15.5 C
Mostar

BORIS LALIĆ: Memo na tabutu

Studij komparativne književnosti nije mi donio mnogo dobra. Držeći me podalje od zaposlenja, najprije me natjerao u vegetarijanstvo, zatim u veganstvo, te na kraju u nešto što se zove raw vegan – isto što i obični, samo ovaj još dodatno nit’ kuha, nit’ peče.

Piše: Boris Lalić│borislalic.blogspot.com

I kako to u životu najčešće biva, da čovjek doživi kakvu lijepu stvar kad se najmanje nada, tako i meni, baš u trenutku kad me za jaknu ujeo štakor na bunjištu pijace Heco, zazvoni moj prastari mobitel, a to je zvala nekakva izrazito ljubazna gospođa, koja se predstavi kao gđa Lažić – Kradić i izjavi da joj je čast pozvati me na vegansku konferenciju u hotelu Evropa, idući petak u dvadeset sati.

Čim sam čuo Evropa, odmah sam rekao da dolazim, jer ja sam čovjek željan Evrope. Tu, u Sarajevu, osim geografski, nije je bilo baš previše, iz godine u godinu situacija je postajala sve više azijska, sa sve manjim platama.

Kad je došao petak, rano izjutra, prije prvog ezana, stisnuo sam zube i okupao se na uglu Begove džamije, ispod ona dva mlaza za koja kažu da kad se piju stvaraju želju da se čovjek vrati u Sarajevo kako bi pio opet, a kad se čovjek ispod njih kupa, onda želju da iz Sarajeva pobjegne i tamo negdje u tuđini promijeni ime i prezime, te provede ostatak života praveći se kako ne zna za Bosnu ni da postoji. No, da budem sasvim iskren, kada mi je ledena koža zaškripala pod rukama od čistoće, osjetih veliko zadovoljstvo, te se sa nekim dostojanstvom sjetih rečenice iz jednog filma: “Mi, Englezi, smo izmislili hladni tuš da ljudi ne bi masturbirali.”

Poslije toga sam otišao u svoj podrum i legao na slamu poput Snjeguljice, riješen da u tom položaju dočekam vrijeme polaska, a iz razloga da se ne bih znojio. Trebam li reći da nisam si mogao priuštiti dezić, ni onaj što čuva 1 h, kamoli one od 24 ili 48.

Tako nepomičan, razmišljao sam o luksuzu koji me čeka, o naparfemisanim damama u sjajnim toaletama i trpezi na kojoj, istina, neće biti mesa ili bar sira, ali će biti zato skupo vegansko, što je za nekog ko se hrani pijačnim restlovima i plodovima divljine povod velikoj radosti.

Oko sedam ustao sam da se spremam. Za ovu specijalnu prigodu izvadio sam iz ormara, to jest zapravo iz vreće, najbolje što sam imao i odjenuo se, i kada sam poslije toga izašao na ulicu, pa zastao ispred jednog izloga da se ogledam, imao sam bogme šta i vidjeti: lIjepu prozirnu i vitku figuru jednog pravog komparativca, koja me navede na već poodavno zaboravljenu misao – moglo bi se šta i zguziti večeras.

No, uprkos činjenici da sam nosio svoje najbolje, na ulazu u Evropu naiđoh na probleme baš zbog toga, na radnike obezbjeđenja koji mi rekoše da me tako obučenog ne žele vidjeti ni blizu hotela, a ako još jednom uđem da će mi pozvati policiju. Probao sam im objasniti da sam došao po pozivu, ali džabe, nisu htjeli ni da čuju, i da u tome trenutku nije naišao upravnik, inače moj školski drug, sve su prilike da ne bih ni ušao.

I on se začudio mojoj garderobi, sastavljenoj od zelene SDA majice, crvenog SDP duksa, žuto-plave NIP trenerke i narandžastih DF patika, uz šta sam kao modni dodatak nosio još crveni key chain Naše stranke i plavo žuti SBB kačket,  ali kada sam mu objasnio da je to sve ganc novo, jedino moje što je bilo takvo, razumio je i, prokomentarisavši kratko sa: “Mamicu im njihovu”, lično me poveo do konferencijske sale, tutnuvši mi putem pet maraka u ruku, ganuvši me s tim duboko.

Dobročinstvima mog školskog tu nije bio kraj. Saznavši da sam i ja vegan, očito ne neki bezveze dok sam pozvan tu, reče da moram to iskoristiti. “Slijedi me”, reče on i otvori uska vrata, za koja bi se reklo da iza sebe kriju strujni ormarić, a zapravo su krila spiralne stepenice, s kojima se popesmo na mračnu galeriju, odakle smo mogli gledati u salu bez da sami možemo biti viđeni, gdje mi zatim stade skretati pažnju na pojedine učesnike konferencije i pojašnjavati ko su i šta su ti ljudi.

–    Vidiš onu zdepastu, crvenokosu, onu kao nilski konj u balskoj haljini?

–    Vidim.

–    To je predsjednica udruženja za pomoć djeci bez roditelja. Četiri stana u Sarajevu,  apartman na Jahorini, vikendica u Makarskoj, Audi osmica, to ti je ona.

–    Uh, jebla mamu svoju!

–    A onaj tamo suhi, u ćošku, sa dva broja manjom košuljom…

–    Misliš onaj sa frizurom kao da je prste gurao u šteker?

–    E, taj! Glavni za pomoć Romima. Tri stana i kuća u Sarajevu, hacijenda u Mostaru, luksuzni apartman u Dubrovniku, Porše Panamera, on je to.

–    Uh, jebo ga ćaća!

–    A vidiš onu štrkljastu rugobu, kraj palmice, što je digla ruku…

–    Vidim joj kadaif.

–    Šefica raspodjele humanitarne pomoći za migrante. Gradi zgradu na Barama, a ima hotel na Vlašiću i tri stana u Bosmalu, Mercedes S klase, najnoviji, upamti!

–    Jebem joj ćaću i mamu!

–    A onaj onde mlohavi, što izgleda kao da je sad iz Indije, u onim polu-dimijama…

–    Aha, on garant krade s hiljadu  ruku.

–    Nije s hiljadu, već s dvije hiljade! To ti je nevladin dugogodišnji  projektaš, podjednako vješt kad treba krasti mlade i stare, siromašne i uboge. Tu se nosi ponizno i skromno, a kažu da je nekretnine pokupovao po Parizu i Londonu. Po Sarajevu se voza u raspalom Tvingu, a tamo kad ode, onda Lambordžini Urus i Rols Rojs Kulinan!

–    Jebo li ga Kulin-ban!

I tako dalje, nije stao moj školski dok mi ih sve nije objasnio i pojasnio, uključujući gospođu Lažić – Kradić, koja je sa svojom pretilom figurom, podvrnutim nosićem, plavim kosama i rozom haljinom neodoljivo podsjećala na čuvenu Miss Piggy. Za nju školski reče da je najbogatija među prisutnim, direktorica fondacije “Liar”, koja je stajala nad svim nevladinim organizacijama kao nekoć Kominterna nad KP-ima. Na kraju, kad smo pošli dole, reče školski da je ovo moj sretan dan i da idem među njih naći  unosan posao koji, uostalom, sasvim odgovara mom zanimanju, čija je suština, ako dopuštam, pričanje šupljih priča.

Iz zahvalnosti prema njegovoj dobroti kratko sam odgovorio da hoću, a u sebi dodao: “Ne znaš ti sinko ni šta je ozbiljna književnost, nisi je nikad ni probao, pa je zato ne možeš ni zamisliti, a misli da znaš tako na neviđeno, svašta ti tako misliš, pa eto te gdje si, gdine znam-svatkog-mene-nitko.”

Moja pojava među tim bogatim ljudima izazva na prvu, kako mi se učini, zazornu reakciju, za šta je sigurno bio kriv moj gratisni predizborni outfit, koji je u očima tih ljudi predstavljao protivnički tabor. I prije sam bio u prilici družiti se sa tim oportunističkim svijetom, koji sebe doživljava borcima za ljudska prava i u tom doživljaju pretjeruje ništa manje od političara, a samo zato što se, isto kao političari, koriste obespravljenim ljudima kao sirovinama od koje prave šuplje priče, na konto čega uzimaju lovu. Zato se nisam uvrijedio ni pokunjio, već sam uzdignute glave prošao između njih do gospođe Lažić – Kradić, da je pozdravim i zahvalim joj se na pozivu. I ona je imala onaj bešćutni izraz lica kada me je ugledala, ali čim rekoh ko sam, razvila je široki osmijeh na svom kao čir okruglom, crvenom i ispupčenom licu, što je bio znak i ostalima da učine isto, poslije čega mi je svako htio stisnuti ruku. Iako sam znao da s tim ljudima suštinski nemam ništa zajedničko, za trenutak mi je bilo veoma prijatno, jer koji to čovjek ne voli biti u centru pažnje, pa taman ista dolazila i od onih koji su nalik na kad se čovjek osekne bez maramice i bez vode, ono samo s prstima?

Lažićka – Kradićka reče da konferencija počinje, na šta svi pređosmo u drugu salu i posjedasmo na lijepe bečke stolice, u kojima se pod dupetom čuju snažne opruge kako škripe, na šta pomislih – mmm, pršti od luksuza! – i uprijeh gluteusom  jače, ali ga opustih jer sam se sjetio plemenitog Horacija, kad kaže za nekog lika što nosi dronjavu togu da je ličnost i da se to gleda po držanju, a ne po odjeći.

Da je stvarno tako, potvrdio je petnaestak stoljeća kasnije i plemeniti Bokačo, u noveli o osiromašenom plemiću, kom teške materijalne prilike nisu mogle potisnuti plemenitost, tako da se u njega zaljubila najljepša i najfinija gospa, koja će ući u legendu sa rečenicom: “Više volim čovjeka bez bogatstva, nego bogatstvo bez čovjeka.” Takva jedna naći će se i za mene, ali kasnije, a u vrijeme ove pripovijesti uz mene je bila samo Desanka Šakić, koja bi po količini zarađenog sevapa na onom svijetu morala živjeti na sedmom katu nebesa.

Plan moj bio je jednostavan, da ne kažem prost. Ljudi mog kova odlikuju se, osim budalastim mislima, još i herkulovskim apetitom, što u praksi znači nepristojno, halapljivo hranjenje, te mogućnost da se pojede jako puno, baš kao da smo šuplji do koljena. Iako bi se moj životopis, iz perspektive normalnog čovjeka, mogao nazvati historijom jedne bestidnosti, ja sam zapravo ekstremno stidljiv čovjek, što je uvijek gledao da se skrije od ljudi kad nešto radi samo za sebe.

Zbog toga sam i sada sjeo u zadnji red, i čim sam primjetio da svi pomno gledaju u govornicu, na kojoj je onaj sa haotičnom frizurom referisao o nuspojavama mesne industrije, tiho ustao i na vrhovima prstiju izašao u prethodnu dvoranu, gdje je sada sredinom furao dugački sto, zastrt stolnjakom bijelim kao snijeg, po kom je desetak konobara u crnim frakovima redalo veganske đakonije,delicije što na mom meniju nisu bile nikad. Ti konobari, uprkos fracima, zalizanim kosama i brčićima a la franca, odmah su vidjeli za mene da sam njihova fela, te se nisu bunili da ja to malo počnem još prije nego je bilo sve postavljeno, jer mi, donji, uprkos činjenici da nam nije strano jedni drugima krv piti i oči vaditi za sitnice ili samo tako, zdušno se podržavamo kad ko od nas nasrne na štogod bogataško.

Odmah da kažem – salate i te stvari me nisu zanimale i njih sam samo letimično prešao pogledom, kao policu “popularno” u biblioteci. Sva moja pažnja, uprkos etiketi sirovog vegana, bila je usmjerena na razne imitacije mesa, na hamburgere, ćevape i kobaje od soje, udarene začinima tako obilato da su sasvim nalikovale na drugorazredne mesne proizvode, u čemu se ogledala tiha patnja tog pokondirenog svijeta, sjećanje na vrijeme kad su bili obični ljudi, slabostojeći, ali slobodni od ponižavajuće glume i jadne istovjetnosti koja s njom dolazi, tako suprotnoj od lijepe božanske istine po kojoj je svaki od nas neponovljivi original.

Zamolivši svoju frakiranu ekipu da mi donese pet-šest koli – tu ne odolih da se ne napravim malo kako sam i ja u fazonu zdrava hrana, pa rekoh neka budu zero – bacih se na taj biljni roštilj, pa dok je iz druge prostorije dopirao glas bijelog Indijca, govoreći kako je on predstavnik Krišne, ja sam ovamo predstavljao Mahadevu, grabeći sa hiljadu ruku sad za ćevap, sad za hambaš, sad za sudžukice, ne propuštajući da sve umočim u bijelu skupocjenu majonezu od badema i još skuplji zeleni wasabi, praveći kratke pauze, koliko treba da se eksira flašica ledeno hladne Koka-Kole i podrigne glasno kao lav, što je među konobarima izazivalo glasan smijeh i uzvike “aferim!” i “mašala!”.

Ono što je dobro u tom, kako sam ga zvao, “Lifestyle ov da poor & dangerous”, jeste koncentracija uživanja koja se stvori u trenucima kao što je taj, tako snažna da čovjek zaboravi i ko je i šta je, upadajući u blaženstvo koje bi se jedino moglo uporediti s onim kad se pukne u venu.

Zato nisam u stanju reći koliko je objedanje trajalo – možda pola sata, a možda i pet minuta? Tek u jednom trenutku primijetih kako mi ruke proklizavaju po praznim platama, te čuh vlastite zube kako škljocaju uprazno i grlo što guta sami zrak. Da, od čitavog tog fake ass bitch roštilja nije ostalo ništa, ogromne srebrene plate stajale su prazne, okružene hrpama salate kao planinska jezerca zelenim brežuljcima.

U tom trenutku iz susjedne dvorane prolomi se glasan aplauz, koji mi najzad otvori oči. Mislio sam da je to znak kako je dosadni, a nezaobilazni dio konferencije gotov, te osjetih strah pred činjenicom da će sada moje nedjelo izaći na vidjelo, nabaciti mi blato na obraze masne od ćurekotovog, bučinog, šafranovog i svakog drugog ulja sem suncokretovog, kog bogati vegani izbjegavaju zato što je banalno, namijenjeno svjetini koja nije tako plemenita i sofisticirana kao oni što su.

Stajao sam kao paralisan, otvorenih usta i  sa rukama raširenim kao da sam s njima stvorio plemenito čudo božje, a ne priptostu gargantuovsku pantagruelštinu, i na prvu nisam razumio starog konobara kada mi je rekao da me zovu, na šta sam mu zbunjeno odgovorio: “Ha? Tetki da odnesem lek…” Tek kada je ponovio: “Ama Memo, budalo, zovu te tamo u salu, pohiti!”, trznuo sam se i pošao, pitajući se u glavi: “Šta ovo bi?”

Moj ulazak u salu izazva novi aplauz, koji me zapljusnu visokim talasom stida, što se prometnu u pravi cunami kad na bijelom platnu ugledah projektovan kolaž, sačinjen od sramotnih paparaco fotografija mene – ovdje virim iz kontejnera s korom banane na glavi, ondje moj portret sa šljemom od lubenice i crnkasto-ružičastom kapljom na dnu nosa, tamo uronjen u Hecino bunjište naglavačke, ovamo kao majmun u krošnji razdelije, i tako dalje, što mi sve skupa pričini da se zacrvenim, najprije od stida kao paradajz, a onda, kad sam pomislio da se taj oholi svijet zabavlja sa mojom nesrećom, kao jagoda, od bijesa, koji mi učini da se osjetim spremnim za govornicu.

“Ko voli Zehru Deović neka digne ruku!”, bilo je prvo što sam rekao. Sve ruke ostaše mirne, ali kad Lažićka – Kradićka podiže svoju, kratku, rozu i debeljuškastu kao svinjski papak, podigoše se i sve ostale, što je meni bilo svejedno, jer jednako bih zapjevao i da nisu:

 

Došla vodaaa

Od brijega do brijeeegaaa

Pronijela Memu na tabutuuu

Pronijela Memu na tabutuuu

 

Hajde Memooo

S nama večeraaatiii

Večerajte, mene ne čekajteee

Večerajte, mene ne čekajteee

 

P. S.

 

Nakon što sam otpjevao prelijepu pjesmu, u kojoj me prisutna klika nije umjela podržati kao Zehru Deović hor, svi pređosmo u prvu salu, gdje sam mislio da će moja osveta postati potpuna, ali to se nije dogodilo, jer prazne plate bile su opet pune, krcate. Pomirivši se s činjenicom da im tako ujedinjenim ne mogu ništa, napravih se kao i oni, te nastavih sa prehranom podražavajući manir debelih gospođa, koje nikada ne dopuste da im se na tanjiru nađe više nego smiješno malo hrane, ali čim pojedu jedno, tu je odmah drugo, poslije drugog treće i tako dalje, do sto-dvjesto puta. U neka doba tog neformalnog druženja priđe mi Lažićka – Kradićka i reče kako imam divnu kosu, pa me bez ikakvog ustručavanja pomilova po glavi, na takav način da sam se zagrcnuo od gadosti.

Ne želeći da me drugi čuju, sageh glavu i šapnuh joj u samo uho: “Meni treba Twiggy, a ne miss Piggy”, na šta je ustuknula kao ofurena i dreknula da je svi mogu čuti: “Šovinisto!”

Svi prisutni pogledaše me kleto, a samo moj školski razočarano, te ja odoh odatle bez osvrtanja, ali prije nego pođoh kući odoh još u toalet, da iskoristim prisustvo tople vode kad sam već tu.

Foto: Arhiva
- Advertisement -spot_img
- Advertisement -spot_img

Popularno