U Bosni i Hercegovini je nametnut aparthejd. Škripeći, protivpožarni aparthejd, nalik basamacima postavljenim iza državnog skeleta u slučaju vatre. Samo, plamen ove zemlje se gasi fosilnim gorivom dok građani ostaju zarobljeni unutar teritorije — bez prava na slobodu i demokratsko pravo, bez prava na dostojan život i vladavinu prava — da kašlju u dimu od pravde što zagrijana pucketa. Istiha, sasvim nečujno za civilizaciju, neprimjetno i sporo: ljudi pucaju kao kokice, dok sretnici neprijatno u slowmotionu napuštaju ognjenu Bosnu niz protivpožarno stepenište zvano stairway to heaven za sirotinju.
Piše: Semir BEHRAM za Proglas
Na prozorima su djeca sa pomjerajućim grimasama, zvuka nema osim neočekivanog nanošenja himne bez teksta, ali možemo pretpostaviti da malena usta prizivaju budućnost i jednake prilike. Premda, svaka glava koja se noći spusti na jastuk ne utone u san, ona halucinogeno se zavarava kroz nuspojave kolonijalnih odluka, potom se jutrom budi u svijetu trauma.
Mora se reći da je nametanje aparthejda osuda preživjelim. Jasno je već svakome šta se događa. Ovo nisu vremena s početka devedesetih kada nismo imali informacije, ovo nije vrijeme socijalističke bezbrižnosti i dobrovoljno prihvaćene zaboravnosti. Tada se poprilično nije znalo šta se dešava: što se dovraga kolju ljudi?!
Bunilo je zato dovelo do 750 masovnih grobnica i otprilike 50 hiljada silovanih žena — ali sada, ali danas — vrlo dobro znamo šta se tada desilo i zbog čega se dešava taj proces. Ta kretanja apokalipse, deotomanizacije, nisu zaustavile nikakve presude međunarodnih sudova. Kakva pravosudna tijela UN-a, to je tako jednostavno negirati bez ikakvih posljedica.
I sama činjenica da nema konsekvenca za negaciju vrhovnog pravosudnog tijela ove civilizacije, dovodi da imperijalni motor susjedskih apetita podriguje i dalje vareći proteine ljudskog mesa.
Kako stvari stoje Dayton je samo utro puteve da se u malo daljoj budućnosti dovede neki Christian Schmidt koji će izvršiti prljavi posao. Čovjek možda tako ne izgleda ali tako djeluje. On radi prljavi posao, siguran sam, osmišljen još u vojnoj bazi pokraj grada Daytona.
Prljavi Schmidt
Da je doveden sa svrhom obavljanja prljavoga posla Christian Schmidt je nagovijestio još prošle godine, 5. septembra, u bavarskom gradiću Neustadt an der Aisch, na panelu o evro-atlantskoj perspektivi Bosne i Hercegovine. Sjetimo se da je tek nešto više od sedam dana prije toga Valentin Inzko nametnuo zakon o negiranju genocida. Schmidt je na svom izlaganju rekao, vrlo otvoreno, da je Dragan Čović istinski predstavnik Hrvata, a da su Željka Komšića izabrali Bošnjaci, te da je on doveden da spriječi raspad države, odnosno da zaustavi proglašenje trećeg entiteta.
Treći entitet se tempirao, baš kao šte se dozirala secesija entiteta Republika Srpska sa tada skorom invazijom Rusije na Ukrajinu. Očekivali su proruski faktori da će penetriranje Rusa ići kudikamo podmazanije. No, kako stvari stoje, bitka za aerodrom Hostomel je spriječila ne samo lagani prodor Rusa ka Kijevu, nego je zaustavila izlazak RS-ovskih snaga na granicu sa entitetom Federacija BiH. To bi, dakako, bilo olakšano sa sinhrinizirajućim proglašenjem trećeg entiteta.
Nakon vremenske distance od godinu dana mi vidimo da bi se tim scenarijom međunarodna zajednica paralizirala na identičan način kako se zabrinuto u nedoumici znojila dok se u četvrtoj godini rata vršio genocid u našoj zemlji. Stoga, slava specijalnim jedinicama Ukrajine koji su pružili lavovski otpor mnogo jačem neprijatelju u ključnoj bitki za aerodrom Hostomel. Sačuvali su Kijev, dali moral cijeloj Ukrajini, ali su potpomogli suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine više nego ga je ikada podržao iko sa zabrinutog Zapada.
No, početkom prošlogodišnjeg septembra, dok su trajale vesele pripreme za dvostruku koordiniranu secesiju — jer kako znamo napad na Kijev je krenuo za pola godine — u organizaciji Njemačko-atlantskog udruženja u gradu Neustadt an der Aisch se ugodno razgovaralo o problemima Bosne, čija rješenja koče demokratski modeli. Tako, potrebno je bilo iznaći zaobilaznicu demokratskih principa manipulacijom prioriteta i istine, što znači da je potrebno odigrati prljavo.
Da je u pitanju čista prljavština, odnosno da je ispravna hronologija koju sam naveo, da se dokazati iz zabrinutosti tadašnjeg predsjednika Bundestaga, Wolfgang Schäublea (CDU), koji je na panelu ustvrdio da bi se raspadom Bosne i Hercegovine dobilo “muslimansko ostrvo” sa znatnim konfliktnim potencijalom. Zato se, naravno, ne smije dozvoliti odvajanje hrvatskog entiteta, ali se pak mora sestrinskoj stranci (HDZ) platiti u vrijednosti izmjene izbornog zakonodavstva.
HDZ će zarad “demokršćanskih” ambicija progutati papirnate okove Federacije BiH, dok će de facto uživati u oazi legalnog kartela kao pogranično-mučenička Mara Salvatrucha.
Za Visokog predstavnika je izlobiran ni manje ni više nego akter identične ideološke provenijencije, demokršćanin Christian Schmidt, osvetnik koji sem ideoloških pobuda ima i lične motive. Naime, njegovog bliski rođak, Jürgen Schmidt, nastradao je u uniformi HVO-a kod Gornjeg Vakufa 1993. od snajperskog hica upućenog sa položaja ARBiH. Ako već neko traži dokaz ove tvrdnje, pa dovoljno je pogledati lice Jürgena koje neodoljivo podsjeća na mlađahnog Christiana. Za to vrijeme, dok je mladi Jürgen Schmidt gazio bosanskim vrletima, stariji Schmidt će lobirati za hrvatske vanjskopolitičke interese. Ranije se čak zalagao i za nezavisnost Hrvatske, što jasno govori da je kontinuirano već decenijama neskriveni lobista zvaničnog Zagreba. Stoga je, svakako, i nagrađen u januaru 2020. ordenom Red Ante Starčevića; više od godinu dana prije nego li je postao Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini.
Manifestacija prljavog posla Christiana Schmidta jeste nastavak palestinizacije Bosne i Hercegovine kroz zaobilaženje demokratskih normi i vrijednosti zarad uspostavljanja “nužnog” aparthejda. Dok će kasnije reći u svom polugodišnjem izvještaju Vijeću sigurnosti UN-a da presude Evropskog suda za ljudska prava provedu domaći političari. Da od toga nema ništa znamo svi mi osim onih koji će se o stanju u BiH informisati kroz polugodišnji izvještaj Christiana Schmidta.
Jednostavno, svi na Zapadu znaju da se demokratska principijelnost izgubila u konstitutivnoj farmi gdje su svi konstitutivni samo su neki konstitutivniji, a te konstitutivnije, favoriziraju antifašisti čiji je antifašizam slabiji od njihove islamofobije.
Narativ podjednakosti
Schmidtove odluke se, naravno, nisu desile same i izdvojene, tu su prethodili narativi o identičnoj pogubnosti tri nacionalizma, ali i sve snažnija agenda o pomirenju koja se ubaciva u javni prostor. Da je riječ o klasičnog propagandi da se naslutiti kroz sve intenzivniju i ofanzivniju promociju relativizacije zaraćenih strana koja je, je li, snažnija kudikamo od ozbiljnosti priče o zabrani negiranja genocida. Taj narativ je postepeno progutao istinu o agresiji na Bosnu i Hercegovinu da bi već danas stameno i bestidno predstavljao vizuale o tri podjednaka zla.
Kada se učvrsti naracija o tri podjednaka zločina, tada umjetno izmasturbirana katarza počinje gutati sjeme pomirenja.
O pomirenju nam priča koalicija protrampističkog USAID-a i demokršćanskog CRS-a (Catholic Relief Services), koji rukama domaćih sluga plaćaju produkcije priča koje će javni prostor kontaminirati naoko bezazlenim i humanim narativom o pomirenju. No, ako malo bolje pogledate: oni mire fašizam i antifašizam, istinu i laž, zločinca i žrtvu; a samo da bi sistem aparthejda dobio legitimitet. Žalosno je da pojedine ambasade stoje iza ovakvih projekata, gdje potkupljuju novinare, pisce, pjesnike i ostale umjetnike ove siromašne zemlje stvarajući isplaniranu atmosferu podjednake krivnje. Treba istaknuti da je ovo izvor preko kojeg se potkupljuju i političari, poput skandalozne Boške Ćavar, čija djelovanja po nepisanom pravilu idu na ruku hrvatskog nacionalizma.
Da li bi podjednaka krivnja mogla da se nametne recimo u Ukrajini? Znamo da CDU, recimo, voli saslušati šta to zvanična Moskva voli reći, ali pod aktuelnim okolnostima pragmatičnije im je šutiti, na isti način na koji iz pragmatizma šuti Annalena Baerbock iz Zelenih ili ostali liberali Zapada. Svakako, čast izuzecima poput nizozemske europarlamentarke Tineke Strik. Kod Emmanuella Macrona taj pragmatizam je istisnut primirenom islamofobijom, na način kojim je EU socijaldemokratama antifašizam izbijen iz srca primirenim oportunizmom. Sve u svemu, riječ je o izrazito neiskrenom i koruptivnom društvu čija primarna vrijednost je novac, potom demokratija. Ako se desi sraz lobističkog novca i demokratskih principa — recimo implementacije presuda Evropskog suda za ljudska prava — lobistički novac zna kako napraviti otok aparthejda u moru slane demokratije.
No da bi narativ podjednakosti dobio legitimitet u javnom prostoru, odnosno da bi se bosanski cugersko-amfetaminski hipsteraj pridobio na svoju stranu, potreban je blagoslov već isklesanog božanstva. Zaista, nema većeg totema od Viktora Ivančića. Da li je iz puke naivnosti ili grantovskog predenja — ili možda kroz praskozorje utišanog rejva kad sunčane naočale život znače — u intervjuu Tamari Nikčević, za vojvođansku Autonomiju, krajem maja tekuće godine, napomenuo da je bošnjački nacionalizam jednako poguban kao i srpski i hrvatski.
Blagoslov Viktora Ivančića je dao redbulovska krila raznim pripejd ljevičarskim kreaturama, ali i iskrenim nacistima, da u crtanom filmu islamofobnih scenarija poput lava u Warner-Bros intru urliču o korupciji, pomirenju i, dakako, pogubnosti bošnjačkog nacionalizma. Jer, tko bi bio pitalac vrli što će se usuditi kamenom na Krista dok na tabanima po mrtvom moru kroči, pa makar taj Krist ne bio Novoselich, a mrtvo more bilo podastrto listovima Ferala: da se ne bi, je li, kumiru noge pokvasile dok svu svoju zločastu djecu podjednako gleda kad konzerviraju heart-shaped land, iliti box.
Demografski oportunizam
Doista bi bilo naivno vjerovati da propagatori podjednakosti triju nacionalizama vjeruju u konstrukt koji guraju u javni prostor. Njihov problem nije bošnjački nacionalizam, jer on, jadan, stvoren u julu devedeset i pete kroz proboje prema slobodnoj teritoriji nema imperijalni karakter, nema ni rasistički, pa ni homofobni; taj “nacionalizam” još uvijek nema nasilnu narav, a da li će je biti jeste kategorija pretpostavke. Manifestacije bošnjačkog nacionalizma su benigne u odnosu na hrvatski i srpski nacionalizam. Bošnjački nacionalizam nema svoje srebrenice niti jasenovce.
Ali avaj, “muslimanski demografski oportunizam” je etiketiran naljepnicom nacionalizma iz samo jednog jedinog razloga, a to je da se relativizacijom sa srpskim i hrvatskim ova dva prikažu kudikamo umjerenije.
Samo odbijanje da se bošnjački nacionalizam svrsta pod ovaj tronožac pravi umjetnu prašinu koja lukavo potvrđuje znakove podjednakosti.
Osim što se termin “muslimanski demografski oportunizam” ustalio na mnogim zapadnim katedrama, on se naziva i “muslimanskim ostrvom” u kršćanskom moru, prema interpretaciji koja je do nas došla od minulog predsjednika Bundestaga Wolfgang Schäublea, dok je tezu razložio na fragmente Zoltan Kovacs, državni sekretar za diplomatiju i međunarodne odnose u Vladi Mađarske. Temeljni Kovacsev element je strepnja o upitnoj integraciji zemlje sa dva miliona muslimana.
The challenge with Bosnia is how to integrate a country with 2 million muslims.
— Zoltan Kovacs (@zoltanspox) December 21, 2021
Kada se ova retorika položi na papir postaje jasnija slika, pikselizacija providnija, konture stavova izoštrenije. Na njih, potom, se ugrađuju strahovi lokalnih telala, propagatora, operativaca; kao što je Nadbiskup vrhbosanski Tomo Vukšić koji je ovoga ljeta upozoravao na činjenicu, kako reče: od ne male važnosti, da je Bosna i Hercegovina postala treća zemlja u Evropi sa apsolutnom muslimanskom većinom. Drago Bojić, operativac čiji tekstovi šaptaju lijevoliberalnom spektru sa posebnom šaputavošću prema bosanskom hipsteraju — također: činjenice od ne male važnosti — filtrira na način da neinformisanom cugersko-amfetaminskom mistiku legnu na volej podjednakosti.
Ono što i manje inteligentnom čovjeku — onom kojem metodološka prezentacija konfuzno djeluje — postaje očigledno jeste atmosfera. Emocionalna inteligencija može (pred)osjetiti kako nivo mora potapa muslimansko ostrvo, kako je ostrvo problem zbog demografskog oportunizma, kako se bodljikava žica mora legalizirati i zatezati po potrebi. Nametanje izbornog zakonodavstva rukama Christiana Schmidta je samo jedna rupica na kaišu koji steže.
Puno pogrešnih ljudi na pogrešnom mjestu
“Uprkos etničkom čišćenju i genocidu, Bošnjaka je danas u Bosni više nego prije rata. A muslimani u Evropi – to su pogrešni ljudi na pogrešnom mjestu. Puno pogrešnih ljudi na pogrešnom mjestu”, riječi su Andreja Nikolaidisa u kolumni “Što nije moglo genocidom, može Schmidtovom politikom”, koji u nastavku teksta poentira:
“Budući da politika ,hajde da uradimo sve da muslimana u Bosni bude manje’ nije urodila plodom, pristupilo se politici ,hajde da štelujemo sistem tako da politički efekat bude kao da je muslimana manje’. Ovo što radi Schmidt je brutalan pokušaj da se postavi sistem koji će onemogućiti demokratsku artikulaciju proste biološke, demografske činjenice”.
Iz nekog ne toliko objašnjivog razloga niko se nije usudio kvalitetno skenirati cijela zračenja i posljedice islamofobne radioaktivnosti kojima je izložena zemlja sa entitetskim i konstitutivnim metastazama. Naprosto, Christian Schmidt kroz braunile suvereniteta ispušta islamofobiju kao lijek. Nikolaidis je ovaj demokršćanski tretman nazvao pravim imenom — biopolitika.
“Muslimani su danas žrtva brutalne zapadne biopolitike. Ta politika problemom i neprijateljskom činjenicom shvata već sam goli život muslimana. Ćutati o tome, praviti se da se to ne dešava, znači učestvovati u zločinu”, egzaktan je Nikolaidis.
Postavlja se pitanje razlike tridesetih godina prošloga stoljeća sa ovim vremenom? Da li nam prošlost prilazi kao farsa? Činjenica je da su Jevreji brutalno istrebljeni iz Evrope, preživjeli su odgurani unutar zidina Izraela. Da li će recidive Osmanskog carstva biopolitikom obesmišljavati Schmidt, Christian, koji je ne tako davno pokrenuo inicijativu za rehabilitaciju nacističkog pilota Werner Möldersa, bliskog saradnika notornog Hermann Göringa!?
Kintsugi kostura
U Bosni i Hercegovini je nametnut aparthejd. Nepotreban kao sonda za nasilno hranjenje u želudcu zatvorenika u Guantanamu. Težak kao nisko i olovno nebo. Aparthejd protiv kintsugi kostura, zakopanog na desetine različitih lokacija. Te koske moraju biti nepronađene. Ova država treba biti zaboravljena. Živa tijela ova još se upoznati moraju sa realstanjem poslušnosti i asimilacije u postdemokratsko društvo. Ako želite život, pa proći se treba kroz formulare autokratije i kapije tehnofeudalizma, gdje vas čekaju neonklerici poput Bojića da vam otkriju boje novog vremena i kako to plače ljubav kad joj nož iskida zemlju.
