Promjena ustavne odredbe o službenom jeziku nije lingvističko niti identitetsko, nego prije svega pitanje vladavine prava. Budući da su manjkavosti vladavine prava osnovna prepreka na putu Crne Gore ka EU, to je ujedno i par excellence pitanje evropskih integracija.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Zašto?
Da bi zahtjev koji DNP saopštava glasno – u čemu imaju manje ili više eksplicitnu podršku i vladajućih SNP-a te Nove srpske demokratije – bio ostvaren, potrebno je da za to glasa dvije trećine poslanika u parlamentu i da odluku Skupštine na referendumu potvrdi tri petine UKUPNOG broja upisanih birača. Još jednom: UPISANIH, ne na referendum izašlih birača.
Da skratimo: to je nemoguće.
Dakle, kada Knežević traži „srpski kao službeni“, a Mandić kaže da želi to isto, ali sada, kao, nije pravi momenat, oni raspravljaju o putovanju kroz vrijeme, kolonijama na Marsu i lijeku protiv smrti. Za sve pobrojano šanse su čak i veće nego za to da tri petine upisanih birača glasa za promjenu službenog jezika.
Tako je to, barem što se tiče zakona. Međutim, Ustavne je promjene moguće nametnuti i na silu, kršenjem zakona/ustava. Zato Mandić i SNP, kada govore o toj temi, izostavljaju obavezni referendum i računaju da se stvar može završiti trgovinom u skupštini.
Može. Kao što se lako može zamisliti i da Mandićev Ustavni sud, kao i ostatak sudstva koje on kontroliše, aminuje kršenje ustava.
No to ne mijenja ništa. Ono što za ostanak u vlasti traži Knežević, bez obzira šta o tome mlatili pravosudni kadrovi Peđe Bulatovića, znači samo jedno: da se ustav pocijepa, zapali, po njemu se obilno pomokri a onda se zakopa u neku štalu, među telad koja klanje čekaju u miru i spokoju sa kakvima je ovdašnja javnost, u jednoj od najsramnijih epizoda crnogorske istorije, bez otpora na ulici, dopustila Temeljni ugovor.
Koji je takođe neustavan. I koji je takođe, između ostalog, donesen da bi zaustavio EU integracije za koje je i Abazovićevoj vladi bio otvoren put.
Tamo gdje se gazi ustav nema govora o vladavini prava. Stoga, ponavljam, to jeste pitanje koje se tiče Brisela. A tiče se, valjda, i građana Crne Gore koji bi, valjda, za razliku od Temeljnog ugovora, ovoga puta izašli na ulice da brane ustav. A to znači političku nestabilnost.
Da nema EU i procesa integracija za koji ona ovoga puta jeste vrlo zainteresovana, ova bi vlast ustav zgazila kao opušak i odavno završila ono što Knežević i Mandić traže. To ne treba zaboraviti: iz ovog ili onog razloga, svejedno je, građanska Crna Gora danas nema većeg prijatelja od EU.
ANDREJ NIKOLAIDIS: Evropska unija i alkoholizam: ko sa nama pije, dosadno mu nije
