Mnogo je svijet očekivao od Joe Bidena. I, ovdje bi na prvoj rečenici komotno mogao zaustaviti ovaj se tekst. Zapravo, tek naget preko tačke on bi posramljen stao. Kao američki vojnik na Kabulskom aerodromu prošloga ljeta. Ovo pisanje neće biti o Joe Bidenu. Svaki pasus o njemu kao subjektu ne bi smio da bude veći od jedne prostoproširene rečenice u kojoj radnju sabotira glagol očekivanja. Gdje je, dovraga, nestala Amerika? Usnula u neprincipijelnosti i zavedena povoljnom kamatnom stopom? Amerika vraća kredit za svaku invaziju koju je izvela u ime demokratije i vladavine prava.
Piše: Semir Behram za Proglas
Kada je konačno došlo vrijeme da se povedu racionalno-etičke invazije i da se spriječi novi val autokratije, fašizma i tehnofeudalizma, Amerika se umorila i spustila glavu. Pokazala da je troma, spora i, mora se to reći, neodlučna i slaba. Amerika nije u stanju da zaštiti demokratiju. Ona nema više taj elan i gard. Ona ima resurse, infrastrukturu i moć, ali pogubljena je u sve češćoj metamorfozi paradigme.
EU, recimo, nikada i nije bila na stadiju svijesti da štiti i promiče vlastite vrijednosti, mada i pojam njenih vrijednosti može biti jako upitan kada se stavi u kontekst kolonizatorskog naslijeđa, ali i šutnje na postojanje fašističkih vlada Španije i Portugala debelo nakon četrdesetih. Sjetimo se, pred njenim vratima se devedesetih dešavao genocid, dok je ona nesposobno odmagala svakom naporu što se budio protiv krvološtva. Kasnije je propagandisti zločina, Peteru Handkeu, u tijelu sijedog starca obučenog u crni frak dala Nobela, dok je Gideonu Greifu, negatoru genocida i falsifikatoru logike, tek nakon upaljenih alarma javnosti povukla orden za posebne zasluge. Doduše, tu se oslikavaju dvije Evrope koje izjedaju jedna drugu.
Kontinuitet u obaranju vlastitog kredibiliteta
Štaviše, Amerika je uz sva svoja licemjerja i varanja vlastitih vrijednosti ipak bila razum, samohrani roditelj civilizacije, očekivana sila koja dolazi kroz videodrom blockbustera i spašava svijet. No, kao da je namjerno radila na demontiranju vlastitog legitimiteta, autoriteta i međunarodnog ugleda.
Priznavanje nepostojanja oružja za masovno uništenje nakon što se okupirao Irak – bacajući ga u neprekidni lanac etničko-sektaških sukoba – bila je prva mrlja krvi na bijeloj hartiji suludosti i nepravde. Kasnije su se pokrale desetine hiljada artefakata iz Ninive, da bi konc-logor Guantanamo – u koji su se zatvarali ljudi bez dokaza, kojima se nikada nije sudilo – konstantno visio kao upozorenje bilo kakvoj vrsti neistomišljenika. To je propagiralo stav da je demokratija samo fasada, a Washington se nije pretjerano pravdao.
Desila se i nejasna invazija na Libiju. Posljedice su bile stvaranje simbola mučeništva od Muamera Gadafija kod antiglobalista, dok je od zemlje stvorena snaff opera. I danas postoje dvije sekularne vlade, jednu podržava Ankara, drugu Kairo. Rusija je također prisutna preko Wagner plaćenika. Jug kontrolišu plemenski lordovi rata, dok su određeni džepovi pod kontrolom raznih islamističkih frakcija. Amerika prodaje oružje i jednima i drugima, na što upozorava HRW.
Arapsko proljeće je sinonim za neuspjeh i smrt. Poslije prvih demokratskih izbora je u Egiptu pobijedio Muhamed Morsi, ubrzo je svrgnut, jer se, naravno, režiserima Arapskog proljeća nije dopala demokratska volja naroda. Svo to divljanje u neiskrenosti je ubrzalo procese sazrijevanja islamskog radikalizma, jer narodu nije dopušteno niti mu je data prilika za iskrenom demokratijom. A, prilika zahtjeva vrijeme za proces, koji, je li, sa svojim završetkom tvori mogućnost. Demokratija prije svega, da bi se prirodno nadogradila na određene tradicije, treba dobiti mogućnost. Ona je na Bliskom istoku nikada nije dobila. I to je za sram i stid.
Strateško neosiguravanje pozadine i odustajanje od paradigme
Ipak, greške se mogu ispraviti ako se bude dosljedno u principijelnosti, ako se priznaju krivnje i ako se zatraži od date tradicije pripomaganje u razvijanju društva kroz agendu modernizacije i napretka i da se ne uzme za zlo sva prepotentnost koja je zadnjih dekada sijala iz State Departmenta. Najveći produkt Sjedinjenih Država ovoga vijeka jeste opšteprihvaćeno “pravilo” o nazadnosti demokratije. Stav da se demokratija ne gradi nego da se implementira nametanjem. Pogrešnost takve strategije je uzročnik buđenja i jačanja drugih odgovora: autokratskih režima Rusije i Kine na većem nivou, ali i terorizma na manjim nivoima. Konstantno se požar gasio naftom, da bi se napokon promijenila agenda; sada se jednostavno izađe sa prostora na kojem je zapaljena vatra.
Prvi put se takav pristup primijenio u Siriji, kada su Sjedinjene Države odustale od financiranja revolucionarnih snaga, prepuštajući ih vladi iz Ankare, da bi se slično učinilo i prije par mjeseci. Sjedinjene Države su se sa svojim zapadnim saveznicima nakon 20 godina besmislene okupacije povukli iz Afganistana. Potpisali su pakt sa Talibanima, ponašajući se kao da im je Islamska država jedini neprijatelj. No Washington je to mogao bolje odigrati. Morali su zadržati trupe u Afganistanu. Prisustvo u tom dijelu centralne Azije znači teret na leđima Irana, ali i Ruske federacije. Otkako Kremlj nema afganistanski uteg na ramenima ponaša se bahatije. Moskva je dobila na samopouzdanju, Kina također.
Sada su Sjedinjene Države okrenute prema Tajvanu, dok su dobili težinu na svojim leđima. Promjena geotežišta. Rusija je agresivnije prodrla u Evropu, na Zapadni Balkan. Dobila je saveznike u Mađarskoj, Srbiji, ali i Hrvatskoj. Kremlj, zapravo, destabilizira pozadinu, leđa, Sjedinjenih Država, tako da Jenkiji posmatraju Taipei sa jednim okom preko ramena. EU je saveznik koji treba pomagati, ali, kako stvari stoje samo odmažu.
Francuska kao opstrukcija
Da je Washington dekoncentrisan dokaz je francusko ponašanje. Pariz je kriv što nije završen proces proširenja. Velika ignorancija se učinila Makedoniji, ta nepravda se preljeva na Crnu Goru, a sada i na Bosnu i Hercegovinu. Sve što se danas dešava u BiH se tako lako moglo izbjeći, samo da je EU radila svoj saveznički posao. Ali ni tu nije kraj odmaganja. Washington je dodatno zakomplikovao odnose sa preotimanjem Parizu velikog posla sa Australijom, što je uzrokovalo dodatno nepovjerenje.
“Canberra je raskinula ugovor o kupnji konvencionalnih francuskih podmornica koji je 2016. vrijedio 40 milijardi američkih dolara, a danas vrijedi puno više”, piše u analizi Reutersa. Suparništvo je postalo izraženije.
Francuska radi samo za svoje interese. Krajem novembra su sa Zagrebom potpisali Deklaraciju o strateškom partnerstvu, gdje je potpisan ugovor o nabavci Rafalea, što AFP opisuje kao najveće naoružavanje Hrvatske od rata, da bi Emmanuel Macron nakon poslovanja teškog 1.2 milijarde eura rekao: “Ono što ćemo probati u narednim mjesecima je više učiniti kako bismo stabilizirali situaciju između Bugarske i Sjeverne Makedonije; kako bismo insistirali da se u BiH izvrši reforma Izbornog zakona kako bi se ispoštovali svi konstitutivni narodi BiH ..”
Jasno je da Hrvatska kupuje, sem letjelica, insistiranje Francuske na reformi Izbornog zakona u Bosni i Hercegovini. Nije problem što Hrvatska kupuje ustrojstvo aparthejda za određeni teritorij, jer takva rabota se i očekuje od nje nakon rasističke retorike njenog predsjednika Zorana Milanovića. Problem je, dakle, dvojak: prvo što je pod kupolom demokratije i ljudskih prava moguće za par stotina miliona kupiti ustrojstvo aparthejda, a drugi problem je što renomirana kolijevka demokratije, kakva je Francuska, pristaje na takvo poslovanje. Što, opet, i nije toliko nerazumljivo kada znamo za kriminalno ponašanje zvaničnog Pariza u područjima Sahela, pogotovo sjevernog Malija, gdje se Galski pijetlovi dehumanizirajuće ophode prema domicilnim Tuarezima. Sjetimo se samo da je François Hollande proglasio pobjedu protiv trupa oslobodilačko-sekularnog Azawada u Timbuktuu.
ODKB vs. NATO
Sa druge strane, tokom novogodišnjih nemira u Kazahstanu, ODKB, iliti Taškentski pakt, pokazao se vrlo uspješno i organizovanije nego ranijih godina, recimo za vrijeme nemira u Kirgistanu. Dolaskom ruskih, armenskih i bjeloruskih snaga sva veća žarišta u Kazahstanu su ugašena. Vladimir Putin je proglasio pobjedu.
“Naravno, razumijemo da događaji u Kazahstanu nisu prvi i daleko od posljednjeg pokušaja uplitanja u unutrašnje stvari naših država izvana”, rekao je Putin. “Mjere koje je poduzeo ODKB jasno su pokazale da nećemo dozvoliti da se situacija poljulja kod kuće.”
Kazahstanska pobuna je bila vrlo dobar test za ODKB, kojeg je ovaj pakt superiorno apsolvirao.
Kušnja za NATO, predtest ukrajinskog pitanja, jeste svjedočenje kvalitete refleksa na Zapadnom Balkanu. Nije više bitna nedoumica da li će NATO i kada poslati trupe, bilo u svojim odorama ili sa grbom EUFOR-a, na ključnu tačku – Brčko, nego spoznaja da refleks NATO intervencije – desila se ona ili ne – debelo kasni. Ovo iskustvo ne daje nadu bez obzira i ako se intervencija desi. Ako se ne desi, to će biti indikator početka silaženja sa trona ovoga pakta. Saznanje o tromosti zaštitnika demokratije u poređenju sa upravo demonstriranom efikasnošću ODKB jeste bojazan za globalni poredak.
Njemačka kao trezvenost
Dešavanja u Bosni i Hercegovini, ali i ukrajinsko pitanje, definitivno su uticali na sazrijevanje njemačke politike. Rast ultradesnice predvođene strankom Afd, te pokretom Pegida, poprilično je u stagnaciji. Možemo samo zloslutno zamisliti kako bi izgledalo da se njemački nacisti upare sa autokratsko-rasističko-islamofobnim grupacijama aktiviranim unutar zemalja Višegradske skupine. Helem, poslije odlaska Angele Merkel sa pozornice i njenog konzervativno-kršćanskog zračenja, koje smo, na Zapadnom Balkanu itekako osjetili sa tetošenjem i maženjem autokrate Aleksandra Vučića, vlast je preuzela lijevo-liberalno-zelena koalicija.
Nova njemačka vlada je jasno dala do znanja da će zagovarati principe građanštine, demokratije i ljudskih prava, te da će imati negativniji pristup prema autokratskim režimima. Ovaj narativ je već unio nervozu na Kremlj koji još uvijek čeka – a nadajmo se da nikada neće ni dočekati – otvaranje već završenog Sjevernog toka, koji bi, barem prema povećanim promilima mogućnosti, znatno uticao da onih 100 000 ruskih vojnika stacioniranih pred ukrajinskom granicom konačno i prodre prema Kijevu.
U pitanju je “natezanje”, da li će se ventil odvrnuti, odnosno da li će velika brojka vojnika dobiti naredbu za desant ili će biti vraćena kući. Definitivno, ta vojska više nema potrebu da čuva svoju pozadinu u centralnoj Aziji, oni, dakako, mogu prezimiti na Kavkazu, ali mogu i ljetovati na Crnom moru. U svakom slučaju, prisustvo tolikog broja vojnika je jako neugodna spoznaja za cijelu EU, pogotovo nakon neuspješnih januarskih pregovora u Ženevi, gdje je, koliko je u javnost pušteno informacija, NATO pregovaračica Wendy Sherman bila u inferiornom položaju nasuprot ruskog pregovarača, zamjenika ministra vanjskih poslova te zemlje, Sergeja Ryabkova.
Ryabkov je iznio tri ruska zahtjeva: bez daljeg širenja NATO-a, bez projektila na ruskim granicama i da NATO više ne ima vojne vježbe, obavještajne operacije ili infrastrukturu van svojih granica iz 1997. godine, prenosi RSE.
Uloga Njemačke će biti ključna. Rusija djeluje samouvjereno i superiorno, ali ovakva prepotentnost jeste odraz tjeskobe. Ako Njemačka ne odvije ventil na plinovodu Sjeverni tok, to će izazvati energetsku krizu unutar Evrope, ali to će biti identična kriza i za Rusiju. Pitanje je koga će takva “odricanja” više unazaditi.
Nova Vlada u Njemačkoj je predvođena socijaldemokratima, koji su, kako stvari stoje, do sada pokazali malu dozu nesigurnosti po pitanju ruskog bjesnila, a ta nesigurnost može rasti ili se smirivati u zavisnosti od okolnosti. Neizvjesnost je ono što svakako slijedi. Jedino su iz Zelenih pokazali čvrst i nepokolebljiv stav prema napasti iz Kremlja. Zeleni su izričito protiv puštanja u pogon plinovoda Sjeverni tok. Zeleni su, također, pokazali zrelost za trenutak i po pitanju Zapadnog Balkana, tačnije u slučaju Bosne i Hercegovine, gdje su nedvosmisleno stali na stranu građanskog ustrojstva, a protiv svih pokušaja uspostavljanja aparthejda i diskriminacije kojeg zagovara Hrvatska i njeni saveznici. Velika stvar za Bosnu i Hercegovinu, ali i globalni demokratski poredak, jeste činjenica da je Annalena Baerbock nova njemačka ministrica vanjskih poslova. Stoga, ne čudi zalaganje za sankcije nacističkom separatisti Miloradu Dodiku.
Velika Britanija zna da je BiH predtest za Ukrajinu
Pozitivno iznenađenje jeste Velika Britanija. Njihova nacionalna strategija, “Globalna Britanija”, otkrila je pravce kuda će samostalnost britanske politike djelovati. Kina je predstavljena kao izazov, dok je Rusija navedena kao oštra i direktna prijetnja. Kako stvari stoje, ova parlamentarna monarhija je pokazala da je daleko najstabilnija zapadna sila. Ako uzmemo u obzir: inertnost i omamljenost Evropske unije, neuspjele pokušaje SAD-a da se oporavi od katastrofalne mašte Donalda Trumpa, poluuspješno uzdizanje Njemačke od posljedica Merkeličinog nazdravljanja sa autokratskim liderima, te Makronove sebičnosti, prevrtljivosti i nedosljednosti kriterijima demokratskog društva; Velika Britanija se percipira konkretno i usaglašeno. I konzervativci i laburisti dijele iste principe po pitanju globalnog poretka.
Ohrabruje, naravno, direktnost, no još uvijek očekujemo slijeđenje SAD-a u sankcijama proruskom separatisti Miloradu Dodiku koje zagovara Alicia Kearns, zastupnica vladajuće konzervativne stranke. “Pokušaj istrebljenja Bošnjaka se ne smije ponoviti”, istakla je Kearns, prenosi Oslobođenje.
Interesantno je da u dalekoj Britaniji se do u tančine poznaje politička situacija u Bosni i Hercegovini; tako imamo konzervativca Bob Stewarta koji je u Britanskom parlamentu se prisjetio kultnog crtanja podijeljene BiH na maramici, koju je Franjo Tuđman dočarao Paddy Ashdownu. Treba napomenuti da je Bob Stewart bivši britanski oficir i zapovjednik britanskog bataljona u okviru mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u BiH. Stewart je osoba koja je otkrila masakr u Ahmićima.
“Moramo koristiti naš zajednički utjecaj, ne možemo sramno nedjelovati kao prije 26 godina… Ne možemo dozvoliti da se ovoj predivnoj zemlji ponovo desi nešto loše”, rekao je Lord Bourne od Aberystwytha, sredinom prošloga mjeseca u Domu Lordova prilikom rasprave o situaciji u Bosni i Hercegovini.
Štaviše, iz zvaničnog Londona sve je glasnija priča o “novom Dejtonu”, novom ugovoru koji bi bio funkcionalnije i pravednije iskonstruisan od postojećeg mirovnog sporazuma.
“Sankcionisanje onih koji rade na destrukciji Bosne i Hercegovine i dijalog o novom društvenom ugovoru za 21. vijek. Dogovor koji će odgovarati svima, a ne samo nekim građanima BiH”, napisala je Arminka Helić, baronesa i zastupnica u Domu Lordova, na Twitteru. Slične riječi su se mogle čuti i kod Bob Stewarta.
Povratak Velike Britanije bi trebao da bude podstrek svim zagovornicima građanskog društva, liberalne demokratije i vladavine prava, da glasnije progovore o činjenici da svijet ulazi u mračno doba, da je globalni poredak pod prijetnjom, da klima nije nimalo obećavajuća. Povratak Velike Britanije je prije svega znak da nema predaje, da slijedi otpor neliberalnom svijetu i autokratskim agendama mračnjaštva.
Također, unutar letargične EU postoje glasovi koji se čuju, poput holandske zastupnice u Evropskom parlamentu, Tineke Strik. “Građani BiH su vjerovali kako mogu vjerovati međunarodnoj zajednici”, istakla je obraćajući se na mirnom protestu ispred EU institucija, dodavši kako je bilo bolno kada se ispostavilo da su bh. građani bili prepušteni sami sebi naspram ubica, izvještava N1.
Više niko unutar EU institucija neće moći neznanjem pravdati nereagovanje i nesprečavanje eventualnih budućih egzekucija, konc-logora, genocida. Bosna i Hercegovina kao predtest je odgovor o pitanju opstanka aktuelnog liberalnog koncepta. Ako BiH padne, teško da će se neliberalna neman zaustaviti, slijede Crna Gora i Makedonija, ali i Ukrajina, a nakon toga više ništa neće moći da bude isto.
Odbrana demokratije
Mnogo je svijet očekivao od Joe Bidena. A, očekivanja su, sama po sebi, obično velika, rijetko kad se očekuje malo. Očekivao se, mora se reći, zaokret, znatniji, konkretniji i vidljiviji. Dobila se mlakost. Pokazao se osjećaj ranjivosti, nesnalaženja i slabosti. Svijet je kao Godot čekao povratak normalnosti, a kao da je prijašnje i bilo pravedno. Tamna strana svijeta je, također, iščekivala da konačno krene revolucija autokratije. Rekli bismo da je povlačenjem Sjedinjenih Država iz Afganistana krenuo proces. Ono što je vidljivo jeste činjenica da su se težišta pomjerila, politička i ekonomska, sa sjevernog Atlantika na prostor Indo-Pacifika, ali i geostrateška.
Pitanje je, veliko kao Velež, da li su zapadni lideri sposobni da spase liberalnu demokratiju?
Kenneth Roth, izvršni direktor međunarodne organizacije za ljudska prava, Human rights watch (HRW), kritikovao je Joe Bidena, ali i druge zapadne lidere poput Angele Merkel i Emmanuela Macrona, kako nisu dorasli izazovima današnjice.
„Ako demokratije žele da prevladaju u globalnom nadmetanju sa autokratijom, njihovi lideri moraju učiniti više od ukazivanja na nedostatke autokrata. Oni moraju da iznesu jači, pozitivni argument za demokratsku vladavinu“, rekao je Roth u izvještaju HRW objavljenom prošle sedmice.
No dobili smo defanzivan stav u razgovorima sa Rusijom, dok su osude i zabrinutosti prštile po pitanju Xinjianga i represije nad Ujgurima, ali ništa preko toga. Šta ako istovremeno Kina i Rusija pokrenu ofanzive: na Tajvan, odnosno Ukrajinu? Da li Zapad im kapacitete da kvalitetno odreaguje? Imao bi, svakako da je kojim slučajem ostao u centralnoj Aziji. Apsurd da bude veći, skoro 20 godina okupacije Afganistana je bilo besmisleno do momenta kada je sȃmo suho tlo te teritorije, radi svoga položaja, postalo suho zlato. I baš u tom momentu SAD napušta zemlju, zbog koncentracije na Tajvan, ne sluteći da će taj momenat doprinijeti rastu enzima smjelosti kod Kremlja.
Da su Sjedinjene Države nervoznije od Rusije svjedoči sve direktnije zalaganje za Otvoreni Balkan, sa čijom realizacijom bi se predtest Ukrajine, Zapadni Balkan, primirio. Bez obzira što bi to značilo kratkotrajno smirivanje lokalnih fašizama. SAD, kako stvari stoje početkom ove godine, podilaze Aleksandru Vučiću i njegovom brendu zvanom “Srpski svet”. Dokaz za to je i pismo američkog državnog sekretara Anthony Blinkena kosovskom premijeru Aljbinu Kurtiju u kojem ga poziva da vrati “zamah” dijalogu sa Beogradom, u normalizaciji odnosa; ali i nasrtaj međunarodne zajednice da se dozvoli kosovskim Srbima da izađu, na teritoriji Kosova, na referendum o izmjenama Ustava Srbije.
“Referendum na suverenoj teritoriji druge države nije praksa koju prihvata nijedna demokratska država”, odgovorio je na pritiske međunarodne zajednice Kurti.
Aktuelna brzopletost, mlakost i dezorijentisanost Zapada unosi paniku, nervozu i strah kod običnih ljudi na Zapadnom Balkanu, a pogotovo u izloženoj Ukrajini. Očigledno je da svijet ulazi u novu fazu, nepoznatu, u krak budućnosti koji teško da može sa ovakvim pristupom odbraniti demokratiju. Pa ipak, ono što hrabri jeste još uvijek aktuelna privlačnost običnog čovjeka prema slobodi i demokratičnosti. To znači da će u slučaju prevlasti autokratskog talasa, nesumnjivo, otpor biti itekako zanimljiva pojava.
foto: YouTube
