Masovni protesti koji su sedmicama potresali Iran privremeno su utihnuli, ali političke i ljudske posljedice ostaju duboke. Iza zatvorenih ulica i privida stabilnosti ostale su hiljade mrtvih, brutalna represija sigurnosnog aparata i otvoreni sukob narativa između iranskog režima i Zapada. U središtu tog sukoba ponovo se našao američki predsjednik Donald Trump, kojeg je iranski vrhovni vođa Ali Hamenei direktno optužio za krvoproliće.
U svom prvom javnom obraćanju nakon višesedmične šutnje, Hamenei je poručio da Trump snosi odgovornost za „žrtve, štetu i klevete“ nastale tokom protesta. Iranski lider tvrdi da su nemiri bili dio „američke pobune“ s ciljem destabilizacije zemlje, čime je protestni pokret predstavio kao stranu zavjeru, a ne unutrašnji društveni revolt.
Takva interpretacija prati ustaljeni obrazac iranskog režima: delegitimiranje protesta kroz optužbe o umiješanosti SAD-a, Izraela i „stranih terorista“. Hamenei je demonstrante opisao kao „vandale i izgrednike“ koji navodno uništavaju vlastite gradove kako bi zadovoljili interese „predsjednika druge zemlje“. Ipak, snimci spaljenih portreta vrhovnog vođe, koji su se širili društvenim mrežama prije blokade interneta, jasno su pokazali da je bijes dijela stanovništva bio usmjeren direktno protiv same strukture vlasti.
Pobuna je slomljena, prijetnje ostaju
Hamenei tvrdi da je država „slomila kralježnicu pobuni“, ali je istovremeno zaprijetio daljim obračunom s onima koje naziva „domaćim i međunarodnim kriminalcima američke pobune“. Poruka je bila jasna: režim se ne osjeća ugroženim, ali ne pokazuje ni najmanju spremnost na političke ustupke.
Dok vlast govori o pobjedi nad „zavjerom“, organizacije za ljudska prava iznose dramatično drugačiju sliku. Američka organizacija Human Rights Activists News Agency (HRANA) tvrdi da je tokom gušenja protesta ubijeno najmanje 3.090 ljudi, od čega gotovo 2.900 demonstranata. Iranske vlasti, nasuprot tome, priznaju oko 300 smrtnih slučajeva. Sky News je nezavisno potvrdio više od 110 ubistava, uključujući žene i djecu, uz svjedočenja koja ukazuju na sistematsko prikrivanje razmjera nasilja.
Protesti su izbili krajem decembra zbog teške ekonomske situacije, ali su se vrlo brzo pretvorili u otvoreni politički bunt protiv klerikalne vlasti. Posebnu simboličku težinu imale su demonstracije u kojima su se studenti i trgovci ujedinili, uz slogane koji su prizivali period prije Islamske revolucije 1979. godine – što režim doživljava kao direktni ideološki izazov.
Privremeni mir i digitalni mrak
Danas se, barem na površini, život u Teheranu i drugim gradovima vraća u uobičajeni ritam. Nema masovnih okupljanja, a vlasti popisuju materijalnu štetu, navodeći uništene džamije, vjerske objekte, bolnice i vozila hitnih službi. No, ključni alat represije bio je gotovo potpuni prekid interneta, koji je trajao više od sedam dana i onemogućio protok informacija. Organizacija NetBlocks zabilježila je tek postepeno i ograničeno vraćanje mrežne povezanosti.
Trump između prijetnji i povlačenja
Reakcije iz Washingtona bile su proturječne. Trump je u jeku nasilja zaprijetio dodatnim sankcijama i carinama državama koje posluju s Iranom, obećavajući da će SAD „doći u pomoć“. Kako su se protesti gasili, ton se promijenio: američki predsjednik je zahvalio iranskom vodstvu na otkazivanju više od 800 planiranih vješanja, sugerirajući da je to uticalo na njegovu odluku da ne poduzima vojnu akciju.
Analitičari, poput Alija Vaeza iz Međunarodne krizne grupe, smatraju da Trump zapravo traži izlaz iz vlastite retorike, nastojeći izbjeći direktni sukob bez otvorenog priznanja političkog povlačenja.
Opozicija u egzilu i neizvjesna budućnost
U međuvremenu, prognani prijestolonasljednik Reza Pahlavi iz Washingtona je poručio da će Islamska Republika „pasti – ne ako, nego kada“, nudeći sebe kao lidera prijelaznog procesa. Ipak, čak i kritičari režima priznaju da Pahlavijev realni utjecaj unutar Irana ostaje ograničen, a njegove tvrdnje teško provjerljive.
Podrška iranskoj opoziciji iskazana je i protestima širom svijeta, uključujući nasilne nerede ispred iranskog veleposlanstva u Londonu, gdje je povrijeđeno više policajaca i demonstranata.
Iako su protesti utihnuli, Iran je daleko od stabilnosti. Režim je pokazao da ima kapacitet brutalne kontrole, ali i da se oslanja na represiju i vanjskog neprijatelja kao ključne stubove opstanka. Pitanje koje ostaje otvoreno nije da li je pobuna slomljena – već koliko je dugo moguće održavati mir nad masovnim grobnicama i potisnutim bijesom.
THE NEW YORK TIMES: Iran je na rubu, Zapad nije spreman. Postoji nekoliko scenarija
