresija je moguća samo ako je ograničena. Ponavljanje je forma promjene jedino ukoliko postoji kraj. U suprotnom, promjena je tek ponavljanje.
Kako bilo… U pokušaju da razumijem zašto sam tako često slušao „Anathea“, kratko sam se bavio bazičnom internet-arheologijom. Kao izvor pjesme pominje se nekakva dječija balada koju je pod brojem 95 u svoju kolekciju uvrstio (ili uvrstila) Francis James Child. Ta pjesma nema nikakve veze sa „Anathea“ koju ja slušam.
Tekstualnu varijaciju na temu nalazimo kod Led Zeppelin, u „The Gallows Pole“, čije porijeklo internet prati sve do Lead Bellyjeve „Gallis Pole“.
Već pomenuti Dylan snimio je „Seven Curses“, još jednu varijaciju pjesme koju je otpjevao i Deep Dark Woods.
No porijeklo pjesme je srednjoevropsko – to se jasno čuje. Na koncu se ispostavilo da je u pitanju mađarska pjesma koju je zabilježio Bela Bartok. Pjesma se zove „Laszlo Feher“; tek ponegdje se pominje i kao „Feher Ana“. U Bartokovoj verziji pjesma zvuči ovako:
Pjesma je, dakako, hardcore patrijarhalna i već njen naslov svjedoči o tome. Junakinja je Ana Feher, ne njen brat Laszlo, čije ime pjesma ipak nosi. Deep Dark Woods to razumije i junakinju vraća na čelo, gdje joj je mjesto.
Laszlo, dakle, ukrade pastuva. Pjesnik ne kaže konja, nego baš superpotentnog pastuva. Time je već u prvom stihu najavljena seksualna bit ove tradicionalne tužne pjesme. Ljudi su, naime, od davnina opjednuti time ko je sa kim i pod kojim uslovima praktikovao seks. Tradicija je, od svetih knjiga preko istorije Zapadne književnosti, zbir zabrana i pouka o društveno prihvatljivom koitusu. Zbog čega opsjednutost tradicijom i njenom odbranom lako prepoznajemo kao jednu od manifestacija nezadovoljavajućeg seksualnog života. Ovi koji desnicu ruku dižu visoko u pozdrav po pravilu tu ruku vade iz svojih gaća.
Elem… Laszla uhvate i bace u zatvor gdje čeka pogubljenje. Za to čuje njegova sestra Ana/Anathea. Sljedstveno patrijarhalnoj matrici po kojoj je sestra dužna dati sve za brata, ona ne pomisli: „I tebe sam sita, Laszlo, neka te spašava otac koji je od tebe napravio razmaženog kretena“, nego odluči da je baš njen posao da brata po svaku cijenu izbavi od smrti.
Stoga Ana(thea) ode kod sudije i ponudi mu mito: zlato i srebro. Tu razumijemo iracionalnu prirodu Laszlova prestupa: budući da Feherovi imaju zlata i srebra, dakle imućni su, nije bilo potrebe da Laszlo ukrade pastuva. Njegov motiv za krađu, vraćamo se na to, nije bio klasni – prije seksualni.
Onda se brat Laszlo, zbog čije gluposti je sve i počelo, pojavljuje kao glas muškog razuma. On, da pojednostavimo, kaže sestri da će je sudija iskoristiti a njega ipak objesiti. Laszlo, kao dobar sin dobroga oca, čak i u trenucima pred pogubljenje brine o čednosti svoje sestre – jer ženska čednost je, je li tako, vrijednost čitave porodice, a njen himen, ako se brakom dobro plasira, vrjedniji od sveg porodičnog nakita, kao i državnih obveznica. Ali žensko ko žensko, neće da sluša.
Ana ode u sudijine odaje i spava sa njim.
Ujutro objese Laszla.
Iz perspektive čovjeka našeg vremena, naučenog da je takozvana „pravna država“ i „vladavina prava“ vrhunac Zapadne civilizacije, što je žalosno mišljenje, jer je posvećenost pravu eufemizam za odustajanje od pravde, „Anathea“ se ne čita kao tužna priča o lakovjernoj ženi i podmuklom sudiji (to bi bilo čitanje vremena u kojem je pjesma nastala), nego kao „narativ“ o „korupciji“ i „trgovini uticajem“.
Iz perspektive pravne države, naime, Anathea pokušava korumpirati sudiju. Ovaj, pak, koristi svoj uticaj da bi nju seksualno iskoristio. Anathea više nije nesretna junakinja čiju sudbinu žalimo, nego nositeljica „koruptivnih aktivnosti“ čije postupke osuđujemo.
Ukoliko bi slučaj stigao na sud, moja je pretpostavka da bi pravna država osudila Anatheau, dok bi sudija u nedostatku dokaza vjerovatno bio oslobođen optužbi.
Nema, naime, sumnje da je Anathea sudiji nudila mito. Na direktnu ponudu da bude plaćen zlatom i srebrom, sudija je odgovorio odrično. Njegov advokat bi tvrdio da sudija jeste saopštio da želi „her sweet favour“, no tim iskazom on nije tražio mito, nego (doduše na neprimjeren način) iskazao seksualnu privlačnost prema osobi čiji je prijedlog da primi mito već odbio. U prilog tome ide i činjenica da nije izmijenio presudu: Laszlo je pogubljen. Sama presuda bila je rezultat sprovedbe zakona a ne koruptivnih aktivnosti. Zbog činjenice da bi „all I want is your sweet favour“ moglo biti shvaćeno kao prijedlog za trgovinu uticajem, sudija bi ipak bio suspendovan sa posla.
Pjesmu je moguće i tako tumačiti. Čovjek koji bi tako učinio zavrjeđuje najdublju sućut, baš kao i ostali ljudi koji svijet, u svoj njegovoj nesavršenoj kompleksnosti, pokušavaju ukalupiti zakonom.
To vam je kao da snijeg… Hajdemo ovako: svijet pod snijegom drugačije svijetli – ta svjetlost pada sa neba, prekriva nas i sve što možemo vidjeti, sve do čega čulima možemo doprijeti. Ma koliko puta viđen, prizor je uvijek fascinantan kao prvi put. Dakako, na snijeg je moguće gledati i kao na kondenzovanu vodu, ali biti racionalan vrijedi samo do mjere do koje naš razum ne uništava svaku radost u životu. Stvari poput snijega moraju ostati neobjašnjene, time i nevine, da bismo mogli uživati u njima.
Koristiti razum da bismo ubili svaku iluziju duboko je iracionalno, jer iluzije su najvrjednije što ćemo ikada imati. Stajati, duboko u noći, negdje na rubu šume, pod nebom koje po nama posipa snijeg, kao konfete po pobjedniku svake bitke koju nije vrijedjelo voditi, pa pritom razmišljati o atmosferskim procesima koji su do toga doveli, svakako nije nerazumno, ali je jadno i nekako žalosno, vrijedno sućuti. Takvom čovjeku snijeg je tek smetnja – jedna od mnogih koje ga očekuju prije smrti, koja stoji na kraju, kao najveća neprijatnost.
I to je to. Baš zato sam tako često slušao „Anathea“. Jer sam svaki put kada sam je čuo mislio o tome kako, bez obzira na pomjeranja u tumačenju uslovljena ideološkim matricama različitih epoha, mi vrlo dobro znamo da je moć ogavna, sistem korumpiran, život stroj za mljevenje ljudskog dostojanstva a pojedinac, bez obzira na veličinu svoje žrtve, nemoćan da od njega dobije i najmanji ustupak.
Mi vrlo dobro znamo da niti jedno dobro djelo, pa tako ni ono Anatheaino, neće proći nekažnjeno.
III
Da je Haris Džinović, umjesto kao još jednu slaboumnu pjesmu o kafanama i ženama, svoj najveći hit snimio sa refrenom „I tebe sam sit, Satano“, izmjenom samo jedne jedine riječi dobio bi radikalno drugačiju pjesmu koja bi pripadala posve drugom žanru: bila bi nalik na ono što su radili rani Rambo i Laibach.
Međutim, da bi „I tebe sam sit, Satano“ funkcionisala u punom parodijsko-subverzivnom kapacitetu, neko je prije toga morao snimiti onu pjesmu sa kafanom u naslovu.
Što znači da je uslov hipotetičkog subverzivnog Harisa Džinovića, kakvoga nismo upoznali, sam Haris Džinović kakvoga znamo.
Šta reći: povijest umjetnosti je u jednakoj mjeri povijest iskorištenih, kao i neiskorištenih mogućnosti.
Andrej NIKOLAIDIS za CdM
ANDREJ NIKOLAIDIS: Zašto su red, rad i disciplina put u propast
